Gledao sam bez treptaja,
prema srcu koje si mi nudila
na dlanu...
I pustio sam ga da padne
na granitnoj ploci
jednog dusmanskog oltara...
Razbilo se u pramaparcad
a ja sam se okrenuo i otisao
bez pogleda unazad...
Koracuci bos
preko slomljenih udaraca
tvoje duse...
Krvareci,
ostavio sam ih da zalaze sve dublje
u moje korake koji su se od tebe udaljavali...
Da te sacuvam...
trnje od nedorecene boli
i neoplakane...
Jer moje suze
slivale su se kao potok
sa unutrasnje strane...
Krenuo sam dalje,
jedan korak...jedna bol...jedan uzdah...
noseci sa sobom,
u ranama golih tabana,
jedan deo tebe...
P.S. Ovo je ujedno bila i zadnja moja pesma pred pauzu,moje daljnje pisanje ce zavisiti od svega neceg tako da ne mogu reci koliko ce ta pauza trajati...
