Stari, ovaj na kojem jos uvek kuckam, sam mislila da prodam drugarici po simbolicnoj ceni. Ali ne da mi se. Jeste da se s vremena na vreme sam od sebe ugasi, ali koji tempo mu udaram, cudo je pravo da uopste i radi. Bunio se oko NG, cak je i strajkovao tri dana, bas u sred praznika kada nije bilo dostupnih servisera ni po kojoj ceni. Ali oprostila sam mu. Verovatno mi je samo davao znak da je premoren, da cu ga izgoreti ako nastavim da ga odrzavam budnim danima, ponekad i nedeljama.
Svasta smo on i ja zajedno preturili preko tastature.
Dzabe Dual Core-u 4200 sva njegova snaga i brzina, kada smo moj athlon 1800 i ja kao dva ratna druga, saborci koji nemaju nigde nikoga svoga i upuceni su jedno na drugo. Tajne koje je on meni sacuvao, ne bi uspela ni sestra da sacuva. A da ne poludi. Bio mi je beg i uteha, zaklon i pecina u kojoj sam pronalazila utehe svih briga ovog sveta. Opustanje i razonoda, cak povremeno i Profesor ili Nastavnica, teta saveta i prijatelj koji je samo cutao dok sam ja pricala i pricala i pricala...
I eto, jos uvek odugovlacim kupoprodaju. Ne da mi se. A vreme mu je da ode u ruke nekoga, ko ce ga vise odmarati. Odsluzio je svoje u petoj brzini, verovatno bi mu zivotni vek produzila malo laganija voznja...
Objavio
Proslost u 10:31 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (7) | Pošalji komentar
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (7) | Pošalji komentar
