|
13/4/2009
-
Osrtva: senke, snovi i java
Uloga ostrva u našim životima možda je najbolje definisana pitanjem na koje često nailazimo u medijima: koju biste knjigu ili ploču ili bilo šta poneli na pusto ostrvo? Pretpostavljam da to pitanje podrazumeva da bismo – osim toga što treba da ponesemo – tamo bili snabdeveni svim ostalim stvarima, odnosno, da bismo na pustom ostrvu imali potpuni komfor. Dakle, imali bismo televizor i ostale uređaje, i samo bi nam nedostajali filmovi ili muzika koji bi naš boravak činili stvarno srećnim. Drugim rečima, takva pitanja podrazumevaju da smo na tom imaginarnom pustom ostrvu srećni, jer da smo nesrećni, da smo na nekom pustom ostrvu zbog brodoloma, čemu muzika, čemu filmovi, kad ionako ne bismo imali na čemu da ih gledamo i slušamo. U tom slučaju bolje bi nam došlo malo hleba i sira, o vodi i da ne govorim.
Istina je, međutim, da su takva „ostrvska pitanja“ zanimljiva, jer nas stavljaju u situaciju da testiramo svoj ukus i, možda, nešto naučimo o sebi. Na primer, već sama pomisao na pitanje o tome koje bih tri knjige poneo na pusto ostrvo baca me u očajanje. Odabrati samo tri knjige pre mi zvuči kao neka vrsta kazne, jer šta ako taj boravak potraje i tokom narednih godina budem primoran da ih pročitam još bezbroj puta? Koliko puta možete da čitate jednu istu priču? I stvarno, čitao ih ili ne čitao, koje bi tri knjige to bile? Jedna od njih besumnje bi bila Biblija; druga bi bila Muzilov roman Čovek bez svojstava, koji bih tada valjda uspeo da pročitam do kraja; treća bi bila slikovnica Dobro drvo, beskrajno jednostavna i beskrajno lepa knjiga, jedna od onih koje se doista mogu čitati bezbroj puta, s tim što svaki put deluju kao pouzdani čistači duše.
Sa pločama je druga priča, odnosno, čini se da je lakše napraviti izbor, mada ubrzo zatičem sebe kako zagovaram da bi, u slučaju ploča, izbor trebalo povećati bar na pet ploča. Idealno bi bilo deset, kažem, po jedna-dve iz mojih omiljenih muzičkih oblasti – malo regea, malo bluza, malo roka iz šezdesetih, malo psihodelije, nešto klasično i nešto etničko, nešto avangardno. Na kraju, ili na početku, našlo bi se neko izvođenje kompozicija Erika Satija, a bili bi tu i Prins Far Aj, grupe Graundejšn i Stili Den, Bob Dilan, Van Morison i Bob Marli, i onda bih zastao, jer ne bih mogao da se odlučim koga još da ponesem. Doduše, i ti izbori su postali relativni, jer ako na tom ostrvu već postoji struja, televizor i razni plejeri, zašto onda ne bi postojao i kompjuter, a sa njim i pristup internetu? Tada bi pitanje izbora knjiga, muzike i filmova postalo nevažno. Tako je internet uništio još jedno romantično razmišljanje, odnosno, ukazao na to da danas pravo pitanje glasi: Na koja tri vebsajta biste voleli da imate neograničen pristup kada biste se našli na pustom ostrvu? (Pretraživački programi, naravno, ne dolaze u obzir!)
