Nek svijet mu prizna vrijednost slavom i stihovima…
Al’ šta će mudrac stari od svega toga da ima?
Besmrtnost, može se reći. Jer život njegov se cio
Oko jedine misli ko puzavica spleo.
Kad umrem – govori sebi – ime će moje da šalje
Vijek vijeku kroz ljudska usta, i nosiće ga sve dalje,
I vječno, po cijelom svijetu, u kutu nečijeg čela,
Sačuvaće mi se ime, spas'će se moja djela!
Jadniče! Zar ti pamtiš sve što si čuo po svijetu,
I sve što bješe prije tebe, sve što si rek'o u letu?
Od svega toga premalo. Slike tek poneka crta,
Misli tek poneki pramen, ili hartija razdrta;
A pošto ni sopstveni život napamet ne znaš cio,
Zar bi se drugi zbog tebe u traganju mučiti htio?
Možda ce marljivac neki, blijed, usred novoga vijeka,
Okružen hrpama spisa, i samo ko hrpa neka,
Jezika tvoga preciznost vagati, krtica stara,
I prašinu iz tvojih knjiga brišući s naočara
Pustiće da te spomene, zbijenog u dva-tri reda,
Čitav svijet možeš da gradiš, il' rušiš… zaludne želje;
Preko svega će pasti tek jedna lopata zemlje.
Ruka koja je žudjela svemira skiptar, i misli
Što svemir shvatiše cio, međ čet’ri daske se stisli…
Doći će i da te prate, u sjajnoj povorci, skrušeni,
Do tvoga groba, s pogledom praznim i ravnodušnim…
Patuljak iznad svih ce se uzdići tada da besjedi,
Ne tebe da bi slavio… već sebe uvis da preseli,
U sjenci tvoga imena. To čeka te. Zašto kriti:
I manje čak… Potomstvo će, misliš, pravednije biti?


Mihail Eminesku