Nemoj, draga, noćas da te san obrva
I da sklopiš oči na dušeku mekom!
Kada mjesec sine nad našom rijekom
I na zemlju pane tiha rosa prva,

Rodiće se mlado proljeće! I svuda
Prosuće se miris plavih jorgovana;
I pahulje snježne padaće sa grana
U naš bistri potok što baštom krivuda.

Uzviće se Ljeljo nad našim Mostarom,
I svaki će prozor zasuti beharom,
Da probudi srca što ljube i gore...

Zato nemoj, draga, da te san obrva!
Dođi, i u bašti budi ruža prva,
I na mome srcu miriši do zore!

Aleksa Šantić

Nek svijet mu prizna vrijednost slavom i stihovima…
Al’ šta će mudrac stari od svega toga da ima?
Besmrtnost, može se reći. Jer život njegov se cio
Oko jedine misli ko puzavica spleo.
Kad umrem – govori sebi – ime će moje da šalje
Vijek vijeku kroz ljudska usta, i nosiće ga sve dalje,
I vječno, po cijelom svijetu, u kutu nečijeg čela,
Sačuvaće mi se ime, spas'će se moja djela!
Jadniče! Zar ti pamtiš sve što si čuo po svijetu,
I sve što bješe prije tebe, sve što si rek'o u letu?
Od svega toga premalo. Slike tek poneka crta,
Misli tek poneki pramen, ili hartija razdrta;
A pošto ni sopstveni život napamet ne znaš cio,
Zar bi se drugi zbog tebe u traganju mučiti htio?
Možda ce marljivac neki, blijed, usred novoga vijeka,
Okružen hrpama spisa, i samo ko hrpa neka,
Jezika tvoga preciznost vagati, krtica stara,
I prašinu iz tvojih knjiga brišući s naočara
Pustiće da te spomene, zbijenog u dva-tri reda,
Čitav svijet možeš da gradiš, il' rušiš… zaludne želje;
Preko svega će pasti tek jedna lopata zemlje.
Ruka koja je žudjela svemira skiptar, i misli
Što svemir shvatiše cio, međ čet’ri daske se stisli…
Doći će i da te prate, u sjajnoj povorci, skrušeni,
Do tvoga groba, s pogledom praznim i ravnodušnim…
Patuljak iznad svih ce se uzdići tada da besjedi,
Ne tebe da bi slavio… već sebe uvis da preseli,
U sjenci tvoga imena. To čeka te. Zašto kriti:
I manje čak… Potomstvo će, misliš, pravednije biti?


Mihail Eminesku

sada smo ponovo dovoljno čvrsti
da govorimo samo za ljubav,
pusti politiku,
okušali smo se u izopačenoj formi:
koja korist sem treniranja
po letnjem danu, discipline
da održi muškost čvrstom i toplom.
jedan čovek slobodan da voli svoj trenutak
u carstvima tela i sunca
ruši više bola no što vekovi
ljudskog zakona ili advokati mogu.
govoreći blago po poslednji put
dopustite mi da kažem, Stvorili ste vaše zakone
previše krute, dobre ili loše, vaši zakoni
su iznurili mnoge ljude, i ja
bih radije obilazio kafee s obe
strane grada nego lomio svoje jedino
srce za vaš milenijum,
moja voljena propada u brojnim
naručjima slabih i sve slabijih ljudi.
to mi panika u očima devojaka
kaže da moram govoriti za ljubav samo,
panika zboh njihovih praznih postelja,
zbog besprekornih redova rođenih čudovišta.

Leonard Cohen

Amidst the flowers a jug of wine,
I pour alone lacking companionship.
So raising the cup I invite the Moon,
Then turn to my shadow which makes three of us.
Because the Moon does not know how to drink,
My shadow merely follows the movement of my body.
The moon has brought the shadow to keep me company a while,
The practice of mirth should keep pace with spring.
I start a song and the moon begins to reel,
I rise and dance and the shadow moves grotesquely.
While I'm still conscious let's rejoice with one another,
After I'm drunk let each one go his way.
Let us bind ourselves for ever for passionless journeyings.
Let us swear to meet again far in the Milky Way.

