20.2.2009
Hvala, Press

Da 16.02.2009. kao i prethodnih dana, nisam kupio dnevne novine PRESS, ne bih pročitao članak. Da nisam pročitao članak na strani 11, rubrika "u fokusu" sa naslovom "Rekreativna nastava ukinuta jer je postala biznis za nastavnike" verovatno bih se početkom proleća nervirao, besneo itd. Srećom po mene, i moju bližu okolinu, koja bi sve to morala da istrpi, pročitao sam to, pa sam potpuno smiren.
Zašto se oko toga nerviram? Zato, što sam, majka mi je rekla a baba potvrdila "budala"..."golema budala".
Prošle godine, objavio sam ovaj tekst na blogu, blog je iz tehničkih razloga obrisan, ali sam sačuvao tekstove koje sam tamo objavljivao.
 
Naslov nije bitan....
 
 "Svake noci Brankovice pozivam na pice,
svuda oko sebe nalazim slabice,
ko sa decom spava, popisan se budi,
trazio sam svecom, nigde nema ljudi,
kadija te tuzi - kadija ti sudi,
u pomoc!
Ja ratujem sam!
Prevarice, slagace me rodjeni brat,
prodace me, zabice mi noz u vrat,
nemam poverenja, niti hocu da ga dam,
jer ja ratujem sam!
Uplaseni prijatelji ni da mrdnu prst,
sledeci sam koga ce da razapnu na krst,
savest mi je mirna, necu da se kajem,
dok me mozak sluzi, ja cu da ga dajem,
grlo mi je jako, zato glasno lajem,
u pomoc!
Ja ratujem sam! "
 
Vredi li više...vredi li, obzirom da imam utisak kako polako, ali sigurno postajem paranoičan.
Ne mogu da prihvatim okruženje ovakvo kakvo je i gotovo.
Šta se desilo.
Juče, posle podne, vraćam se iz škole sa ćerkicom. Moja slatka devojčica od 9 godinica, lepojčica, ne sme sama da se vraća, uznemiravaju je dečaci. Roditeljske muke, one slatke. Tako je to kad imaš ćerku, pa još lepu...
Srete me komšija, i pozva
- ideš li na savet roditelja? - pošto je znao da sam prošle godine bio član saveta roditelja škole, odnosno predsednik saveta roditelja iz odeljenja u kom je bio sin, i ćerka, dva, dakle.
- ne, nemam poziv, jel to savet od prošle godine ili?
- ovogodišnji saziv.
- ne, ne, nisam pozvan. Neću ići.
 
