Rijech znaocima voda. To bi moglo biti jedno sjedalo na parobrodu, na sunashcu (ovo je umjestan deminutiv). Mogao bi biti prozor u kakvoj staroj kamenoj kuci, chetverouglastoj kao kutije ili sanduci, s pogledom dalje, ili kakva zdushna terasa, ili pak ljuljka medju stablima. Nisu sezone samo kalendar; ima jedan osjecaj proljeca, pored osjecaja drugih zbivanja u prirodi, osjecaj upisan u dushi, dan za obecanje svim zzivonosnim klicama.

Proljece. Manimo emfazu ukrasa, rast trave i zzubor vrela, javljanje ptichica, kolanje krvi i otapanje snijega. Manimo proljece organizma. Nego ovaj mlaz u srcu. Ima dushevnih proljeca, unutrashnjih osvita, kresova nade. Proljece. Okupat cemo se u zelenkastom kristalu rijeke, protrljat cemo mishice, i nashe rite svuci; zrak cemo dublje udisati. Razvigor, razvigorac. Jedan cuh ili lahor koji se tako zove. Nosilac peluda. Pravda mocima bica.

Radit cemo. Jest cemo jedan poshten kruh mrko ispechen, piti zdravu vodu s chesme krepkih umova drevnoga svijeta. Zrak i nebo ce biti puni simpatije, i neshto ce mahati, visoko. Pahalice, pahuljice. Ne englesko ladanje, ni alpinski krajolik, pa ni uobichajeni motiv Arkadije. Ali ona treperenja i blazzenstva atmosfere koja su na dohvatu ruke (isto kao sjena, kao sunchev trak, kao zvijezde u jezeru), elektricitet u nashim zzivcima i duhu. Struja od prirode chovjeku. Manastir, zvona? Ovdje samo nasha samoca, nasha mala sobica, kovcheg manje ambiciozan nego shtivo pred maturu, kakav vrt koji dishe duboko kao momak na spavanju. Prashtanja u dubini perspektive. Misli kao vedro nebo, nadahnuca s crvenim i plavim munje. Skice u eksploziji. Koliko nam je godina? Obmane registra. Mladi smo, proljece je, krv kola, pluca slobodno dishu, nadanje pupi. Prostor lijechi ochi, sharena sjena se igra s dushom, puna izazovnih ljubichica. Proljece. Vjechiti ne stare, zzivi ne umiru, mladi se bude u kasnim godinama i traju kao stabla, kao iskreni sokovi zemlje. Sokovi teku, limfa shkaklje, zzar paluca i zzezze.

Neka me ne mine dobri osjecaj proljeca ni u kojoj eposi ni godini zzivota, ni u kojoj sezoni godine. On je cvjetanje organizma, rezonancija zaspalih zzica, palingenezije mogucnosti dara i umnih sila. Evo povratnika, mohuna, klasova, shisharica, bobica. Proljece ce "ponijeti", biti plodno. Nije proljece samo fikcija ili istina kalendara. Proljece je data zzive dushe, vjechito i mocno, u nama, s nama. Do moje smrti neka ne mine spasonosni osjecaj proljeca, jer je od snaga koje periodichki jachaju, a poslije moje smrti neka zzivi kao moj vlastiti i lichni nadgrobni spomenik, moj marcijalni znak, za dobrochinstvo drugima, chovjechanstvu, svima.

Pozdrav njemu. I koji me ne budete umjeli izreci ni opisati, naslikajte me kao mladu zzivu proljetnu granu s dvije hiljade cvjetica koje prva ptica osjeti kao neodoljivo i gizdavo pijanstvo, da bih tako listao i granao u junachka i teshka vremena, u teshke plodove, u grane blagoslova, u breme smrtonosnog uzzivanja, u eksplozije zelenila - i bujio, brektao, pucao u prostor.