već nekoliko dana smišljam

pjesmu...

o

viklerima.

nešto mi govori da su oni

kao simbol

zaslužili

biti

opjevani

vikleri

metalni

na rupice

u tri veličine

s gumicom

za pričvršćivanje

puno prije

od onih

koji su se kuhali

i vreli

stavljali na glavu

ili pak

one grozomorije

od čička

čije skidanje

je nalikovalo

hororu

a

štapići

za

uvijanje

današnjice

e oni su

već sasvim

izgubili

šarm

vremena

u kome su

žene

u kupatilu

držale

viklere.

       Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

zamisli

ljetna noć je topla

koliko samo zvukova

i namirisanih tijela

u lovu

na doživljaje

zamisli

bonacu kao ulje

snivaju barke

za malenim mulom

na kome ti

i ja u širokoj suknji

za posebne prilike

ignoriramo svijet

oko sebe

i zavidne poglede

koji se prekornima čine

zamisli

probili smo barikade

kojima su nas

ispunili odmalena

bar tih par večeri

radi kojih sam

nosila

široku suknju

a spremila

traperice...

spremna za igre!

                    Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

zatvori oči... sanjaj

plićak na šljunčanoj plaži

i moju kožu

...more je toplo

moje je tijelo podatno

po njemu sipaš sitna zrna pijeska

smiješim se... na tebe

ne otvaraj oči

sanjati nastavi

što li sve može

muška ruka

ženskom tijelu činiti

čuješ li... ljubavi

da li to šumi more

uzdišu li školjke

il' to mi sada već glasno

umiremo od ljubavi...?

                      Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

lagala bih kad bi rekla

da ne volim buđenje u šest

balkonsku prvu jutarnju kavu

misli podijeljene s otokom na obzoru

osmijeh razmijenjen sa svitanjem

na odlasku

rađanje sunca na istoku...

i još bih lagala tvrdeći da mi je

jedna kava dovoljna

i da sam pogasila dovoljno ćikova

za ovo jutro

u pepeljaru tamno plave boje

- ništa nije tako plavo

(osim nekadašnjih tablica na

policijskom vozilu),  

kao ta moja pepeljara

za jutarnje ostatke

smeća za oralnu upotrebu

i fikciju uživanja...

lagala bih kada bih rekla

da je samozavaravanje

bilo uspješno

i da sam napunila baterije

za današnje radne pobjede

koje me tek očekuju

raširenih ruku

(i wc školjka zna se prijateljski

nasmiješiti - subotom)

samo ti, čini mi se,

u cijeloj ovoj

jutarnjoj romansi

nekako odudaraš

kao pogrešno pritisnuta

crna tipka na klaviru

od čijeg zvuka mi se diže

svaka vlas na glavi...

i lagala bih kad bih rekla

da ne znam

da nećeš voljeti

ovu moju pjesmu

ona je refleks na podražaje

koji obično izostanu

onda kad ih trebam.

                     Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

Između nas
tišina bi slijetala
s usana na usne
znam
i pogledi tišinom
bi sjali
ispunjeni našim
sjenama
ti u meni ja u tebi
šutimo...
Pored mora
neke tihe obale
ozvučene samo
šumom vala
šaptom borova
ti u meni i ja u tebi
šuteći
za ruke se držeći
cijeloga života
šetamo...

             Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

"Hej, mnoge vatre sam ložio,
i mnoge vode zamutio
nošen srećom i zlom."

Ni uz najbolju volju ne mogu se sjetiti koja je godina bila, kad su mi Đoletovi stihovi ostali negdje u podsvijesti...

"I da znaš, tri sam banke potrošio,
a da nisam ni slutio,
da sve to tek prohuji s vihorom,

jednom zauvek..."

i tako je začudno koliko, dok si mlad ne ulaziš u tekstove, čuješ ih a ne slušaš, slušaš ali ne shvaćaš... da je sve već netko prošao prije tebe...

"I vidiš već sam tu, na pola puta - sve je dim!
I fotografije od vremena izbledele.
I vidiš već sam tu, na pola puta, sad mi trebaš ti,
budi vodič moj kroz mutne predele."


I vidiš sad sam tu, na pola puta (u najboljem slučaju) i sad mi trebaš ti (koji mi se ne obraćaš s velikim Ti - muka mi je od persiranja čak i te vrste)...

"Hej, čudne staze do uspeha,
čvrsta vera u drugove,
sve je to varljiva stvar."

