Ponekad... kao pčele u svom pčelinjaku...vredne,radne, užurbane, svaka sa svojim zadatkom koji se zavrsi u propisanom roku...
Ponekad...kao stado ovaca na pašnjaku, mirne,usporene, lenjo pasu sa zelenog polja koje se pruža oko njih...
Ponekad...kao voda koja žubori, talasa, kaplje, preliva i kao da odmerava snagu koja je potrebna da teče dalje i bude bistrija...
Ponekad, kao stena, čvrsta, neuništiva...
Zuje,mekeću, žubore u mojoj glavi, sudaraju se, prepliću... dok silina vode ne načne stenu i odvoji delić koji valja po svom koritu,nosi, prevrće...sve dok od tog grubog, neuglednog kamenčića ne napravi fini, gladak,sjajan oblutak...postojan i još jači od stene od koje je nastao i koji stoji na dnu, smireno čekajući
da bude uzet ...