Polako ka kući pitam ćerkicu da nije slučajno zaboravila da pomene roditeljski sastanak.
- nisam tata, nismo imali, nije rekla učiteljica.
- nije li učiteljica rekla da ja možda treba da idem na neki sastanak?
- nije, tata, rekla je Marku da to kaže svom ocu i dala mu plavi koverat.< (Markov otac je, inače, nastavnik matematike u jednoj školi u gradu)
Aha, odmah sam ukapirao o čemu se radi.
Prošle godine sam na sastanku saveta roditelja napravio cirkus.
Ne, nisam se svadjao samo sam izneo mišljenje, iskreno, i na način koji se ne svidja nekima. Naime, odlučivalo se o odlasku na rekreativnu nastavu. Nakon 45 minuta diskusije, one u glas, kad svi govore, rekao sam:
- ako smo završili sa partijskim sastankom, hoćemo li da krenemo sa radom?< Potom sam iskritikovao neizgradjen stav oko izbora odmarališta, pošto se ispostavilo da učitelji koji su sa turističkom agencijom obišli sva odmarališta, svoje utiske nisu preneli ostalim učiteljima, a ovi nisu našli za shodno da sednu desetak minuta i dogovore predlog odmarališta u kojima bi se odvijala rekreativna nastava. Od svih roditelja, jedino ja sam podigao glas, tražeći te predloge da bi mi, roditelji, mogli da izaberemo par odmarališta, na osnovu čega bi škola mogla da raspiše tender ili šta već za obavljanje nastave u prirodi.
Jesmo, uspeli smo sve da dogovorimo, posle još oko sat vremena, a onda je trebalo odrediti dnevnice učiteljima.
Naravno, svi su ćutali. Čuo se samo moj glas.
- neka učitelji daju predlog, oni treba da vode decu, oni treba da kažu koliko košta njihov trud. Na nama je da kažemo može toliko ili ne može toliko. Nećete valjda da mi odredimo.
Učitelji su ćutali....samo je jedna učiteljica rekla da u jednoj školi učitelji dobijaju 300 dinara dnevno po detetu.
Rekao sam da je mnogo, ali, ako se ostali slože slažem se i ja. Neverovatno je da su se svi složili...a još neverovatnije da su usput komentarisali da je 300 dinara mnogo.
********
Izbor za predsednika saveta roditelja škole je priča za sebe. Jedan roditelj, blizak direktoru, pet godina za redom je predsednik. Evo kako.
Na poslednja tri sastanka saveta direktor kaže da treba izabrati predsednika...stari predsednik kaže "hoćemo li da menjamo ili..." iz grupe roditelja čuje se (tri godine za redom, ženski glas) "nećemo da menjamo" i svi ostali se slože.
Jebem ti petice kad zbog njih moraš da gledaš u muda i prihvatiš ono što možda u realnom životu ne bi...što ne bi prihvatio da imaš muda i pogledaš u oči i kažeš "dosta". Nego, pošto je reč o ženskom glasu, priča o mudima ne stoji. Definitivno je da ih nema...ali i da neko treba da joj ih da.
Ja rekoh...."ako njemu nije više dosadno...i ako direktoru odgovara neko ko neće da sluša, onda možemo i da menjamo"- jebem ti dugačak jezik...izazvao je samo smeh, kao da sam ispričao vic. Niko to nije shvatio ozbiljno.
Danas...pozvao sam jednu ženu koja radi u banci, ženu mog drugara.
- Jelena, molim te, pitaj kolegenicu (kolegenica je onaj glas koji dve godine za redom kaže "neće ga menjamo") da li je prisustvovala sastanku saveta roditelja juče i da li je ponovo rekla ono što kaže svake godine, kad Ivan (doživotni predsednik saveta roditelja) pita, "će ga menjamo li"
Odgovor koji mi je Jelena dala verovatno već znate.
Rekla je da ništa nije promenjeno.
Minut kasnije stigla mi je sms
"zašto mi je kolegenica crvena u licu?"
Odgovorio sam:
"ne brini, verovatno je nečim prljavim dirala obraz pa se inficirala"
************
Naravoučenije....
- osećam da će deca ove godine otići na rekreativnu nastavu.
- osećam da će deca kad se vrate, kao i obično, biti masnih kosa, prehladjena i prljava.
- osećam da će učiteljice za "čuvanje dece" dobiti i više od 300 dinara po detetu.
- osećam da će učiteljice za sedam dana nerada "maznuti" , onako od oka, po 500 eura....
To osećam.
A šta znam.
Obraz...pocrveni i moj, samo kad sam besan. A danas jesam.
************************
Inače...na roditeljskom, kad je pomenut savet, pitao sam:
- imamo li predstavnika u savetu roditelja škole? - učiteljica je rekla:
- naravno, to je gospodin Milan, već drugu godinu, zašto pitate?
- zato što se ne sećam da smo ga birali, a to znači da je postavljen. Predsednika saveta biraju roditelji na sastanku, to je po Statutu škole, ovo znači da je Statut prekršen.
Nisam hteo više da dižem tenzije, znam da je ovo Srbija, i znam da će se na kraju moj dugačak jezik obiti detetu o glavu kroz neku ocenu.
************************
 Par dana po povratku sa rekreativne razgovor izmedju tri majke.
Majka malog M.T, Sladja..."ne mogu da verujem, vratio se u istim čarapama u kojima je otišao, sve druge nije koristio"
Majka devojčice A.Ž, Sanja..."nedelju dana nije oprala kosu, za šta su nam uzeli novac"
Majka devojčice M.J, Sonja..."kad joj se piškilo i pitala da učiteljicu da autobus stane, učiteljica je rekla da se strpi ne može to svaki čas"
 Od ponedeljka sam, nekako, srećniji.
Neće više biti džaba uzetih para od onih koji uz tešku muku dolaze do njih.

Objavio Diogenius u 10:51 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (4) | Pošalji komentar



18.2.2009
Wanted???

Zašto?

Prosto, zato što je izgubljeno, jel da?

Obično se traži ono što se izgubi, ili ono što hoćeš da nadješ.

Šta sam izgubio, odnosno šta hoću da nadjem?

Krenem ja, sinoć, onako, raspoložen da napišem jednu pesmu.
Krenem, i stanem.

Dobro, nije to bila pesma kakvu beše svojevremeno napisao Čika Jova Zmaj, "podjem, klecnem, idem zastajavam..." mada, možda bih i mogao da se pronadjem u stihu
"zborim reči, reči bez pameti"

Ono što sam ja započeo trebalo je da liči na pesmu. Kažem liči, jer pesme pišu pesnici a ja to, svakako, nisam.
E, al' nije htelo ni da liči, brate (sestro slatka)

Jedan lis' 'artije, 
dva lista...
tri lista...dobro, ne kritikujte odmah, dodje reč da se radi o listovima, znam da su prirodni resursi ograničeni, nisam trošio pravo lišće papira, trošio sam ovo elektronsko, al' i to se broji - valjda.
Nikako da iz mene procuri stih, rima još teže.