...a tko si ti, uz najbolju volju nisam saznala. Paradoksalno, rekao bi netko, znati da si ti taj koga je potreban moj dan, a ne znati ništa više od toga... postoji li od toga više...? Postoji li bezuvjetna potreba za drugom dušom?

"I sad, ako postoji uteha,
ja nisam praštao dugove
i svakom sam vratio isto bar."

Jer priznat ćeš i sam... davno smo tjelesno ostavili u zapećku naše potrebe jednoga za drugim... i to je to VIŠE... koje ne znaš obrazložiti samo znaš da postoji. VIŠE.

"Hej, sada znam gde sam grešio
i gde sam, na žalost, bio gad,
a gde, na žalost, ne."

A zahtjeva li VIŠE i od nas više? ... bojim se da da.

"I da znaš, sve sam rebuse rešio,
ali ipak se ponekad
još zaletim na vetrenjače.

I vidiš već sam tu, na pola puta - sve je dim!
I fotografije od vremena izbledele.
I vidiš već sam tu, na pola puta, sad mi trebaš ti,
budi vodič moj kroz mutne predele."

Prosto - jednostavno... ili ipak ne...? Jer ja se ipak ponekad, još zaletim na vjetrenjače...

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

                                                              Foto by John Canning

Ima nešto u tom mom koljenu

kao velika je visoravan

toliko sam puta njime kresnula

o zid, asfalt...

koliko samo ožiljaka

sakupila

čitavu jednu kolekciju

za ljubitelje Al Pachina u mlađim danima

A ti bi da te njime zavodim

da izviruje iz proreza negližea

... s namjerom

da te pokori

koliko mašta učini svašta

od mog koljena visoravni

Zato radije na njemu

idi, puštaj zmajeve...

kao da ga znaš.

            Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

mrštim se

između dva pitanja

ili dvije mogućnosti

u prvoj si dijete

nakon počinjena nestašluka

(oh ovu riječ majke često koriste

opisujući sinove kriminalce)

pa mi se ulaguješ

u drugoj si tipično muško

koje treba nekog

(čitaj žrtvu)

preko čijih će leđa

liječiti frustracije...

(misao ostavljam nedovršenu

kako bi je svatko sebi prilagodio;

moja je bila i više nego zločesta -

sramim se)

poanta ove nazovi pjesme jest

u tome

da ti ja više ni u jednom od slučajeva

jednostavno ne vjerujem...

                         Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

proljeće odlazi na štakama

...polako

...teturajući

kao stara frajla, s dugačkim

noktima lakiranim u boji fuksije

pažljivo

onom istom pažnjom

davnašnje ljepotice...

mladost odlazi na štakama

...već uvježbano

...brzo i sigurno

kao balerina u ružičastoj

haljini maslačka i

isto takvim papučicama

...labuđa noćna mora

đavo u selu pljeskom ruke

učini balerinu ocvalom

u trenu

spuštanja zastora...

a ti

s buketom ruža

došao si joj se diviti iz bliza

... na štakama

...tetura

i pruža ti ruku s noktima

boje fuksije...

ta dammmmmmm

"što je dragi?"

budi se lutka pokupljena jučer

na povratku iz grada

dodaješ joj rublje

traperice

čizme

i štake

jedino što želiš je da odtetura

... van.

               Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

radeći svakodnevne poslove

ne baš inspirativna karaktera

danas sam

odjednom

snažno

poželjela

da u me zagrizeš

kao u breskvu.

             Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

Vrlo je jednostavno dragi moj

sjediti za istim stolom

a razgovarati na dva sasvim

različita jezika

kao što si je uzaludno slati

slike

s dva nekompatibilna mobitela

ili pjevati nekome ljubavnu pjesmu

kad on već slušalice ima na

ušima

Vrlo je jednostavno dragi moj

ne razumijeti se

vjerojatno su zato i izmislili igru

gluhoh telefona

da se kroz nju u djetinjstvu

pripremimo

na život što nas čeka

prije nego ćemo

za njega biti

spremni

Vrlo je jednostavno dragi moj

igrati se

sve dok se netko

ne poigra

tobom...

         Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

Imam neka sjećanja, u obliku

kamenčića rasutih po putu

šutkam ih nogom

vraćam se u prošlost

često

(mislim da se toga samo

sadašnjost treba stidjeti iz nje

neću imati što ponijeti)

Imam neka sjećanja, k'o iz

džepa mrvice

domišljatog Ivice

iz dječje priče koja je nadživjela

sva sranja realizma i politike

(izvlače me iz depresije

koja me sve češće posjećuje i sve

duže ostaje)

Imam... imam svoje stavove

i poglede na svijet

drugačije od ljudi koje ostavlja bez daha

uvijek isti vatromet

i uvijek ista spika

Nemam zapravo ništa

imam dugove od kredita

za osnovne životne potrebe

(sve drugo je sasvim suvišno

i podliježe pod poreze)

Imam još sebe

ponekad tebe

i pokoju riječ

za ostale...

               Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

učini da osjećam se posebnom

i napiši nešto samo za mene

riječi pjesme na koju će netko

skladati glazbu

koju će netko pjevati

koju će pamtiti oni

koji su nekoga voljeli snažno

nekada...

učini da osjećam se posebnom

i da mislim kako ti puno značim

da sam u tebi ostavila tragove

da iznutra nosiš moje mirise

zauvijek...

učini da osjećam se posebnom

kao trenutak zaustavljen u vremenu

kao treptaj u tvome pamćenju

za koji se uhvatiš kad god ti je

oblačno

nebo nad gradom...

                  Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

(pjesma pisana crvenom kemijskom)

Nije mi vas namjera plašiti, dobri moji

ali preda mnom je još cijeli jedan sat

prazna galerija s već viđenim crno-bijelim fotografijama

nepobitnog umjetnika, zaljubljenika u moj kraj

i dugačka ulica na kojoj nema nikoga,

sunčani dan.

Zvona sa zvonika, dobri moji

na vodovodnoj cijevi utvrđeni kvar – najava kopanja…

iz gornjeg reda kuća glasne psovke i lavež

odnekud mi nosnice uzbunjuje palež

ručka zaboravljive domaćice…

Najava programa za par narednih dana

valjda ćemo biti tu da i to popratimo

u dnevnim novinama.

Ni daška vjetra. Vrijeme kao da je stalo.

Još jedan krug, od slike do slike

nikada ne znaš možda si propustio poneki detalj

vrijedan pažnje.

Sa mnom ste na trećoj stranici nekog starog bloka

dobri moji

i hvala vam što ste još uvijek tu.

Ormar pun knjiga pronašla sam u međuvremenu

u svojoj ne znam kojoj vrtnji u krug

i vrijeme poklonila Arsenu

poslao mi Brod u boci za bijeg od dosade

Ne daj se Ines poručuje,  ja ga poslušam

iako se zovem drugačije – taj detalj Arsen ionako

ne mora znati

sve smo mi Ines nečije…

I ne brojim više stranice, dobri moji

samo iz ljepote prazne vapim koja za vas

i sa vama postoji, u tome je njezin smisao

inače je uzalud, dobri moji

kao glazba koju nitko ne čuje

kao torta koju nitko ne kuša

il' riječ koju nitko ne sluša

kao ljubav koju nemaš kome dati…

Brod u boci koji nikome ne dopluta…

ostarjela Ines iz kuće preko puta

koju više nitko ne treba…

dobri moji…

knjiga koju nitko ne čita

kao samac za ko'g nitko ne pita...

    ... nedaj se godinama!

                            Elfrida Matuč-Mahulja, galerija "Toš" Punat, 17.05.06.

nikad nećeš znati da ja znam
dodir tvoje kože pod svojim prstima

koliko sam ti puta zagrizla u rame...
i nećeš znati da dok spavaš
ja crtam osmijeh na tvojim usnama
snovima u boji lavande...
ti
zaboravit ćeš da te volim držati za ruku
i da rijeku volim iako sam more
iz nje ću ti mahati kada god je pogledaš

možda sasvim slučajno

dobacujuć joj šaljivo

izraze svog gađenja...

ti

i ne znaš što ti kažem
kad ti šapnem da te ljubim

da to nije poljubac na obrazu ti ostavljen

onako, kada odem da ne ostaneš uvrijeđen

već da to je breme u kome ja tebe

u sebi nosim kud god krenem

a ne krećem nikuda

ti

si taj koji putuje.

                     Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

Mia se probudila ranije nego što je bila predvidjela sinoć namještajući budilicu. Grozno je kada ti se toliko piški da te to probudi, a onda konačno i istjera iz toplog kreveta... no, uvijek može završiti i gore. Da se ne probudiš pa osjetiš ono nešto toplo kako se širi oko tebe, a onda se odjednom pretvori u hladno i mokro... buđenje naravno slijedi, ali tada je već kasno.