David Albahari
|
Komentara (
3
) :: Pošalji komentar! ::
Permanent Link
|
10/4/2009
-
Teška bolest
Kakve li su tvoje misli
dok ja smišljam
kako da te pitam za njih
za te misli
sakrivene
iza tvoga mirisnog lica
na koje se privikavam
Eto ležiš
Evo ležim
oko nas je besposlena romantika
nož u zidu
i haljina tvoja njime
samo meni na videlu
prikovana
ja slušam tvoje srce
ono mojoj ljubomori malo kaže
ja hoću tvoje misli
ja hoću da uništim zadnju kap
u tvom tajnom kapilaru
gde se krije
povremeni san o njemu
o detinjstvu
o slobodi
ja hoću tvoje misli
sakrivene
iza tvoga opasno lepoga lica
na koje se ubistveno privikavam
A ti ćutiš
Nema leka
Dusko Trifunovic
|
Komentara (
1
) :: Pošalji komentar! ::
Permanent Link
|
7/4/2009
-
Osecaj proleca
Rijech znaocima voda. To bi moglo biti jedno sjedalo na parobrodu, na sunashcu (ovo je umjestan deminutiv). Mogao bi biti prozor u kakvoj staroj kamenoj kuci, chetverouglastoj kao kutije ili sanduci, s pogledom dalje, ili kakva zdushna terasa, ili pak ljuljka medju stablima. Nisu sezone samo kalendar; ima jedan osjecaj proljeca, pored osjecaja drugih zbivanja u prirodi, osjecaj upisan u dushi, dan za obecanje svim zzivonosnim klicama.
Proljece. Manimo emfazu ukrasa, rast trave i zzubor vrela, javljanje ptichica, kolanje krvi i otapanje snijega. Manimo proljece organizma. Nego ovaj mlaz u srcu. Ima dushevnih proljeca, unutrashnjih osvita, kresova nade. Proljece. Okupat cemo se u zelenkastom kristalu rijeke, protrljat cemo mishice, i nashe rite svuci; zrak cemo dublje udisati. Razvigor, razvigorac. Jedan cuh ili lahor koji se tako zove. Nosilac peluda. Pravda mocima bica.
Radit cemo. Jest cemo jedan poshten kruh mrko ispechen, piti zdravu vodu s chesme krepkih umova drevnoga svijeta. Zrak i nebo ce biti puni simpatije, i neshto ce mahati, visoko. Pahalice, pahuljice. Ne englesko ladanje, ni alpinski krajolik, pa ni uobichajeni motiv Arkadije. Ali ona treperenja i blazzenstva atmosfere koja su na dohvatu ruke (isto kao sjena, kao sunchev trak, kao zvijezde u jezeru), elektricitet u nashim zzivcima i duhu. Struja od prirode chovjeku. Manastir, zvona? Ovdje samo nasha samoca, nasha mala sobica, kovcheg manje ambiciozan nego shtivo pred maturu, kakav vrt koji dishe duboko kao momak na spavanju. Prashtanja u dubini perspektive. Misli kao vedro nebo, nadahnuca s crvenim i plavim munje. Skice u eksploziji. Koliko nam je godina? Obmane registra. Mladi smo, proljece je, krv kola, pluca slobodno dishu, nadanje pupi. Prostor lijechi ochi, sharena sjena se igra s dushom, puna izazovnih ljubichica. Proljece. Vjechiti ne stare, zzivi ne umiru, mladi se bude u kasnim godinama i traju kao stabla, kao iskreni sokovi zemlje. Sokovi teku, limfa shkaklje, zzar paluca i zzezze.
Neka me ne mine dobri osjecaj proljeca ni u kojoj eposi ni godini zzivota, ni u kojoj sezoni godine. On je cvjetanje organizma, rezonancija zaspalih zzica, palingenezije mogucnosti dara i umnih sila. Evo povratnika, mohuna, klasova, shisharica, bobica. Proljece ce "ponijeti", biti plodno. Nije proljece samo fikcija ili istina kalendara. Proljece je data zzive dushe, vjechito i mocno, u nama, s nama. Do moje smrti neka ne mine spasonosni osjecaj proljeca, jer je od snaga koje periodichki jachaju, a poslije moje smrti neka zzivi kao moj vlastiti i lichni nadgrobni spomenik, moj marcijalni znak, za dobrochinstvo drugima, chovjechanstvu, svima.
Pozdrav njemu. I koji me ne budete umjeli izreci ni opisati, naslikajte me kao mladu zzivu proljetnu granu s dvije hiljade cvjetica koje prva ptica osjeti kao neodoljivo i gizdavo pijanstvo, da bih tako listao i granao u junachka i teshka vremena, u teshke plodove, u grane blagoslova, u breme smrtonosnog uzzivanja, u eksplozije zelenila - i bujio, brektao, pucao u prostor.
