27/11/2006
Sve prolazi... Nema smisla zaliti za necim sto je bilo - bilo je i
proslo s razlogom... Mozda nema smisla zaliti ni zbog cega, ali
kudikamo ima vise smisla zaliti za stvarima kojima nikada nismo dali
priliku da zazive zbog sopstvenog kukavicluka, zbog te predaje bijedi
trenutka koji ne smijemo da promijenimo, zbog jedne ogromne mane, koju
u tom trenutku velicamo kao najvecu vrlinu - to sto ne boli. I
predajemo se toj nuli bez hrabrosti da posegnemo, tjeseci se da nam je
lijepo, a zeleci mnogo vise snagom sto nas razara zbog sopstvenog
licemjerja.
Tisina
Bio sam tu,
Jutrima,
Danima,
Nocima,
Godinama...
Saputao ti,
Sve dok nisi prestala da me cujes.
Otkrivao se,
Sve dok nisi prestala de me vidis.
Dodirivao te,
Sve dok nisi prestala da me osjecas,
Dok me nisi postala nesvjesna,
Naviknuta,
Mozda?
Ali nenavikao ovako dugo,
Nijem,
Za onog kome sam najvise pricao.
Neshvacen,
Od onog kome sam najvise rekao,
Odlazim...
Recices:
"Nisi se ni trudio",
A sve vrijeme si navlacila cebe preko glave...
Recices:
"Nisi me uspio probuditi",
A samo si trebala otvoriti oci...
Recices:
"Nisi imao takta",
A nikad nisi prepoznala pravi trenutak...
Recices...
A znaces istinu,
Prazna i umorna da ucinis nesto vise,
Sem da nabacis savrsen osmijeh,
Jedne jako sretne,
Sa linijom gorcine duboko ispod...
Poput djeteta,
Nesvjesna svega sto ne boli,
Pitaces se gdje je rob...
Kamo je nestala toplina rijeci,
Dok budes drzala,
Hladne fragmente necega,
Sto nisi imala hrabrosti da ozivis...
Ostace sjecanje,
Na jedan pocetak, koga je preduhitrio kraj...
Ostace pitanje,
Ciji ce odgovor da te plasi...
Ostace tisina,
Da ne zaboravis, kako me gubis...
25.11.2006.
U blazenom grijehu zaborava
Ne trebam te,
Duze nego sto te dodirujem,
Duze nego sto te ljubim,
Zedju ispucale zemlje,
Strascu roba kome i nocas,
Donosis mirise slobode.
Ne zelim te,
Samo moram da se izgubim,
U arhipelagu mladeza,
U harmoniji uzdaha,
Dozivajuci te usnama,
Po beskraju mlijecne puti.
Ne volim te,
U ime godina,
Bacenih za ljubav.
Osvajam te zbog zaborava,
Naslucenog u razigranoj mladosti...
Privijam te k'o melem,
Uz grudi ledene i teske...
Ne vjeruj prstima,
Zapletenim u duge ti uvojke...
Zaboravi njeznosti ugriza,
Oko napetih vrhova...
Ne slusaj erupcije vulkana,
Ne lazi se...
Izgnanik iz proslosti,
Ne zna za buducnost...
Za njeg ne postojis,
Duze od sada...
27.11.2006.
Gorko... pomalo ogorceno...razocarano... ali se nazire zrak.
Razocarano? Ne...
)
Spoznaja ne moze nikada biti razocaravajuca.
Ogorceno? Ne... Pomalo gorko, mozda...
)
Zrak... Da, citavo jedno malo sunce...
)
Moram malo da branim "Nju", pa ona kao da kaze:
Sve smo mogli mi
da je duzi bio dan
da si nasao
za me malo vremena
sve smo mogli mi
da si samo htio ti
biti nezan kao nekada
kako naci put koji vodi do tebe
kako naci mir kad je svega nestalo
Sve smo mogli mi
da si samo htio ti
biti nezan kao nekada
Nikoga nema u sivom gradu
ulice moje korake kradu
i ja kao sjena sad lutam
u tvome srcu padaju kise
i sve se nase polako brise
iz svijeta tog
P.S.Ova pesma od Jadranka Stojaković je jedna od mojih omiljenih kada sam nekada davno patila uz neke rastanke...
Ne brini Zvezdana, nemas potrebe da je branis...
