Pokusavam da pretpostavim kako je sada njemu.. Opet sam odlepila u trenu, dozvolila suzama da krenu, recima da isplivaju na povrsinu..
"Volela bih da me ne boli kada te ugledam"..
Odakle li sam izvukla tu recenicu, ne znam...
Prokleta subota, zenska zurka i more alkohola. Prokleta moja usta koja pricaju i ono sto ne treba. Ono sto cutim vec mesecima. Ali nisam mogla da cutim i sada. Gledao me onim svojim zelenim okicama, pricao nesto neprestano. Izgovorio kako vise nije sa mojom imenjakinjom, i to saznanje da je ponovo sam je uzasno delovalo na mene. Odmah sam krenula da kenjam. Totalno nesvesna svojih reci. Cak su i suze krenule (bez obzira sto znam da on ne podnosi moje suze i mene kada placem, jer kaze kako neverovatno tuzno delujem tada)...ali nisam mogla da ih zadrzim u sebi.
Zagrlio me, smeseci se. A ja sam se smejala sama sebi i plakala, i pricala svasta nesto... Na kraju nedorecena, okrecem se, sedam u kola i odlazim. Bar da sam zavrsila. Bar da sam mu rekla sve sta imam. Bar da je on meni rekao sve sta ima. Ali nisam. Ali nije. Sve je opet ostalo nedoreceno.










