Nekada je to bilo vrlo poularno, neko lansira neki proizvod, napravi se brend i da bi on rastao i razvijao se a ponekada i da bi se uopšte probio lansira se priča o mukotrpnom putu osnivača.
Poznate su priče o brendovima (Da ih ne imenujem ovde sada i da im ne pravim reklamu, ionako je imaju već previše) koji su rasli i razvijali se u garažama ili o mrežama koje su osnivane sa 20 dolara kapitala i slično.. Brendovima se na taj način davala aura nečega narodskog ali ne samo to davao se osećaj svakome da i on može da uspe samo ako se dovoljno potrudi. Na taj način se stvara veza između brenda i potrošača a potrošač koji je vezan za brend je i lojalan potrošač.
U zadnjih pet godina imamo strahovit razvoj modernih komunikacija, zahvaljujući društvenim mrežama umreženiji smo i povezaniji više nego ikada  i nikada nije bilo lakše proveriti informacije o bilo kome i o bilo čemu, pa tako i o brendovima.
Trenutno jedina strategija koju kompanije mogu da pokrenu jeste iskrenost u komunikacijama jer istina će pre ili posle isplivati a to ne utiče pozitivno na sliku o nekom brendu ukoliko je uspeh zasnovan na pričanju priča i zamazivanju očiju kupcima. Naravno ukoliko je brend besprekoran to mu neće mnogo smanjiti poene ali ukoliki se već nije proslavio - tipa sakrili su podatke o sastojcima proizvoda, koristili su parabene, silikone i mineralna ulja  a reklamiraju se kao ekološka firma koja brine o tome šta potrošači stavljaju na kožu, a, recimo  radi se o kozmetičkoj firmi - otkrivanje da je firma osnovana na drugačijim temeljima nego što je to prikazano samo je još jedan od eksera u kovčegu brenda na zalasku.

.
22.3.2011 03:08
Ilitiga jednostavnost. kako se čini mogla bi postati nova mantra marketinških stručnjaka. Onih istih koji su se do nedavno kleli u praškove za deterdžent koji usput peru i samu mašinu dezinfikuju kupatilo i čuvaju decu a specijalnim Vam sastojcima neguju nokte dok vadite veš iz mašine ..
Ljudski mozak je predodređen za skupljanje, pogotovo ženski, ukoliko znate da su tokom zadnjih godina upravo žene glavni potrošači naravno da ćete se okrenuti ka skupljačkom mentalitetu i pokušati da mu predstavite neki proizvod kao multipraktik fantastik.
Međutim stvari na nekom dubljem nivou stoje malo drugačije... Još je davno rađen čuveni eksperiment sa marmeladama. Na jednom štandu bilo je svega tri vrste marmelade, na drugom fenomenalnih 24 a na trećem skromnih sedam. Kupci su bili razočarani ponudom na prvom štandu dok su na drugom oduševljeno zastajkivali i to poduže i probali dobra. Treći štand je beležio najkraće zastoje. Na kraju dana kada je pazar prebrojan ispostavilo se da je treći štand najviše profitirao. Zašto? Zato što je naš mozak predviđen i programiran da procesuira nove informacije  do određene granice a nakon nje se gubi i ne može da radi pošteno. Na drugom štandu su bili sretni što imaju mogućnost izbora ali i nesretni prilikom odluke o kupovini jer im se činilo da će baš kupovinom OVE izgubiti ONU marmeladu .. Kao u narodnoj priči ko uzme kajaće se, ko ne uzme ... Treći štand im je bio potaman, da isprobaju pokoju ali i da nemaju taj osečaj da nešto gube. Ponekada prevelika mogućnost izbora otežava izbor.
U celu priču sada ulazi i recesija. Post recesijski kupac je daleko oprezniji, sa suženim poljem očekivanja ali koja su vrlo izbrušena. Drugim rečima ukoliko kupuje šampon za kosu neće tražiti od istog da mu istovremeno obavlja petnaest funkcija, biće dovoljno da dobro opere kosu, štedi vlasište i da je ne mrsi. Sapienti sat.
Jednačinu dodatno komplikuje generacija x, z , y kako nas već krste kojoj i sama pripadam dvadeset i nešto skoro pa trideset godišnjaka koji sada drže pozamašan deo kolača potrošnje, koji su se nagledali i ratova i recesija i svega za kratko vreme, kojima je dosta reklama koje prodaju priču i proizvoda koji ne ispunjavaju ni deo obećanog. Tražimo jednostavan život. Zdravu vodu za piće, ne sa četrdeset ukusa, dodatih minerala i hemikalija već vodu. H2O. Treba nam računar koji radi posao a ne hipermoderno čudo koje prestaje sa radom već nakon prve proljetne kiše u susjednom selu. Treba nam mobilni a ne digitalni drugar, treba nam .. Ma skontali ste već do sada.
