Zaparaću srce,
Za par riječi iskrvavljenih...

Eho kapi,
Istinu će reći,
Tišinom progutan,
I ponos će pokleknut pred željom...

Nesvjestan svega,
Nijemim ustima prozboriću,
Čekajući da čujes...

Nesvjestan svega,
Pokloniću ti pogled slijep,
Čekajući da vidiš...

Nesvjestan svega,
Dodirnuću te,
I na kraj svijeta daleku,
Samo da osjetim još jednom...

Nesvjestan svega,
Na ulicama tuđega grada,
Okrenuću glavu na drugu stranu,
Sebično krijući,
Čašu koju pijem,
Kadulje i meda punu...

.

... ljubavi mojoj... :)))))

01.06.2007.

Sakrivam kiše kao najljepše snove,
Jer tuga i sreća sap'ću tvoje ime,
U svjetlosti toploj nakon tamne zime,
Dok sa čeznjom čekam neke dane nove...

Htjeo bih ti reći: "Sunce je ovamo
I u duši mojoj ni oblaka nema",
Ali svakog dana oluja se sprema,
I koritom srca vode teku samo...

Pa riječi tražim, vesele, lijepe,
Da ti osmijeh njima probudim sretan,
Al' bez tebe, sunce, previše sam sjetan,
Dok usnuo lutam kroz noći slijepe...

Nemam više danas ni druga ni brata,
Koji bi mi mog'o utjehu sad dati,
Jer samo kraj tebe radosni su sati,
Sa rukama tvojim oko moga vrata...

Pa sanjam dubine, šaputanja nježnih,
Pod valima naših vrelih milovanja,
Dok radost trenutka beskrajem odzvanja,
Iznad toplih mora i vrhova snježnih...

 

Jedinoj duši mojoj... :))))

26.05.2007.

...

Neću danas pjevati o plimama leda što kožu od mesa odsijecaju.
Neću pjevati ni o suncu što crnim leđima baca sjenu na poljanu dok crni vjetar kida i posljednje latice margeritta čuvanih za Nju.
Neću pjevati ni o granama behara s kojih sada suho trnje štrči,
Ni o rijekama što su presahle čekajući stopala njena.
Neću pjevati o istruljelim grozdovima koje je trebala pobrati,
Ni o kišama što nikada neće pasti onakve kakve sam čekao.
Neću pjevati o "munjama", nevidljivim majicama ni o svemu onome što niko osim nas razumjeti neće,
O lastama i proljeću, iznajmljenom oblaku, zamjenom za led četiri zida.
Ne, neću pjevati. Mogao ubih se ugušiti rječima.
Ne, nisu riječi bile hladne... Bile su iste one koje si čitala i čitala i voljela...
Ne, neću pjevati, još dugo, dugo...
Voli mene, a ne moje riječi!
Ne, neću pjevati, ovo je vrijeme za ćutljiv i usamljen let...
Ne, neću pjevati, a i patetiku ostavljam pijavicama, sitnim i otrovnim. Tješi ih krvlju svojom.
Ne, neću pjevati, a i suviše sam divalj da bih što lijepo sad mogao reći.
U meni je vuk i zove me dalje.
Ne, neću pjevati, ali još noćas vidjećeš moj lik u skoro punom mjesecu i urlik moj donijeće ti vjetar, s kraja nekog drugog svijeta.
Ne, neću pjevati, ali i bez stihova znaćeš šta smo sve mogli...
Ne, neću pjevati, samo ću koliko večeras spakovati kofere i krenuti tamo gdje pripadam, da potražim cvijet sazrio i crven.
Ne, neću pjevati, a ti ne pitaj: "Da li sam...?" Znaš da jesam.

...

Prag

U nama je strah.
Svetost kvadrata,
Tjera nas u kute.

U nama je glad.
Nemiri mogućeg,
Čine naš dodir.

U nama je strast.
Plima potisnutog,
Izaziva nas i lomi.

24.03.2007.

