Neobično je, i ne događa se često.
Neki ljudi koje Poznanicima zovemo i sa kojima održavamo jedan sasvim površan odnos, bogat formalnostima i socijalno poželjnim tricama, odnos nastao silom prilika, koji je iz nekog razloga život doneo, a nije bio naš lični izbor. Poznanike, dakle, srećemo i u tom susretu svako odigra svoju ulogu, svoj tekst izgovori, ispoštuje sagovornika, te nastavi svojim putem.
Ali desi se... da, naizgled niotkuda, bez najave, signala, znaka s neba ili lica Poznanika, dođe do pravog izliva intime.
Kakav je to samo skok, prelaz, upad, okret, klik!
Tu, na pločniku, sa prolaznicima u prostoru, u sred bela dana, u sred srede.
Nisam sigurna vidi li se iznenađenje na mom licu, ali prilično sam sigurna da Poznanik koji se izliva ne primećuje.
Izlije se Poznanik, u bujicama ili svega nekoliko talasa Ličnog.
Povoljno je kad se i svod izliva u isto vreme.
Valjda se to dešava kad postane preteško za jedno ljudsko telo da nosi breme.
Znam, svi imamo različite aršine za Otvaranja.
Možda je lakše izliti se strancu, i otići i ne sresti ga dugo, ne biti dužan, obavezan priču pričati u nastavcima. Možda tek u sledećem, serijalu za šest meseci.
To je oslobađajuće.
Kako god, uputim poruku razumevanja, kratak osmeh i pozdrav.
Susret je poslužio svrsi.