Napišem ja ovako:


Pijene mi noći kosu obojile
svako mi pijanstvo jednu sedu dalo
................
Zbog puno, mi, žena izbrazdano čelo
svaka mi je od njih, jednu boru dala
.......

i stanem. Ne ide brate. 
Što bi rekli neki automehaničari, zarib'o motor.
I, šta sam, u stvari, hteo sa onim Wanted?
Prvo...da se pravim kako  znam engleski, a i sam sebi nekako delujem profinjeno i ekskluzivnije.
Drugo...ako mož' da se raspisuju poternice za nekim političarima "traži se živ i zdrav...itd" mogu i ja da tražim šta mi volja.
Treće...e to treće je bitno.
Tražim inspiraciju.

Može da bude lepa i mlada, tim pre će me lakše inspirisati.
Može da bude i ružna i stara, pod uslovom da me lepo laže kako je lepa i mlada.
Ma može da mi radi šta mi volja, pod uslovom da je lepa i mlada ili da me laže kako je lepa i mlada...ona nek ostane samo na volji. I kad me tako zamrljavi-pobrljavi, onda treba i da me ostavi. 
Tako će veoma uspešno da me  inspiriše da sročim neki stihić. 
Čit'o sam negde da su ostavljeni uvek pisali najlepše ljubavne pesme. Doduše, neki su se zbog žena i samoubijali, mada, ja takve nikad neću moći da razumem. Zar pored tolikih žena ubiti se zbog jedne? Stvarno zlo i naopako. 
Zamisli, koliko žena, toliko pesma?
Brate, zbirka poezije, kod onih srećnijih.
Ono, moja zbirka imala bi dve tri strane, al' 'ajd sad, nećemo o brojkama, ne tražim inspiraciju za matematiku, već za poeziju.

Obećavam, neću vam dati da čitate. A boga mi, neću ni njoj. Ostaviću to za sebe  jer, jebo sliku svoju, sumnjam da iko bolje od mene  ume da se divi svojim (ne)delima.


Objavio Diogenius u 11:42 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (5) | Pošalji komentar



2.2.2009
Kosidba

И ТАКО…

Кренем ти ја,
једно јутро у рану зору
ту око пет ил’ пола шес’
ал’ шес’ сигурно није прошло,
право у поље.
Бацим на леђа клепану косу,
а у џеп ставим камен брусни
на главу метнем шешир стари
онај дедин, пробушен сламни
па низ сокаке, у ливаду.

Идем тако, и вучем ноге
прашина се иза мен’ диже
сагнуо главу па као мислим…
кад ме комшија Живко стиже.

‘број’т’ро комшијо, ‘де си пош’о
ја еве дидем траву да косим,
па вид’о тебе и мислим кој’си
баш смо га јутрос уранили….

Прича Живко, ја га к’о слушам
док не дођосмо до ливаду.
Баш кад сам стиг’о, и поглед диг’о
да видим небо
дал’ можда неће пада киша
и дал’да косим зелену траву
Живко извади мученицу.

Живи били први комшијо
у здравље траве косили,
сено пред краве износили,
краве да дав’у млеко бело
да се град ‘рани из нашо село
да су нам здраве домаћице
сисе да су гим ко лубенице…
па си Живко стаде да ређа
овце и козе, шуме и њиве
чуди ме к’о му се језик не свеза
ко празна воденица меље
а из флашу ич не натеза.

Узо му флашу из руке,
ај жив ми бијо драги комшијо,
натего флашу, пооодооообар цуг
после и Живко, ко прави друг
па ударисмо у косидбу.

Коси Живко, косим и ја,
до подне косисмо обадва
мало косимо, па мало тргнемо
звезда припекла, дал да се врнемо
ил’да још неки откос обрнемо.

Коси и удри, бруси и удри
покосисмо моју ливаду
и пописмо кило ракију.

Косили би и у његово
с’м ливаду кад му нађемо
Ту је негде, обадва знамо
ал’ не мож’ се без флашу снађемо
навикли, брате, кроз њу да гледамо
сад више не мож’да косимо
ниту дом умемо да се врнемо.

‘ај Живко да ‘ватамо ‘лад
млого смо брате данас косили
б’ш смо се мушки уморили
Не б’е брате, несмо пијани
с’м смо весели и раздрагани
што нам посао добро иде
пописмо ракију, ники не виде.