Li Po

Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao i nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje.

Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme.

A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: Volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: Volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: Živim s njim, bez njega moj život ne postoji...

 

Naše dve ljubavi pune kobne moći,
Od sviju skrivene, žive u svom stidu,
Kao pod zvezdama, zaspali u noći,
Dva mirna pauna na starinskom zidu.

Krijem svoju ljubav kao mržnju drugi -
Istom silom laži i svim podlostima;
Kao drugi staklo otrova, svoj dugi
Svoj bol bezutešni ja krijem meć svima.

Koliko je šuman eho moje laži,
Da ne prenu nikog udarci mog srca!
I koliko mira u reči gde grca
Cela jedna duša i san od sveg draži!

Sva je moja radost znati bol da skrijem;
Sva mudrost, ljubavi dati izgled zlobe;
Vrlina, da prezrem suze koje lijem,
I pokažem srce kao prazne sobe.

I tako dve naše ljubavi očajne,
Ogrnute lažju večitom i niskom,
Stoje nemih usta u dnu naše tajne -
Dva crna pauna na zidu starinskom.

Jovan Ducic

Čovek ima više hrabrostri prema drugom, nego prema sebi. Da nije toga, ne bi bilo zla na svetu. Savršenstvo čoveka sastojalo bi se u tome da bude većma strog prema sebi, negoli čak i pravedan prema drugom. Ja znam puno ljudi koji su bili vrlo pravedni prema drugom, ali nisu bili strogi prema sebi, i zato su bili uvek labavi u stvarima dobra. Oni su bili više diletanti, nego artisti dobra. Njihova pravednost je uvek propadala, ako nije bila u pitanju tuđa ličnost nego njegova sopstvena, jer pravednost prema sebi zavisi od strogosti prema sebi, kao što pravednost prema drugom zavisi samo od naše dobrote. Pravednost je jedno kraljevsko osećanje, i čovek pokazuje pravednost često više laskajući sebi, nego voleći drugog. Najbolji ljudi su oni koji su prema sebi najstroži, i koji oproste drugom i ono što nikad ne bi oprostili samom sebi.

Jovan Ducic

 

Svet ne može pokazati lepše stvari:
Tupe je duše ko bi proći smeo
Uz prizor tako uzvišen i mio:
Grad sada, poput ruha, nosi čari
Lepote jutra: tihi leže stari
Brodovi, kule, crkve, tornji, ceo
Taj sklad u polja i svod što se slio;
Sve blista, sja, kroz zrak što čist se zari.
Sunce još nikad ne prosu toplinu
Tako na breg, na stenu i dol sveži;
Ne videh nikad još takvu tišinu.
Reka po svojoj miloj volji beži;
Bože, i kuće ko da u san plinu;
I svo to moćno srce mirno leži.

William Wordsworth

Ja sam prirodan
i znam kada je nesto izlisno.
Ima u mojim recima nesto od napora ptica
Koje beleze u vazduhu puteve
I oznacuju cudo.
Ako se nesto talasa oko nas
jedva cujno i nevidljivo,
To su reci sto su se srele
Malopre
dok se gledamo u oci.
Od njih je ostala samo jos pesma tisine,
Malo strasna...
Potrazi izvan mene
U padanju snega
Mir.
Ja hocu malo da gledam u belo nebo
Sto je otislo visoko
I oslonjen na same ruke koje nalazim ponovo
U sebi da pevusim neki tihi smisao.

Stevan Raickovic

Ljubav nema bolje dane
sve je sad i nikad više
sve što iza toga dođe
dođe samo da nju zbriše.

Ljubav nema bolje dane
nema sutra nema juče
to je škola za ludake
koji malo teže uče.

Ljubav nema bolje dane
sama kreće sama stane
sama pali sama gasi.

Nas uništi sebe spasi
nemoj da joj brojiš mane
ljubav nema bolje dane...

Dusko Trifunovic