 


Nesigurnim stopalima,
Dajem težinu ravnoj kugli. 
Vatreni kliker nad sobom vrtim.

Zasljepljenim očima,
Bacam boje nevidljivim oblicima.
Suludo plešem u praznini.

Prišivenim ušima,
Stvaram tonove iz jednoličnog šuma.
Artikulišem muziku tišine.

Nasađenim prstima,
Slikam površi drhtavim dodirima.
Iskrenost kosmosa naivno volim.

Zaraslim nozdrvama,
Otkrivam poeziju prauzroka.
Stvarnosti pružam identitet.

Zakrpljenim srcem,
Razbijam okove crnog anđela.
Po tamnici duša zvijezde vješam.

Sastruganim umom,
Pletem niti van dohvata vjetrova.
Beskrajem nesalomivost proslavljam.


13.03.2007.

   

 

Vrijeme nas je ispilo,

Ne čini li ti se, Kristina?

Vrijeme nam je posljednju kap,

Iz njedara izmamilo,

I u pustinju nas rasulo...

 

A sjećas li se dana,

Kristina,

Kada su nam pogledi,

Od leda čistiji bili,

A dodiri topli gejziri,

Oblikovani formom kože?

Kada sam ti satima pričao,

O budućnosti u kojoj te želim?

Sjećaš li se noćiju,

Kristina,

Kada sam se zasljepljen čelikom,

I okupan krvlju,

S vriskom u grlu,

U tvom zagrljaju budio,

A ti si mi pjevala,

Dok smo zagrljeni plakali?

 

Vrijeme nas je ispilo,

Ne čini li ti se, Kristina?

Vrijeme nam je posljednju kap,

Iz njedara izmamilo,

I u pustinju nas rasulo...

 

I sjećaš li se dana,

Kristina,

Kada sam te preklinjao:

"Ne idi"?

Sjećas li se,

Onog junskog jutra,

Kristina,

I one zavjese čelične tišine,

Što je nijemo pozdravila povratak tvoj,

Kojom sam ti nedjeljama ćutao,

O budućnosti u kojoj te nema?

Sjećaš li se noćiju,

Kristina,

Kada sam se uronjen u tvoje lice budio,

U to maleno jezero, mokro i gorko?

Kada sam te lagao,

Da ne postoji,

Da sam je sanjao samo,

U haljini bijeloj,

Kraj mora,

Neznanu,

Dok sam joj ime pod rukom tvojom dozivao?

Sjećaš li se, Kristina,

Kako sam bez snage,

Da te zagrlim,

Da ti slažem bilo šta više,

Tup i zgađen,

Zore čekao zureći u plafon,

Dok su mi po licu lile neke tuđe kiše?

 

Vrijeme nas je ispilo,

Ne čini li ti se, Kristina?

Vrijeme nam je posljednju kap,

Iz njedara izmamilo,

I u pustinju nas rasulo...

  

09.03.2007. god.

Idi...

Nebo je noćas,

Bez mjeseca i zvijezda,

I na putu mome nijednoga svica,

Hladni mrak je svuda,

Nemam šta da dam,

Dok mi srce steže bodljikava žica,

Dalje ne vidim,

Idi...

Postaješ sve dalja,

Dok gubiš povjerenje,

Ambis među nama cijepa planetu,

I nestvarno je sada,

Snova ostvarenje,

Zaplovi hrabro u susret svom svijetu,

Daleko od hridi,

Idi...

S blagoslovom,

Puštam te niz vjetar,

S dlanova k'o pticu što se vratit neće,

Vini se visoko,

U toplih želja etar,

U zagrljaj davno zaslužene sreće,

Osmijeha se ne stidi,

Idi...

28.02.2007.

Da li sam se vratio,
Nemiru stvarnosti,
Samo da pozdravim odlazak tvoj?

Kada bih ti priznao:
" Ne idi,
  Osjecam te stvarnije,
  Nego ijednu prije ",
I kada bih zahtijevao:
" Ne puštaj niti,
  Što nas spajaju,
  Da se odmotaju van dohvata naših ",
Da li bih time što promijenio?

