Sedam u voz, na relaciji Subotica – Beograd, i najpre : ŠOK!, ...a onda i misao : O ovome moram pisati!!!
Motorni voz, u narodu još poznat kao Plavi, pristiže u stanicu, sa nekih regularnih 35 minuta zakašnjenja. Elektronska vrata se otvaraju, pristupamo mašini, i pomislih : Kakvo iznenađenje! ...deluje prilično pristojno, gotovo čisto, ili bar ne previše prljavo, toplo, prozori dihtuju, kao da je nov, sad ispod čekića, što bi rekli, ili bar dobro restauriran. Smeštam se, zadovoljno otpočinjem ritual koji toliko volim, knjiga za putovanje, slušalice u ušima, talasi B92, plovim u noć... I onda se desilo...
Jačina zvuka, onaj volume, beše na šest od deset crtica, tek da ne izgubim pojam o vremenu i prostoru koji prolazi pored mene... Tih šest beše sasvim dovoljno da čujem zvuke, koji su osvajali vazduh do mesta na kom sam sedela, koje ne znam precizno kako da opišem. Hmmm... Zvuk koji para bubne opne, diže pritisak, krivi lice u grimasu gađenja. Ono što s pravom tvrdim da ne zaslužuje Muzikom se zvati, ono što ne shvatam, ono dno dna, zavijanje koje može služiti samo, i samo kao efikasna metoda za mučenje iole svesnih civilizovanih ljudi... izbečenih očiju, u šoku otvorenih usta, okamenjena, ponavljam u sebi : Ne verujem, ne verujem, ne verujem... U novom/restauriranom vozu, sa odličnim ozvučenjem, projektovanim tako da zvuk dopire i do najudaljenijih ćoškova vagona (svaka čast), vođa mašine pustio je domaći melos, muziku sa kamena, ili kako se to već zove, ja zaista, zaista ne znam.
Ljudi se pogledaše između sebe, zbunjeno, u neverici, opet zbunjeno, i potonuše u svoje misli i kapute, iako je bilo prilično toplo. U Plavom vozu...
Ja sam pojačala volume na desetku, i zapeva Björk, vrisnu emociju svojim fantastičnim glasovnim mogućnostima, i potonuh u knjigu, te srećom učinih toliko omiljeno mi putovanje – podnošljivim.
''Železnice Srbije Vam žele udobno putovanje!''
bat don lajk b92
Izmenio vojslav dana 5/12/2006 u 09:58