…….

има још….ал кад косимо у његово.


Objavio Diogenius u 09:09 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (4) | Pošalji komentar



22.1.2009
I tako

И ТАКО...
 
Кренем ти ја,
једно јутро у рану зору
ту око пет ил' пола шес'
ал' шес' сигурно није прошло,
право у поље.
На леђа метнем клепану косу,
а у џеп ставим камен брусни
на главу метнем шешир стари
онај дедин, пробушен сламни
па низ сокаке.
Косим тако зелену траву
и све према кућу гледам
'оће ли скоро обед да стигне.
 
Ту око девет, пола десет
ал' ајд' нека буде и десет
иде ти моја домаћица
носи тестију с' 'ладну воду
а у башчалк баница.
Домаћа, мрсна сукане коре
прсти да пој'еш како мирише
и домаће кисело млеко
у једно пластично чиниче.
Седнемо у 'лад под дивљу крушку
што је никла баш на међу
и у слас' смажемо баницу мрсну.
После се напијем 'ладне воде
онако право из тестије,
онда ми жена посипа руке
да зној са лица водом мијем
 
Слатка баница, вода к'о мед
а опет све ме нешто нервира
док гледам оне пусте њиве
у коров урасле, и у шибље.
Неће народ земљу да ради
тежак је њима 'леба сељачки
 у град се, кажу, лакше заради.
И тако, млади иду ка граду
гасе огњишта и с њима наду
да ће село даље да живи.
Данас сам, ето, косио траву
сутра ћу да овршем жито,
кукуруз ме чека септембра
а у октобру берем грожђе
и правим домаће црно вино.
Недељу дана ракију печем
у својој шуми дрва сечем
за крај средим и две свиње
да има довољно масти и меса
и пијем, брате, домаће млеко
а не оно опрано водом
што нема кајмак да ухвати
и да покипи док се кува.
 
Не дам ја своје село,
не дам ливаде и своја поља
и кад година није родна
наредна, знам, биће боља.

Objavio Diogenius u 15:02 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (4) | Pošalji komentar