Da li sam te tražio,
Da bih te našao danas,
Skrivenu i uplašenu od nas?

Kada bih ti šaputao:
" Ni vrijeme za ljubav,
  Ne traje vjecno.
  Promašimo li trenutak,
  U kom smo vec toliko zajedno,
  Mozda je nikada spoznati necemo? "
I kada bih vikao:
" Ne želim da postanemo dva Uma,
  Utamnicena,
  Na suprotnim stranama Univerzuma "
Da li bi me cula?

I kada bih žedan,
Na vrata tvoja došao,
I s usana ti kap vode ukrao,
I kada bih te gladan,
U narucje uzeo,
I jezikom ti led,
S planina otopio,
I kad bih niz slapove duge,
U dubine tvoje zaronio,
Da li bi me razumjela?

Ili bi dovoljno bilo,
To što osjecaš...?

15.02.2007.

 

Vjetar?
Duh Pitanja sto za Odgovorom traga.

Kisa?
Izraz Duse sto krvari za Srecom.

Sunce?
Da bi grijalo Srce moraju se Oblaci skloniti sa njega.

Tisina...

Prevarit' me neće, sjećanje na Jedno,

Zagrljaj svoj, tama oko mene plete.

Za rođenje novo, bez tuge i sjete,

Umirem sa onim, što je svjetla žedno.

 

I uklet i težak, osamljen u noći,

Osjećaš li možda, kako sam daleko?

Nisam li ih zvao, budio i ček'o?

Ka Istoku sv'jetlom, moram dalje poći.

 

Klimavim korakom, čelične volje,

Stegnutih šaka,  krvareć’ za bolje,

Kroz kišu i maglu, gazim k svome kraju.

 

Prokletstvo Orfeja, vučem za sobom,

I ljubav svoju, ovjenčavam grobom,

Uz predah gorki, sred bitaka što traju.

 

11.02.2007.

Igras se krvlju,
Zaboravljas moju zedj.
Igras se mesom,
Zaboravljas moju glad.
Igras se srcem,
Zaboravljas moju strast.
Igras se umom,
Zaboravljas da znam.

Igras se i ne vidis,
Plavo nebo u sivo se boji.
Igras se i ne kusas,
Izvori kristalni postaju mutni.
Igras se i ne osjecas,
Sunce blijedi u crvenu kuglu.
Igras se i ne znas,
Rajsku bastu pustinja osvaja.

Igras se...

Igraj se...

Ne osvrci se...
Jer,
Poznajem dobro ovaj dan,
Kad istina dusu opija.
Kad u krematoriju zabluda,
Nestaju i sjecanja na nade.
Dosao je cas,
Da najljepsu pjesmu,
Proljecu zapjevam.
Da se okrenem,
Slobodan,
Beskrajnom moru snova,
I zaplivam njime sam.

03.02.2007.

 

Jer cu se probuditi,
S tobom,
U prvoj misli,
Sto mi sa suncem na roznjacu padne.

Jer cu ti reci,
Da snjegovi,
Cekaju nas,
Pa da nam tragove od drugih skriju.

Jer cu ti pjevati,
O brijegovima,
Pod vinovom lozom,
I dvije knjige srcima pisane.


Ne budi me...

Jer cu te uvjeriti,
Kako danas,
Postojim bas onakav,
Kakvog si me sanjala juce.

Jer ces mi otkriti,
Da rumba,
Postoji samo,
Kako bi mi objasnila tebe.


Ne budi me...

Jer cu zaspati,
Kada osjetim,
Da ti je sjenka moja postala ja,
I vise se buditi necu...

16.01.2007.

Donijela je,
Dodir proljeca,
U osvit zime.
Jedno malo sunce,
Izmedju santi leda,
Provukla je do srca.
Rekla je:
"Ne dam te zimi",
Iskreno poput djeteta,
I zagrlila me toplo,
Kao sto se grli hrast.

Dva sjaja u uglovima,
I probudjeni osmijeh,
zaigrase na licu.

