Zivim zivot po stenama
koje se stalno obrusavaju,
davim se u okeanima tuge,
i vidim samo tugu u proslim danima.
Kroz dugi kuloar misli
prolaze lagano dvoumljenja
pustam se vodjen bilo gde
i slusam samo tisinu...
Polazim stazama nepoznatim,
i vidim fleku svetlosti,
ali je ne prepoznajem...
Vracam se napustenom jezeru,
ne kazem nista,sedim i slusam...
Slatka tisina stalno sapuce,
kad sve okolo nestaje
samo me jos ona druguje...
