|
- Razodeni se.
- Opet?
- Opet.
- Diši najdublje što možeš... Tako... Sad nemoj više da dišeš... Odlično.
- Nema više...?
- Ima. Ko je rekao da nema?
- Pa, rekao si 'odlično'.
- Odlično dišeš. Sad lezi. Savij kolena.
- Boleće.
- Pa?
- Boli me. Prestani!
- Polako. Uvek ima šta zaboli više.
- Rezultati?
- Rezultati...
- .....
- Šta je sad? Što ćutiš?
- Šta treba da kažem?
- Ništa. Ne treba ni da plačeš.
- Ne plačem.
- Lažeš.
- Lažem.
- Tebi nije dobro.
- Nije.
- Što kriješ?
- Dosadilo mi je. Ne mogu više.
- Šta bi ti?
- Da se završi. Ovako ili onako... ali da se završi. Dosadilo mi je. Neću.
- To si rekla i prošli put. Pa smo se dogovorili. Hajde, ponovi sve šta smo rekli.
- Kad bude najgore...
- Nastavi.
- Ne sećam se dalje...
- Nema dalje. Kad bude najgore – nastavi. Takav je bio dogovor.
- Dokle, bre? Dokle?
- Do dna. Još nije dno. Moraš da se spustiš do dna, tu da poskočiš i onda ćemo natrag, gore. Tek tad će biti bolje.
- Nisi normalan.
- Nisam. Ali ni ti nisi baš sva svoja. Šta inače radiš?
- Ne spavam. Ne čitam. Ne radujem se. Ne smejem se, ne osmehujem se, nemam želja, neprovetrena sam, sama sam, očajavam, služam muziku, gledam u zid, plačem, ljuta sam i mrzovoljna i gorka sam... i nisam ja. I boli me! I pišem.
- Šta pišeš?
- Roman.
- Stvarno?
- Da. Roman od hiljadu strana. Boli!
- Ovo?
- Da.
- Koliko?
- Mnogo me boli.
- Nisam to pitao. Koliko reče da će biti strana?
- Hiljadu.
- Koliko si napisala?
- Ma, ne znam, bre. Prestani. Boli me!
- Što ne kukaš?
- Zašto da kukam?
- Ovo je mesto za kukanje, plakanje, cviljenje, moljenje.
- Govoriš o romanu?
- Ne. O bolnici.
- Neću!
- Šta nećeš sad?!
- Neću da ostanem.
- Nemoj.
- Mogu da idem kući?
- Možeš. Kasnije. Moramo još nešto da... Dosadna si!
- Da idem?
- Sačekaj.
- Da te pitam nešto?
- Pitaj.
- Zašto su ti tamo kreveti žuti?
- Ti si rekla da je veselo.
- Nije. Sad ti kažem da nije. Plavo bi bilo bolje.
- Ma, i to me zabole. I? ko će to da čita?
- Šta?
- Roman, ženska glavo, roman!
- Šta se tebe to tiče?!
- Aha... tu smo.
- Ma, gde?
- Pa, tu. Opet Onaj? Spusti noge. Okreni se na bok.
- Zašto?
- Da ti sestra da injekciju. Prvo tu. Posle u venu.
- Zašto ga spominješ?
- A zabranjeno je?
- Nije. Samo ne volim da ovde pričam i mislim o Njemu.
- Zašto?
- Zato što je On van ovoga. Ovde sam najgora.
- Ma, ne to... Zašto ga ne pozoveš? Da dođe. Nek sedi pored tebe, ja ću dati dozvolu. Nek bude ovde.
- Ti nisi normalan!
- A ti se još uvek zaljubljuješ.
- Skote!
- Izvini. Teško ti je naći venu.
- Nisam zbog toga rekla.
- Znam. Foliram. Gde ćeš za Novu?
- Isto gde i za staru.
- Njih dve?
- Sa društvom.
- A ti? Sama?
- Sa telefonom. Dosta!
- Strpi se malo. Samo da nakačim još bocu.
- Nisam zato rekla.
- Znam. Opet foliram. Što ne dođeš do nas?
|