27.12.2006.

Okajacu grijehe,
Tisinom samoce...
U kocki od leda,
Pronacicu mir.
Neka zvijeri Ida,
rastrgnu i posljednju nadu...
Vjeru u sumnju,
Suprotstavicu sumnji.
Zaklinjem se na cutanje,
Vjecno,
Rjecima sto i sada, nanose bol.
Stari oziljci krvare zeljama,
Dok ledena zemlja ne pusta krv.
Gusim se...
Trudim se da ne gledam ocima
Iz kojih sam izronio,
Slobodan i proklet,
ali ropstvo nije zivot...
Lutam...
Ne zelim da naslutim pocetak...

 

11.12.2006.

Sve prolazi... Nema smisla zaliti za necim sto je bilo - bilo je i proslo s razlogom... Mozda nema smisla zaliti ni zbog cega, ali kudikamo ima vise smisla zaliti za stvarima kojima nikada nismo dali priliku da zazive zbog sopstvenog kukavicluka, zbog te predaje bijedi trenutka koji ne smijemo da promijenimo, zbog jedne ogromne mane, koju u tom trenutku velicamo kao najvecu vrlinu - to sto ne boli. I predajemo se toj nuli bez hrabrosti da posegnemo, tjeseci se da nam je lijepo, a zeleci mnogo vise snagom sto nas razara zbog sopstvenog licemjerja.

Tisina

Bio sam tu,
Jutrima,
Danima,
Nocima,
Godinama...
Saputao ti,
Sve dok nisi prestala da me cujes.
Otkrivao se,
Sve dok nisi prestala de me vidis.
Dodirivao te,
Sve dok nisi prestala da me osjecas,
Dok me nisi postala nesvjesna,
Naviknuta,
Mozda?
Ali nenavikao ovako dugo,
Nijem,
Za onog kome sam najvise pricao.
Neshvacen,
Od onog kome sam najvise rekao,
Odlazim...
Recices:
"Nisi se ni trudio",
A sve vrijeme si navlacila cebe preko glave...
Recices:
"Nisi me uspio probuditi",
A samo si trebala otvoriti oci...
Recices:
"Nisi imao takta",
A nikad nisi prepoznala pravi trenutak...
Recices...
A znaces istinu,
Prazna i umorna da ucinis nesto vise,
Sem da nabacis savrsen osmijeh,
Jedne jako sretne,
Sa linijom gorcine duboko ispod...
Poput djeteta,
Nesvjesna svega sto ne boli,
Pitaces se gdje je rob...
Kamo je nestala toplina rijeci,
Dok budes drzala,
Hladne fragmente necega,
Sto nisi imala hrabrosti da ozivis...
Ostace sjecanje,
Na jedan pocetak, koga je preduhitrio kraj...
Ostace pitanje,
Ciji ce odgovor da te plasi...
Ostace tisina,
Da ne zaboravis, kako me gubis...

25.11.2006.


U blazenom grijehu zaborava

Ne trebam te,
Duze nego sto te dodirujem,
Duze nego sto te ljubim,
Zedju ispucale zemlje,
Strascu roba kome i nocas,
Donosis mirise slobode.
Ne zelim te,
Samo moram da se izgubim,
U arhipelagu mladeza,
U harmoniji uzdaha,
Dozivajuci te usnama,
Po beskraju mlijecne puti.
Ne volim te,
U ime godina,
Bacenih za ljubav.
Osvajam te zbog zaborava,
Naslucenog u razigranoj mladosti...
Privijam te k'o melem,
Uz grudi ledene i teske...
Ne vjeruj prstima,
Zapletenim u duge ti uvojke...
Zaboravi njeznosti ugriza,
Oko napetih vrhova...
Ne slusaj erupcije vulkana,
Ne lazi se...
Izgnanik iz proslosti,
Ne zna za buducnost...
Za njeg ne postojis,
Duze od sada...

27.11.2006.

Biću noćas more...

