Rasteraj mi misao rečju koja ubija,pogledom koji zakucava… Niz izgovorenog,prećutanog.Rasteraj snove,prikucaj ih za zid,neka se priguše i napokon nestanu,ili ih smesti u galeriju svojih tajni uz gomilu ne poželjnih slika neka tamo čame,bez vazduha i preplitanja,napokon tamo nek umru.Dajem ti ih,za istinu u trenu,koja boli.Dajem ti svoje grudi za tu misao,za pokret za uzdisaj,za muziku koja osvaja i taj mahniti ples.Pored sopstvenog života delila sam um na prošle priče u raskoraku.Svaku reč kasapila do ne prepoznatljivosti,svaki titraj lovila,svaku budnost satirala,nestajala u noć.U raskoraku sa sopstvenim telom,kroz suzu maglovitu.Život nije stao,vetar je duvao a prsti krvarili dok su muziku stvarali.
Lepe blogove pises ,o muzici necu Izvinjavam se sto sam nenajavljen prelisato tvoje blogove,zivo me zanimalo s kim polemisem na onom bezlicnom blogu,izvinjavam se ako sam napisao nesto sto nije bilo prikladno,postujem najiskrenije umetnost i umetnike,pozdrav