Ova pesma je nastala u noci posle ovog dogadjaja,u moru alkohola ispisana je na papirnom salvetu.
Kakav lep dan bi bio
kad bi se mogao pomiriti
sa mislima da moras trpeti
bilo sta,kad si siromah!...
Dao bi sve da zaboravim samo jedan dan
na muke koje mi pretvaraju
misli sve u fantazije,
da zaboravim da sam siromah!...
Iz moje bezizlazne situacije
bolesnog coveka,u kome lezim
ne vidi se nikakva perspektiva,
osim jednog logoa: siromah si!...
Svoju jedinu nadu unosim
stalno u sve sto radim...
Sreca je vecna u odmoru
kad je rec o siromanu.
I ni sunceva svetlost
koju vidi i moj prijatelj
kod mene nece vise doci,
zato sto sam suvise siromah!...
pokusao sam da stvorim prijatelje
praveci svima po zelji,
ali sa njima se ne mozes mesati
ostajes sam,kad si siromah...
I u zivotu sam sam ostao
kao kamen na dnu jezera;
nema za sobom sta ostaviti
osim misli siromasnog coveka...
Kada cu umreti,moj sanduk
ce biti od kore drveta...
Kod mene ce cak i Bog
biti siromah!...
Okrutna je ova sirotinja...
Ja,kucu svoju vodim u dzaku!
Ni smrt ne zeli doci
kad si tako siromah!...