Ovako, Mia se dovukla do kupatila, obavila što je imala, a onda pogledavši na sat, shvatila da je izgubila nekih dvadesetak minuta sna - što i nije strašno. Odluči ne vraćati se u krevet s obzirom da je to krajnje opasno (zaspi li sada, ne bi je probudile ni sirene za uzbunu)... radije će si napraviti kavu i uživati u njoj u miru...

Vrlo zgodno, pomisli Mia, danas se imam vremena i našminkati. Kojeg li veselja! Inače to radi na poslu - ako uopće i radi. Ne stiže se ni probuditi, a kamo li šminkati. Ne mari što će je netko vidjeti bez maske. I inače se ne šminka pretjerano. Jutros...

Hejjjjjjj, pa meni je rođendan! Oh mogla bih si i posvetiti koji sekund pažnje. Odabere bijelu majicu i, naravno traperice. A što bi drugo!? Mia i traperice neraskidivi su pojmovi. Opere se, opere zube, namaže lice kremom, malo korektora, puder u stiku... Dok ga je nanosila komad se odlomi i padne na sniježno bijelu majicu... Mia opsuje!

U traper košulji, trapericama, našminkana Mia krene u svibanjsko jutro. Dočeka je raspjevano. Do autobusne stanice ima 20 minuta hoda. Prija. Negdje na pola puta sjeti se da nema ključeva ureda... Zgodno, pomisli! Sretan mi rođendan!

Ulazak u zgradu u kojoj je počela raditi prije točno 20 godina kao 19-godišnje dijete srozava joj raspoloženje u trenu.

Zgrada miriše na starost. Na ustajalu starost. Zgrada je to bez osmijeha u zemlji bez osmijeha. U zemlji bez osmijeha žive ljudi bez osmijeha. Takvi liježu takvi se bude. I Mia je bez osmijeha. I poprimila je ustajali miris starosti zgrade bez osmijeha. Dugo je već tu. Predugo.

I čini joj se da je sva zatupjela u toj zgradi. Negdje silom prilika, negdje jer je sama tako htjela. Da ostane zdrava, bar donekle zdrava.

U svakom slučaju, u ovoj je zgradi bez osmijeha ostavila najbolje godine... Nije ni čudo da je počela pisati...

To je čista borba za preživljavanje. U zemlji bez osmijeha.

                                                  Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

Pa… lagala bi kad bi rekla da joj je smetalo njegovo zavirivanje u njenu privatnost. Bio je toliko uvjeren da je neprimjetan, da je, kako to već s muškarcima biva, postao nepažljiv. Tada ga je skontala… i započela igru, koja je oboma prijala.

On zgodan i mlad, ali iz nekog razloga uvijek sam. Dok nije shvatila da je mjesecima promatra, mislila je da joj je susjed peder. Kad bi se sureli na ulici, ispitivački ga je gledala tražeći bilo kakav feminizirani pokret – nije ga bilo. Brzo bi skretao pogled. Postiđeno.

Ona, dobrostojeća gospođa. Dakle udata. Muž biznismen. Dakle vječno na službenim putovanjima. Ona, najčešće sama. U dosadi.

Sakriven iza zavjesa provodio bi sate gledajući je kako se češlja, promatra se u ogledalu, maže pomadama… gledao bi je i onda dok je sama sa sobom otplovljavala u maštu ispunjenu strašću, guze visoko podignute u pravcu njegova prozora… Bože kad bi znala koliko su puta svršili zajedno.

Nije znao da je znala. I da se namješta namjerno – za njega. Palilo ju je saznanje da je promatra istovremeno vježbajući desnicu… konačno, nešto su radili zajedno.

I dobro im je išlo.

A možda im i danas još ide… Dugo se nismo čule.

                                       Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

Kad se nađeš u predvorju sna… otvaraš prozore svoje duše i razgrćeš zavjese kojima je zaklanjaš od tuđih pogleda, redovito. Onda se udobno uvališ u svoj pohabani naslonjač i noge podigneš na najbliži komad pokućstva. Osluškuješ noć i razmišljaš o tome hoće li te tko omesti u tvom meditiranju, kako to već obično biva…

                Prostorija u kojoj se nalaziš ubija želju za životom svojim sivilom i bezličnošću. Jedino toplo što se u njoj nalazi je stara električna pećica sa tri rebra od kojih dva ne rade – već odavno… ali koga za to briga. Dok sjediš u tom prostoru, osjećaš se isto tako bezličnim… i želio bi biti negdje drugdje; na nekom sasvim drugom i drugačijem mjestu.