Tin Ujevic
|
Komentara (
0
) :: Pošalji komentar! ::
Permanent Link
|
6/4/2009
-
U agoniji

Znaš li šta je to? To su ulaznice za onaj holandski kvartet pre tri godine. Posle onog koncerta ja sam prvi put došla k tebi, u tvoj stan. To je bilo one noći, kad sam te tako očajno molila za dijete... Holandezi su svirali tog večera nekakav nordijski kvartet. Program sam izgubila, ali se sjećam, u tom nordijskom kvartetu dugo su plakali violina i čelo. Čelo je imalo čovječji glas, a violina je plakala ko žena. Ta su se dva motiva tražila, dugo su se tražila, u svilenom tremolu kantilene. Ta kantilena prati me već tri godine, i ono veče na koncertu ja sam sjedila uz tebe, ja sam tebe tako strašno trebala, ja sam te tražila, i sjećam se, ja sam u trenu i polutami dvorane osjećala tvoje tijelo, tebe, tebe... i nisam mogla da se savladam, ja sam pružila ruku za tobom i pogledala sam te. U onaj momenat, u dvorani, dogodilo se između nas sve što je uopće moglo da se između mene i tebe dogodi. Ti si bio osvjetljen; poludesno od tebe, dva reda pred nama, sjedila je jedna meni sasvim nepoznata žena. Ti si s njom koketirao. Da... sve je to bila samo nijansa, jedna prolazna nijansa, a ta se nijansa rasplinula, ja sam na nju zaboravila, a sad, sad mi je jasno da je to bilo zapravo sve. Onaj tvoj pogled, onaj tvoj pogled u oku tuđe žene, moja kretnja za tobom, to je bilo to! Ja sam htjela onu noć od tebe dijete. Da, ja... ja sam htjela da osetim tvoju ruku, a ti...
Tri su godine odonda prošle, a sve je ostalo isto! A znaš li ti, koja je razlika između mene i tebe? To, da si ti bio moj ozbiljan i iskren doživljaj, a ja tvoj flert. Ja sam htjela da budem majka tvog djeteta, a ti?...I još nešto: znaš li ti tko je kriv, da sam ja htjela Lenbahovu smrt? Ti!...Ti!...Ti!... Daj, molim te, zapali svjetla, ovdje je mračno kao u grobu! Svjetla! Svjetla! Poludjeću u ovoj tami!...
Miroslav Krleža
|
Komentara (
0
) :: Pošalji komentar! ::
Permanent Link
|
4/4/2009
-
Zavist
Jedno od najvaznijih ljudskih osecanja je ljubomora, zavist. Zato se ne treba hvaliti. Ljudi suvise zavide. Oni vise vole sazaljenje nego neciji uspeh.Cak ne treba govoriti ni neku istinu o sebi koja vas istice. Sazaljenje izaziva simpatije, a uspeh neprijateljstvo. Na svim nivoima drustva, kod bogatih i kod siromasnih to je jednako. Nesreca nekog prijatelja vas ne pogadja onoliko koliko to izgleda. Treba se stalno paziti, biti obazriv da bi covek prezivio i izbegao nesrece. Nikada se, znaci, ne treba hvaliti ni najmanjim uspehom, cak ni u vrlo rafiniranom drustvu…cim neko napusti drustvo, odmah postaje meta razgovora. Nije se cak radilo o licnim stvarima, gde se neko zamerio nekom, ne, to je jednostavno ono da covek mrzi coveka. To nisu bili zli ljudi, ali instinkt da umanje drugog su sacuvali kao neophodnu potrebu. Ja mislim da je covek uvek takav. Mozda toga nema kod monaha.
Emil Sioran
|
Komentara (
0
) :: Pošalji komentar! ::
Permanent Link
|
3/4/2009
-
Bez Tebe

Moj jastuk me gleda svako veče
Prazan kao nadgrobni kamen znadoh da če toliko da peče
Kada ostanem sam
Kada nema tvoje kose da poljubac joj dam!
