...

Neću danas pjevati o plimama leda što kožu od mesa odsijecaju.
Neću pjevati ni o suncu što crnim leđima baca sjenu na poljanu dok crni vjetar kida i posljednje latice margeritta čuvanih za Nju.
Neću pjevati ni o granama behara s kojih sada suho trnje štrči,
Ni o rijekama što su presahle čekajući stopala njena.
Neću pjevati o istruljelim grozdovima koje je trebala pobrati,
Ni o kišama što nikada neće pasti onakve kakve sam čekao.
Neću pjevati o "munjama", nevidljivim majicama ni o svemu onome što niko osim nas razumjeti neće,
O lastama i proljeću, iznajmljenom oblaku, zamjenom za led četiri zida.
Ne, neću pjevati. Mogao ubih se ugušiti rječima.
Ne, nisu riječi bile hladne... Bile su iste one koje si čitala i čitala i voljela...
Ne, neću pjevati, još dugo, dugo...
Voli mene, a ne moje riječi!
Ne, neću pjevati, ovo je vrijeme za ćutljiv i usamljen let...
Ne, neću pjevati, a i patetiku ostavljam pijavicama, sitnim i otrovnim. Tješi ih krvlju svojom.
Ne, neću pjevati, a i suviše sam divalj da bih što lijepo sad mogao reći.
U meni je vuk i zove me dalje.
Ne, neću pjevati, ali još noćas vidjećeš moj lik u skoro punom mjesecu i urlik moj donijeće ti vjetar, s kraja nekog drugog svijeta.
Ne, neću pjevati, ali i bez stihova znaćeš šta smo sve mogli...
Ne, neću pjevati, samo ću koliko večeras spakovati kofere i krenuti tamo gdje pripadam, da potražim cvijet sazrio i crven.
Ne, neću pjevati, a ti ne pitaj: "Da li sam...?" Znaš da jesam.

...