nekako...
nekako je sve ovo počelo željom da pišem o ljubavi.
koja se pokazuje kafom i keksom u krevetu subotom ujutru.
pažljivim peglanjem košulje bez linije na sredini rukava.
ljušteći ono belo s narandže.
slušajući kao prvi, a po ko zna koji put, priču o đavoljem gušteru,
kojem se dečije divi i želi da bude u nekom od narednih života.
fascinantnim momentima razumevanja.
samba koreografijom na ulici u noći, iako te je malo blam.
najnežnijim pokretom kojim sklanjaš mi kosu iza uha,
dok pevušim ti.
trik sa duplom dozom cimeta.
a onda i momenti iznenađujuće sebičnosti.
i sizifofske upornosti da se u sebičnosti istraje.
sutra će doći žaomije, potpuno suvišno i prekasno.
i nevažno.
onda i arktička hladnoća i daljine umetnute između.
daljine s kojih više od tačkica ne razaznaješ.
praznine koje si ranije panično popunjavao
koječime
a sad smireno i strpljivo čekaš
prosto da vidiš šta će da se desi.
u međuvremenu, daš koji intervju i slušaš, slušaš, slušaš.
voziš.
navučeš se na grejp.
i shvatiš da tamne naočare ipak dosta skrivaju, i to ti se svidi.
hodaš svakoga dana
i tako... lako imigriraš u sebe.
naslovi u novinama izgledaju nestvarno,
a oblaci sve stvarnije. opipljivo.
i vazduh drugačije miriše.
onda u sebi opet nabasam na tvoj osmeh
i pitam se
gde nestade ona daljina
da li si je titanski sabio
ili je to neka new age magija.
ili odluka da emigriraš u mene.
praštam sebičnosti.
dok me maznu jutrom uzimaš.
niko nije rekao da će biti lakše.
samo lepše.
u ljubavi.
zapravo, samo sam shvatila...
da jednom kad budem režirala spot za neki mrak
izgledaće ovako.
immerse your soul in love.
love those nuns.