Usnulu,

S plimom ću te dići,

U naručje od talasa.

Pjevaću ti pjesme,

Šumom maestrala,

I na rukama od delfina,

Odnijeću te na obale,

Bijele,

K'o krila anđela...

Dok se pružaš po žalu,

Izroniću k'o sunce,

Iz plavih dubina,

I slane kapi,

Popiću ti s kože,

Osute kristalima...

Dok se smijesis,

Zracima milovana,

Prije nego te pecnem,

Postaću palma...

Grliću te hladom,

Dugačkijeh grana,

I kad jezikom,

K suvoj usni kreneš,

Kap ledenog mlijeka,

Spustiću na nju...

Dok se meškoljiš,

Postaću pijesak,

I prstima vrelim,

Zaplesaću ti

Po

Vratu,

Leđima,

Stopalima,

Polako i nježno,
Svuda po tijelu...

U svakoj pori,

Ostaviću trag.

I dok od dodira bridiš,

Postaću oblak-veseljak,

Pun tople kiše...

Krupnim kapima,

k'o poljupcima,

Lako,

Umiću ti lice,

I prostrujat' tijelom,

Poput vrelog daha...

Dok te jeza hvata,

Izrašću u grm,

Mirisne aloje,

I bijelim ću uljem,

S listova glatkih,

Svaki ti palac,

Puti premazati,

Dok suton pada...

Zadrhtiš li kada,

Postaću vatra,

I čuvati te budno,

Do kraja noći,

Od hladnog zraka,

I zvjerinja mraka,

Plamenom suve grančice lomeći...

S purpurnim sjajem,

Dolazećeg dana,

Dunuću k'o pasat,

Preko okeana,

I na krilima moćnim,

Podić' nas do Puta...

Po strunama harfe,

Raspetim izmeđ' zvijezda,

Zasviraću himnu,

Našeg toplog gnijezda,

Nad kojim sad prva,

Naša zora rudi...

Dok opija nas strast,

Luckastijeh ćudi,

Otkrivamo raj...

Iz leda se ljubav,

Opet silna budi,

Rađa se dan...

 

Po prvi put,

Otvaramo oči,

I tonemo u njima,

Duboko u san...

 

17.11.2006.

Ponoc...
Srebrne ulice punog mjeseca,
Dozivaju mi ime s akcentom slobode.
Put, bez pocetka i kraja,
Gazim vodjen nedostatkom volje,
Da stignem bilo gdje.
Lutam...
Ne postoji tacka proglasena za cilj.
Ne objasnjavam se, klizim tamom.
Proslavljam samocu,
Dok me vjetar miluje,
Njeznije od njenih dlanova.
Dok me zvijezde vole,
Toplije od njenog pogleda.
Dok me mjesec ljubi,
Sladje od njenih usana.
Dok tonem u grotlo noci,
Vrelije od njenog zlatnog tunela.
Prljavo i tamno, opija mi dusu...
Nekad tup i vezan,
Sad ostar i slobodan,
Nekad prazan i sumnjicav,
Sad ispunjen i siguran,
Krstarim prasumom betona i asfalta,
Pun prezira za lose mimikrije,
Pun gadjenja za one bolje.
Brojim samo celicne poglede.
Izmedju hrabrosti i ludosti,
Linija je tanka,
A ko nije s obje strane igrao,
Da li je zaista zivjeo zivot?
Ko nije ostavljao i ostavljan bio,
Da li je ikad zaista ljubio?
Odanost ostavljam psima,
I podmukle ugrize...
Moji ocnjaci s nebesa se vide,
Valjda im zato i nisam mio.
Suvise ponosan da klecim,
Suvise ponosan da otimam,
Lutam tragom ostavljenim za Jednog,
Nesvjesno...
Nesvjestan...
Negdje izmedju celicnih hrastova
Ceka me ona sto poznaje,
sum mojih koraka po suvome liscu.
Ona sto ponosno pred mene stupa,
Dok joj se nozdrve sire i drhte,
Pune mirisa suma sa sjevera,
Zapletenih u pramenove repa...
Ceka me ona, sto voli divlje,
Odvazna i drska,
Nesposobna da prihvati poraz,
Dok se grudi njene napinju za krik spremne,
Zabacujem joj glavu daleko od nas.
Duboko, diram srz bica sto se trese,
I zarivam zube u tamu uzdrhtale kozhe...