Lijepa pjesma, u svakom slucaju, neprimjenljiva u mom...
Moj, ionako, ne treba isuvise ozbiljno shvatati...
Izmenio Wolfie dana 27/11/2006 u 14:03Ma ne brinem..., samo mi je ta pesma pala na pamet
kad sam procitala ove tvoje pesme, znam kako svet vukova funkcionise, pa znam da si dobro...
A kako bi bilo i drugacije?
))
Bas tako, Zvezdana... Bas tako...
Ne postoji lose stanje u mom svijetu...
))
Izmenio Wolfie dana 27/11/2006 u 14:18i u mom...
i kad patim, ustvari uzivam, a kad mi dosadi da patim, samo prestanem...
joooj, grozno sam iskrena...
Jedina patnja koja ima smisla je patnja zbog dogadjaja na koje nismo mogli uticati. Svaka druga se granici sa sebicnim samosazaljenjem.
nema smisla zaliti ni zbog cega...
ono sto je dobro ne moze propasti...
a ako je propalo... i treba da propadne...
Zbog dogadjaja koji su bili i prosli i onih koji jos uvijek jesu, definitivno - ne..
)
Zbog ovih drugih - zavisi od nas...
Ako smo dali sve od sebe, onda opet, definitivno - ne..
)
e, ti baš znaš da pogodiš.... mene je ovaj put od samih stihova više "pukao" onaj uvod gore... o žaljenju za stvarima kojima nismo dali priliku... hm.... mislim da si mi upravo do podršku da poduzmem nešto kako bih ostvarila nešto što mi je važno i do čega mi je stalo... thanx, man...
Izmenio purplemoon dana 27/11/2006 u 21:36Neki se putevi ukrste odmah, a neki čekaju da im se to dogodi u beskonačnosti. U oba slučaja, samim tim što se prostiru istom regijom, nešto znači.. Sve ostalo su nijanse u našim četkama, našoj mašti, veštini, inspiraciji... Pa takva bude i slika.
@Purplemoon: Uvod je, ionako, samo pocetak, a ovo su nastavci...
) Drago mi je da i ti imas jedan svoj!
)
@Drvo: Hvala Bogu, na iskrivljenosti prostor-vremena!
)) Ipak, ja vise volim jednu Mostarku koja ce me spojiti sa putem pored!
)
Prečica
Preko preče, naokolo bliže
"prece" ili "blize", ponekada je "blize" prece, a nekada nam je "prece" blize, a u najboljem slucaju imamo "prece" i "blize" dato u jednoj "lakat" krivini u nasem zivotu, u kojoj shvatimo da je sve zapravo bio samo jedan put, pa prihvatimo njegove krajeve i savijemo ih u krug oko "preceg" i "blizeg"...
Slazem se da nema smisla zaliti za onim sto smo ucinili, sto se desilo i proslo. Isto tako, treba zaliti za onim sto nismo ucinili jer nikada necemo znati "sta bi bilo da je bilo". Da smo nekad postupili na nacin koji nam se tad cinio kukavickim, nemoralnim, suvise odgovornim, itd. mozda bi u sadasnjosti stvari bile drugacije. "Bolje da zalim za onim sto sam ucinila nego za onim sto nisam ucinila"
Pjesma Tisina me uzasno podsjeca na momka pored koga sam provela nekoliko godina i od svega je na kraju ostala samo navika. Nazalost.
Izmenio snjeza dana 11/12/2006 u 19:17Ipak, generalno, ne treba zaliti zbog proslosti. Takva je, kakva je, ali nam treba posluziti kao uzor za sadasnjost, jer u ovome "sada" kreiramo svoju buducnost. Ako nekada u proslosti nismo nesto ucinili, onda je to bilo zbog toga, sto nismo bili spremni na to. Zato, "sada", moramo biti spremniji da u nekim slicnim situacijama postupimo drugacije, nauceni prethodnim iskustvima... Sve smo to "mi", ali se naravno, mijenjamo. Postoje neki principi, ali bilo bi glupo da se ne mijenjaju sa sazrijevanjem covjeka. To je valjda ontogeneza licnosti i sasvim prirodna pojava. Nema veze sa promisljenoscu, vec mnogo vise sa "podsvjesnim" ucenjem na nekim ranijim greskama.
