malaplava
Odlomak iz mog romana "Ljubav bez maske"
I ne bih želela nikoga da osuđujem.Ko sam ja da sudim?Imam svoje žensko pravo da bar napišem šta mi je na duši i kako sam neke dane,noći i neke godine volela,pre svega osećala i živela.
Kažu svako ima svoju sudbinu koja nam je neminovno,bila gorka ili slatka , namenjena.Uči nas i pruža onoliko koliko možemo da uzmemo ili koliko želimo da damo.Naš narod kaže:“Ničiju sreću vuci nisu pojeli“.
II
Taj kraj sam izbegavala poslednjih godina.
To je onaj deo Beograda gde preovlađuju crveni soliteri,utočište spakovanih ljudi sa raznih strana stare Jugoslavije,dece koja su neprestano menjala škole i razrede,ne bi li im se tate smilovale da odluče gde će raditi a ona gde će živeti.
Taj kraj je dobio ime po potoku koji je jedno vreme imao najhladniju vodu i najčistiju i bio utočište mnogim zaljubljenim parovama,pa i nama.
Možda me je na izbegavanje tog kraja, a zapravo tebe,naterala jačina osećanja.Možda ono dete koje sam nosila u sebi.Možda zbog deteta koje si ti bio.
Ostavila sam prošlost da umire sama,ne želeći da je diram.Ne želeći da je lečim.“Nije važna kritika drugih.Važno je kako sami sebe cenimo.I nećemo se vraćati u prošlost zbog drugih,već samo zbog sebe samih“ Keri Bredšo.
Ali,lažu da vreme leči sve.Spokoj me je odavno napustio.
Ipak te večeri vozila sam se ka tvom kraju,jer je Mili rođendan i misli su mi se same vraćale,i vraćale....
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara ( 2 ) | Pošalji komentar