                Negdje gdje se ovaj isti mjesec ogledava u mirnoj površini mora iz čijeg ljeskanja izranja silueta žene koja ti hita u susret. Gdje miriše plićak, gledao bi zvijezde kroz njenu kosu kao kroz mrežu među svojim prstima. Svjetlucavu meku mrežu… mirisnu. Bilo bi divno osjetiti obline njena tijela kako se pripijaju uz tvoje… obline koje se samo naziru ispod tanke haljine… da, bilo bi zaista divno sada je čvrsto primiti za bokove i pritisnuti uz sebe snažnim stiskom koji budi rijeke požude praveći od njih bujice… i biti siguran u ono što želiš, a imati to u svojim rukama… toplo i podatno. Tijelo žene…

                Plovio bi njime poput mala čamca na pučini, svladavajući njegove valove i hridi, krotio žestinu njegovu i bio posut kapima slankastim od kojih žeđ postaje sve žešća. Uzimao bi ga rukama, kušao usnama i pod jezikom, a tijelo žene… tijelo bi te žene njihalo poput mala čamca na pučini i pokazivalo ti smjer prema maloj sigurnoj luci koja baš tebe čeka, da te sakrije od nevremena, da se u nju skloniš i osjetiš onaj jedva dočekani titraj uzbuđenja što si je pronašao u trenu svog ulaska kroz uski prolaz koji do nje vodi… male luke za tvoj čamac… tu bi ostao, uljuljkan, umiren i siguran.

                Zaspao bi spokojan na svom moru… tijelu žene, negdje s usnama ispod njenih grudi, upijajući njene mirise… zaspao bi s nježnim povjetarcem njena daha i nježnim dodirima prstiju na svom licu… kad bi bio negdje drugdje; na nekom sasvim drugom i drugačijem mjestu. Negdje s njom… sretan, na onaj način kojega već dugo nisi osjetio… potpun.

                Povratak u realnost uvijek je iznuđen iritantnom zvonjavom telefona. U prostoriji je hladno i miriši na vlagu. "Izvolite!" javiš se odsutno s dozom agresije u glasu, bijesan što te baš svaki puta netko prekine u sanjarenju… "Halo, sorry ako sam te probudila, ali osjetila sam odjednom silnu potrebu javiti ti se…, znaš pomislila sam da ti možda nedostajem." njen glas miluje te usred noći i ulazi kroz prozor tvoje duše… "Svašta od tebe…" prozboriš samouvjereno… a onda, nakon što si je se naslušao, usudiš joj se ipak reći: "Kada te ovako čujem imam osjećaj da si tu, u prostoriji preko puta i da ću te ugledati, otvorim li vrata."  "Ali nisam" reče ona "dođem te samo malo pomaziti glasom i zaželjeti ti laku noć." "Laku noć…" kažeš, poprativši te riječi dubokim uzdahom, kojega možda ni sam nisi svjestan, ali ona ga svaki  puta čuje…

                Čekaš da prva spusti slušalicu… i pogledaš na sat. Jutro je već, novi dan… opet si radi nje izgubio noć. "Svašta s njom…", pomisliš, a misao je neodređena… negdje između tuge, sreće i ljutnje. Svaki, baš svaki put.

                                         Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

Pala je zvijezda.
Otok poželi biti
moj maleni brod.

            Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

… i sada, kad sam, u najboljem slučaju na pola svoga puta… osvrnem se i ne mogu se ne upitati jesam li skupo platila ljubav prema tebi.
Jesi li me sputao, zaustavio… ili tebi dugujem sve što jesam!?

Jesam li cijelo vrijeme bila samo zatočenikom tvojih vodenih zidova,
ili upravo njima mogu zahvaliti na osjećaju sveprisutne ljepote
koju kao da samo ja vidim… koju mogu opipati pogledom!?

Šapni mi koliko mogu biti sretna što su mi korijeni u tvojem kamenu…
a ljepotom svitanja mi vrati samopouzdanje i hrabrost da s tvojim imenom rušim prepreke
i postidim svakoga tko mi postavi nogu da se spotaknem…

Ogrni me raskoši svoje tisućljetne povijesti u kojoj je zipka ovom jeziku koji mi ne da mira, nego čini da iz mene toliko riječi izlijeće…
i kimni mi krošnjama masline u znak ohrabrenja,
nasmiješi mi se u pjeni vala razbijena u oštre hridi,
namigni mi sutonom … tako malo mi treba, da mi sumnje otjeraš,
jer toliko te volim…

moj Otoče.

                       Elfrida Matuč-Mahulja/Krk - foto by Berislav Horvatić (mrgari otok Krk)