Cekam jedan voz koji nikako da dodje...
u jednoj stanici koja je odavno mrtva....
jedna senka,obrvu noci jos drzi,
sakrivenu duboko,dok ja jos slusam...
Jedan korak,jedno suskanje,jedan san,
jedno jezgro sa memorisanim emocijama...
Izlecu strele,iz revoltiranih pogleda
i zarivaju se u prazninu presecenih niti.
Jedna jos nerodjena Odiseja,
razvija se mracnoj tisini...
Kao onemela,vatrena ptica,
koja ceka ponovno vaskrsenje!
