Bezuvjetno volim osluhnuti bilo još snenim trenucima, netom prije no što jutro ukliže u dan. Prstima dodirnuti obnaženu tišinu. Svu raskoš njene zavodljivosti prije no što sat obilježi podne. Tada posežem za perom i izvlačim te iz sebe. Proživljavam te. Jednostavno. Tvoja. U razdoblju pokretanja mladog dana, pažljivo misli podastirem kao razbacane oblutke čijim pronalaskom pronalaziš put do mene. Vežem te u mislima i samim tim jamčim sigurnost želje, u protjecanju žilama. Jutros te u meni zaista ima. Nadahnućem, iznova te vraćam u sebe. Upravo tamo gdje želim osjetiti kruto postojanje muškosti. Silovit proboj stvarnosti.
Protječeš. Prolaziš. Igraš se. Gužvaš mi uvojke i prste. Ispreplićeš nam jezike. Podvlačiš me pod sebe. Ipak, noć mi se čini daleka u iščekivanju tvojih stvarnih ogrebotina. Čulne naslade, razgolićenih užitaka kada se kazaljke prevrću na onu stranu iscrpljenog dana. Vabim ga pod sebe i primam ga u sebe, gipkim pokretima tijela. Vrijeme koje mi uz tebe pripada proizvodnjom specifičnog fluida, nesputanih pokreta. Uistinu volim prigrliti svijest kako ti otvorena pripadam, iako me sudbina nerijetko u tamnicu požude zatvara. Manipulira mojim željama i potrebama, otimajući me tvojim usnama. Mirisu bluda.
*
Silence
Copyright ©2013









