Pa… lagala bi kad bi rekla da joj je smetalo njegovo zavirivanje u njenu privatnost. Bio je toliko uvjeren da je neprimjetan, da je, kako to već s muškarcima biva, postao nepažljiv. Tada ga je skontala… i započela igru, koja je oboma prijala.

On zgodan i mlad, ali iz nekog razloga uvijek sam. Dok nije shvatila da je mjesecima promatra, mislila je da joj je susjed peder. Kad bi se sureli na ulici, ispitivački ga je gledala tražeći bilo kakav feminizirani pokret – nije ga bilo. Brzo bi skretao pogled. Postiđeno.

Ona, dobrostojeća gospođa. Dakle udata. Muž biznismen. Dakle vječno na službenim putovanjima. Ona, najčešće sama. U dosadi.

Sakriven iza zavjesa provodio bi sate gledajući je kako se češlja, promatra se u ogledalu, maže pomadama… gledao bi je i onda dok je sama sa sobom otplovljavala u maštu ispunjenu strašću, guze visoko podignute u pravcu njegova prozora… Bože kad bi znala koliko su puta svršili zajedno.

Nije znao da je znala. I da se namješta namjerno – za njega. Palilo ju je saznanje da je promatra istovremeno vježbajući desnicu… konačno, nešto su radili zajedno.

I dobro im je išlo.

A možda im i danas još ide… Dugo se nismo čule.

                                       Elfrida Matuč-Mahulja/Krk