19.1.2009
Pečenje rakije

Imam svoj voćnjak.
Sto stabala šljiva, nešto čačanke rodne, ostalo stenlej. Sto trideset stabala krušaka. Julsku lepoticu, Moretinijevu, Santa Mariju, Viljamovu, PasaKrasan i AbetaFetel. Imam nešto i onih bordo crvene boje kore ne znam im pravo ime neki kažu Star Krimson neki Krimson Smit. Osamdeset stabala jabuka, Green Smit, Ajdared, Jonatan i Jonagold i naravno stare, neponovljive sorte Kožara, Kolačara, Budimka, Šarunka. Prelepe jabuke. Tu pored je i mali vinograd, ja ga sadio. Sam. 150 čokota loze Afusali i Muskat Italia, prvi put dao prinos prošle jeseni.
I tako, dodje Sveti Trifun, da onaj Sveti Trifun što ga prekrstiše u Svetog Valentina oni koji ne vole da odu do vinograda i zarežu prve čokote odnosno oni koji više vole da tog dana odnesu cvet i bombonjeru i kažu "srećan dan zaljubljenih".
Na taj dan naši stari radili su ono što i dobri stari običaji nalažu. Okupe se pa u vinograd. Ko sam, ko sa popom. Sa kolena na koleno prenose se ti običaji vekovima unazad. Meni nije imalo ko da ih prenese. Moji nisu imali ni njive, ni livade, ni voćnjake. Sam sam kupovao zemlju, sam sadio, sam slušao stare kako pričaju o tim običajima....i, na žalost, sam idem da odradim poslove. Decu to ne zanima, oni su tu kad treba brati voćke, i ja sam zadovoljan što mi pomažu bar tada.
Obožavam kad dodje berba, lepše voćke iznesem na prodaju, one slabijeg kvaliteta meljem i spremam kominu za rakiju.
Pečenje rakije...jedan od poslova u domaćinstvu koje volim,ne, koje obožavam da radim.
Kažu neki naporan je to posao, kažu drugi prljav je to posao a ja...ja kažem lep je to posao.
Obično početkom oktobra moja komina je spremna za pečenje rakije. Ove jeseni ispekao sam 15 kazana i sve to pretvorio u stotinak litara prepečenice. Kruškove, Šljivke, Komovice i mešane voćne.
Verovali ili ne, i to sam sam učio...i naučio, kažu oni koji su probali moju rakiju.
Jedino što sam naučio od drugih je rečenica koju mi je pre pet godina, kad sam prvi put pekao rakiju rekao stari deda Rile, moj prvi komšija, 89-godišnjak.
-         Diogeniuse, nema velikih tajni za pečenje rakije. Postoje samo male tajne. Jedna od njih je i.....
I tako, slušajući njegov savet punim buriće "vatrenom vodom", mojom Pustorečankom. Valjda jednom sakupim dovoljno sredstava i sve potrebne papire da njeno ime zaštitim i krenem na neko šire tržište. Za sada moj proizvod piju moji drugari, prijatelji, poznanici. Kao svaki dobar domaćin kad krenem negde u goste nosim litar rakije.
Nego, da vam ispričam kako je to bilo u oktobru.
Pravo miholjsko leto nateralo me da odem i zavrsim poslednje poslove na imanju. Komina dobrano zrela prosto me je mamila kad god bih prošao pored nje. Kazan sam postavio desetak metara od bunara iz koga sam vukao vodu za hladjenje "tabarke". Grane koje sam tokom leta navukao bile su sa druge strane, pored njih panj, sekira i testera. Jedini problem mi predstavlja donošenje komine do kazana. To sam radio tako što kad napunim kazan i založim vatru pored njega stavim prazno bure i napunim ga kominom iz drugog bureta. Po dve kofe od 15 litara nosim tih 40-ak metara nizbrdo i onda sam spreman za uživanje. Sednem pored kazana na tronožac i ložim. Posle nekih pola sata do četrdeset minuta procuri i prva rakija. Prvenak. Izdvajam je, to je metil alkohol, beo gotovo kao mleko. Šta gotovo, kao mleko iz prodavnice. Litar, dva prosipam tamo prema koritu isušenog potoka koji prolazi kroz moje imanje. Od jednog kazana komine "vadim" 15 litara meke i nju skladištim u čisto bure. Do pravljenja prepečenice. Kažu neki može se izvući više, rano je sklanjam, rano razlažem kazan itd. Mene deda Rile naučio....."što manje isteče to je bolja", pa kako bude. I tako nedelju dana. Niti se zamaram od previše rada, niti uradim malo. Sve to sam. Bez pomoći, jer nakon pet godina stekao sam utisak ko god mi pomago više će mi smetati. Za doručak sir i paprika iz turšije, i pogača koju prethodnog dana pečem u pepelu ispod kazana. Zamešeno testo uvijem u alu-foliju i bacim u pepeo. Kome se ne svidja ne mora da proba. Ručak spremam tako što na žar koji izvadim iz kazana bacim dva - tri parčeta kobasice koju sam kupio prilikom dolaska, a za večeru specijalitet. Krompir, tek izvadjen iz zemlje ubacim u pepeo ispod kazana i tu ga ispečem, još dodam krišku sira i večera "boli glava".
Za poslednji dan već zovem pomoć. Obično pozovem brata, koji svira harmoniku i nekoliko drugova iz detinjstva. Znaju već, navikli, čim krene oktobar krenu i pitanja "kad pečemo rakiju".
Tada dolazi i moja žena. Da se nadje ako zatreba pomoć.
Napravio sam i električni ražanj. Postolje, bagremovo drvo na koje nabodem prasence ili jare. Elektromotor je od polovnog motora koji pokreće brisače za "Fiću", lanac od stare bicikle, a struja...struja je od akumulatora koji sam kupio na otpadu. I tako, curka prepečenica, okreće se prasence, a mi, malo malo pa ga poprskamo pivom. Brat rasteže onu njegovu staru "Dallapu" peva, pevamo i mi...ajde de, ne pevamo, uglavnom falširamo, ali zar je to bitno?!
Naravno, svaki od nas proba prepek..."uuuufff, dooooobra, domaćine alal ti poso".
Kad završimo sa rakijom, smažemo ono prasence sa svim prilozima koje je u medjuvremenu moja draga pripremila, uskladištimo je u bure, spremim kazan u šupu prekrijem ga starim vojničkim krilom, katanac na vrata, sedam u auto i povratak u "civilizaciju" naoružan voljom za narednih par meseci života u gradu, smogu...sve do 14. februara dana zaljubljenih.
Ha, tu sam vas ček'o. Slavio bih ga ja kao dan zaljubljenih...ali zaljubljenih u selo, prirodu, čist vazduh.
Još detalja...znam, ima još mali milion detalja i detaljčića koje sam mogao da napišem, ali to bi mi odnelo još sat vremena a ja ga, u gradu, nemam. Moram da idem da odremam redovnu popodnevnu dremku.Tako se to u gradu radi.
 
 
 
 
 

Objavio Diogenius u 15:21 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Pošalji komentar