07.11.2006.

Sanjam da ti pokazem,
Najljepsa sunca jos nevidjenih svjetova.
Sanjam da te odvedem,
Na mirisna polja za te procvalih cvjetova.
Sanjam da ti sapnem,
Najdublje tajne sto ih oblak svaki u sebi krije.
Sanjam da ti nadjem,
Vrelo vode zive sto otapa led dok ti srce mije.
Sanjam da te cuvam,
U narucju toplom, dok s osmijehom lako tones u san.
Sanjam da te budim,
Rjecima njeznim, dok nova zora poklanja nam dan.
Sanjam da ti pjevam,
Stihove srece sto ti dusu griju i radjaju svjetlost.
Sanjam da ti pricam,
Beskrajnu bajku, dan za danom, i tako u vjecnost.
Sanjam da te volim,
U nocima toplim dok zvjezdano nebo prekriva nas raj.
Sanjam da ti kazem,
Da se za nas molim i da ljubav moja ne poznaje kraj.

03.11.2006.

Stremiti visinama, ili sezati k dubinama...?
Uzviseno pjevati o dubini visina, ili mudro zboriti o visini dubina...?
Ili cutati sputan, u nesvijesti, s nogama na zemlji...?
Ili poput sunca, pod beskrajem pucine, nad beskrajem pucine, pretvoriti horizont u nulu, i poigrati se njime...?
Ili sve granice ostaviti za sobom i cekati, dok se sve suprotnosti ne steknu na kraju, u jednoj tacki, u beskraju, na pocetku vjecnosti...?

20.10.2006.

"Znam, poezija uplasi i najhrabrije... Da nije tako, pjesnici bi u sustini, bili sretniji ljudi i bilo bi manje pjesama na ovome svijetu, manje tuge, suza... Ali dobro, neko mora na svojim plecima da ponese i taj teret idealiste, vjecitog tragaca, sposobnog da se zaljubi brzo, pati dugo, i o svemu tome pise lijepo i duboko...
Na svu srecu, ne smatram sebe pjesnikom, pjesnickom dusom mozda, ali ipak, ja ne bih bio ja, kada bih ovo malo nade sto je preostalo u vezi nas, sahranio jednim telefonskim pozivom, radije cu to uciniti jednom pjesmom...
Siguran sam da ces inspirisati jos nekoga (mozda i mnoge), da ti napise par lijepih rijeci, stihova, Muzo!"




Get music codes at Bolt.




Jednoga dana...


Slusaces price iz usta drugoga.
Pricace ti bajke i poznaces lazi.
Sanjaces snove pod njegovim rukama.
Sanjaces snove i imaces zelje.
Dijelice nas beskraj...

Zaboravices nase dane,
I one bijele i ove crne.
Zivljece samo mrlja u sjecanju,
Kao dim sto blijedi na vjetru.
Zaboravices obecanja,
Jer, sve je bila samo igra.
Zaboravices osjecanja,
Jer se ista ponoviti nece...

Ali, jednoga dana,
Kad osjetis da si uzasno sama,
Sjetit ces se samoce Jednoga.
I tog, jednog dana,
Sjecat ces se jednoga dana,
I poljubaca s usana stranca,
I zagrljaja u rukama njegovim,
I snova u mislima ti stranim,
Snova o nama...

I bices jaka,
Skrices nas od drugih,
Dok ponovo budemo zivljeli,
I zajedno se smijali,
U srcu i mislima tvojim,
A onda,
Bez snage da priznas,
Skrices nas i od sebe...

A sada,
Pogledaj me jos jednom,
Stranca na svakom koraku svom,
Osjeti moju samocu ovdje,
Gdje dodjoh samo da ne budem sam...

