Kao da me je nebo raznelo
i toliko mi je tesko da se dizem.
Osecam se kao senka zalepljena za zemlju,
ili kao kap rose na uvelom cvetu.
Ja sam kao kap vode koju upija zemlja,
ili kao vetar koji se gubi na poljani.
Toliko mi je tesko da pogledam u svet,
ne mogu da se podignem,ni da zivim vise.
Ja sam kao zrno peska zalutalo u moru,
koji luta prostranstvima bezciljno.
Tesko mi je da se zaustavim na obali,
sve je strano sad oko mene.
Ja sam kao cvet koji je izgubio miris,
kao neka stvar bez svoje namene.
Toliko mi je tesko da pronadjem sebe,
trazim se,ne mogu se nigde naci.
Kao uzdah zivim u svojim grudima,
Ja sam kao cemer koji stalno gutam.
Tako mi je tesko gledati ka suncu.
Zivim u mraku,ovde se snalazim.
Ja sam crna boja bez sijaja
i provlacim se u crnoj dubini.
Ne zelim da vidim svetlost koja me umara,
toliko mi je tesko da mislim da u meni sija.
Ja sam kao samlevena staklena srca,
zivot me udario i pretesko sam pao.
Tako mi je tesko da se ponovo dignem,
ovoga puta mislim da se i ne dizem.