Sam ležim, potpuno tih je dom
I kandilo ugasilo
I pružam ruke ka telu tvom
Da zagrlim te strasno
Pa naginjem ka tebi vrela usta,
Al ljubim samog sebe i soba je pusta
Kada se naglo prenem –
Svud samo muk je noći ledene,
Zvezda na nebu podrhtava –
O gde je tvoja kosa crvena
Gde su ti slatka usta?
U svakom veselju sad bol znam,
U svakom vinu jad moram piti;
Ne slutih koliko će gorko biti
Kada ostanem sam,
Sam i bez tebe kad moram biti!
Herman Hese
|
Komentara (
2
) :: Pošalji komentar! ::
Permanent Link
|
1/4/2009
-
U jednoj staroj knjizi

U jednoj staroj knjizi, gotovo sto godina staroj,
među listovima zaboravljen
pronađoh akvarel bez potpisa.
Mora da ga je slikao snažan umjetnik.
Naslovljen je: "Objava ljubavi".
Al' "O krajnjoj čulnosti ljubavi" odgovarao bi više.
Jer, dok gledate rad, postaje očito
(umjetnikova ideja posve je vidljiva)
da mladić naslikan ondje
nije bio stvoren da ljubi
na način, manje il' više, zdrav,
u granicama onog što je dozvoljeno -
s dubokim kestenjastim očima,
rijetkom ljepotom lica,
i dražima posve neobičnim,
s tim savršenim usnama, što čulnu nasladu
nude voljenom tijelu,
s onim divnim udovima vajanim za postelje
koje obični moral naziva sramnim.
Konstantinos Kavafis
|
Komentara (
5
) :: Pošalji komentar! ::
Permanent Link
|
29/3/2009
-
Propalu ljubav ne nosi se na put
Kao što nosiš kovčege i svežnje.
U spomenima život samo spava:
Kad probudi se - oni budu čežnje.
Putuješ dane i putuješ noći:
Oni su tvoje društvo u samoći.
U zanosima, lutanju daleku
oni te naglo zabole, zapeku.
Otidješ dalje. Oni dublje riju
I glumljenu ti radost samo piju.
Na dnu ti srca čuče sumnje; čuju
micanje svake nade, pa je truju.
Tjeskobama, ljubomorom te muče,
U sutra sjenu bacajuć od juče.
Dobriša Cesarić
|
Komentara (
0
) :: Pošalji komentar! ::
Permanent Link
|
28/3/2009
-
Od sumraka do svitanja...
Sačuvaj i jedan list sa Davidovim psalmom: "Jer hiljade su
godina pred tvojim očima kao jedan jedini dan."
Veruj mi, sve ih možeš proživeti od sumraka do svitanja. I kao
što je leptiru rođendan tvoje: ujutro, a starost tvoje: uveče,
baš takvi neka budu i tvoji mnogobrojni životi, a ne jednoliki u
nedogled, kao vekovna trapavost jedne sekvoje ili kornjače.
Mika Antic
|
Komentara (
2
) :: Pošalji komentar! ::
Permanent Link
|
26/3/2009
-
Bosonoga Meg
Ti si ta žena koju znam
kao večnost moga trajanja
sa beskrajem,
čije sam ime otkinuo
s korenom sunca.
Slične tebi nema
ni tamo gde senka sam ti,
ni ovde gde hlad te
sličan tvome osmehu čeka.
Sunce misliš da pridobijaš
za jedno ja,
a drugo da me u tebi vara.
Sićušnom rukom svojom
prah misliš da stegneš.
Vreme da zaustaviš
i da mi prkosiš
onako bosonoga.
U tvom obruču
tek rođene tišine
pesmu sličnu tebi
najviše volim.
Osmeh
sličan mojoj mašti
već poznajem.
To skoro
vatra govori
senke hvatajući
u tvom prosipanju
danonoćnom...
...A znao sam
da je uvek bilo prostora
za tvoje čudno rastinje
u očima
i čudno nemirne tokove
u mom lovištu
gde osama moje tuge leži
i remeti
kasno leto moga proleća.
Svetislav Golic Stiv
|
Komentara (
0
) :: Pošalji komentar! ::
Permanent Link
|
|
|