Nesto se lomi u tebi...
Da li je to nas san...?
Nesto se lomi u tebi...
Zakuni se da to nismo mi...

10.10.2005.

Get music codes at Bolt.

Nedorečene misli,
Zatočena osjećanja...
Nada, grumen zemlje,
Osipa se pod pljuskom čekanja.

Ona,
Poput ponosne vučice,
Njuši slabost k'o krv i vreba,
Tjerana instinktom ubice...

Božanstvo nema pravo na grešku.

On,
Umoran od skrivanja,
Čeka bez straha, bez očekivanja...
Ne,
Ne može zaboravit' taj vreli dah,
Što prijeti i moli u isti mah,
Dok mami u ledenu smrt...
Ne,
Ne postoje slabosti, samo osobine,
Što ga čovjekom čine...
I pušta je da čeka...
Da vreba njegovu slabost,
Do kraja svog krvavog v'jeka,
Dok oziljci svrbe i k'o rane peku,
Suviše se dobro sjeća...
Ovaj put, zadrzace rijeku,
U pustom ledu, ne čeka ga sreća...

09.10.2006.

Da se ne sjecam,
Isao bih do kraja svijeta,
Zrak sunca u kosu da ti upletem,
Prije zore.
Sa usnulih ti usana,
Probudio bih san o nama,
I utkao ga,
U topla sazvjezdja ljetnjega neba.
I nikada ne bi bila sama...
Budio bih te mirisima cvijeca,
Iz izgubljenih vrtova istoka,
Sto je eonima cekalo netaknuto,
Da osvane na tvom uzglavlju,
Od pamucnih oblaka...
Ukrotio bih oluju za nas,
I na ledjima njenim,
Pokazao ti sume, rijeke,
Mora i sunce,
I znala bi da vidis raj.
I znao bih da si ta,
I znala bi da sam taj.
I poklonio bih ti posljednji plamen,
Taj zavjet lukavo ukraden od srca,
Dok se od mene jos nije skrilo...
Poklonio bih ti taj plamen,
Ljubomorno cuvan za jednu,
Da ti osvijetli put...

29.09.2006.

Cujem... svaki list pjeva o zivotu,
Dok ledeni vjetar presjeca mu zile,
Uci me ta pjesma puna tople sile,
Rjecima sto hrle k juznom horizontu:

"Ne dozvoli danas da ti zime dodir,
  Zaledi taj plamen sto se silan budi.
  Nek' te srce grije, pusti ga da zudi,
  U danima ovim sto radjaju nemir."

"Ne dopusti nadi da ubije nadu,
  Vec bez straha kreni nek' te zelja vodi,
  Tamo gdje sad sreca treba da se rodi,
  Gdje dusmana nema da ti snove kradu."

"Cekace te neko na kraju tog puta,
  Koga pjesma ova sad doziva k tebi,
  Neko ko si nikad oprostio ne bi,
  Ravnodusnost svoga ledenoga kuta."

"Mozes li i ti...?"

Slusam i svim bicem pjevam o zivotu,
I prkosim gordo tom dodiru zime,
I nosi me pjesma poput mocne plime,
Dok mi snovi plove k juznom horizontu.


25.09.2006.

Da li si sama,
dok jesenji vjetar osvaja ti dušu,
a sunce bježi od pogleda tvog?
Da li si sama,
u žuto lišće zatrpana,
usnula pred strahom od sutrašnjeg dana?
Gdje li si se skrila, dok bježiš od svih,
u čijim očima nalaziš plamen?
Nije li ti draži danas hladni kamen,
od ognja zvijezda prostrtih pred noge?
I zlatni zveket na rubu kristala,
ne pjeva li ljepše od svih ideala,
koji kad odlaze, nestaju bez traga?
Da li si sama,
u zagrljaju bez žara,
dok srce vuče drugdje (postoji li gora kazna)?
Da li si sama,
da li si i sama sebi lažna,
dok sanjaš snove od kojih se budis prazna?