U belom svetu već se pišu neki jako zanimljivi članci na ovu temu recimo Hugh Hough  5/13/09 article The Sky May Not Be Falling, But The Ground Is Definitely Shifting  naravno to je tek početak.
Uglavnom, biće interesantno gledati kako će se ovaj lagano narastajući trend odraziti na srpske reklame i kada će naši stručnjaci skontati da je manje ponekada - više :)
BBC je još pre dve godine na svom sajtu objavio da na svetu ima oko 1,5 milijardi muslimana, da zauzimaju 22% u kolaču svetske raspodele religija i da im broj raste. Od tada pa do danas broj se sigurno povećao, ali sačekaćemo zvanične statistike. Ono što je nama kao turizmolozima interesantno jeste da rastuće muslimansko stanovništvo ima i rastuće potrebe. Uporedo sa razvojem nekih zemalja tipa Turske i Malezije raste i broj putnika koji žele da svoj odmor mogu nazvati halal odmorom. Kao i uvek celu stvar su među prvima skapirali Austrijanci koji su u Beču već ponudili specijalne obroke za vreme Ramazana pre svitanja a posle zalaska sunca, a to je bio samo početak. Halal hotel i halal turizam jesu ipak mnogo više nego jednostavno nuđenje jela u muslim friendly vreme. Evo nekih uslova: Jela moraju biti spremljena na halal način Jela moraju biti od halal sirovina Pića ne smeju sadržavati alkohol Pića ne smeju sadržavati bilo koje supstance koje izazivaju intoksiciranost, ovisnost, omamljenost bilo koje vrste U sobama mora biti označen smer za klanjanje dnevnih molitvi Kozmetički proizvodi koji sadrže placentu ne smeju da se nađu u sobama itd... Halal princip primenjljiv je ne samo na hotelsko poslovanje. Primenu nalazi i u bankarskom poslovanju, e poslovanju, trgovini i tako dalje. Halal je zapravo način života, prilično zdrav ako mene pitate, ali što je najbitnije jeste da nam nudi neslućene mogućnosti za poslovanje sa najbrže rastućim tržištem na svetu - muslimanskim tržištem.
Nije činjenica da je njihov broj davno prešao milijardu ono što me fascinira. Nije to ni brojka koja govori da su trenutno jedini pravi ekonomski zmajevi. Čak me ne pogađa previše ni to što su pokupovali svako zdravo preduzeće koje im je došlo do ruku... Ma kakvi.. Ono što me kod njih fascinira jeste fanatizam, posvećenost i velika želja za uspjehom.
Pričam, naravno, o Kinezima. Narod sa kulturom od koje smo učili, kopirali, narod koji smo ponekad omalovažavali, narod koji je uspeo da velikom tati Google-u pokaže 'd fingr' i stavi mu pod nos svoj servis Baidu.
Na wikipediji ćete naći da je ime Baidu nastalo inspirisano 800 godina starom pesmom koja govori o haosu, lepoti i šta ti ja već sve ne znam... Surova istina je da iza toga ne stoji ništa poetično. Stoji servis koji je gigant, koji je za Kineze Mother Mara kad nešto traže, stoji priča o njihovoj socijalnoj platformi Baidu talku koji bi se najblaže mogao opisati kao prevremeno rođeno mutirano čedo google talka (upada se za početak po pozivu - gmail - ring any bells?) i facebook-a (uskoro će svi Kinezi biti na njemu) koje je izbabičio  twiter :) eto, tako mi nekako izgleda..
Ukoliko ukucate baidu i ostanete šlogirani, nemojte se prepadati, stari dobri google translate je od pomoći pa se krećite lagano, korak po korak... Isti servis je od pomoći ukoliko zalutate na servis Youku koji je ništa drugo nego Youtube ali za Kineze. Sledeći na listi je Kuku.com koji nikako ne znam drugačije opisati nego kao kineski facebook...
Kolike se mogućnosti za oglašavanje ovde otvaraju bolje da i ne počinjem, mali mi blog, ali shvatili ste poentu. Osnove Kineskog pod ruku, kreirajte dobru stranicu, ponudite Kinezima proizvod, teško da ćete im prodati svoj ajvar ali nešto zbog čega se moraju gibati  odmor u Srbiji,ili nešto što se ne kvari ni u transportu, neku posebnu rakiju, nešto čega nemaju, budite kreativni, sigurna sam da rezultati neće izostati.
Ok, slazem se, naslov je mozda malo cudno odabran ali u nastavku ce se videti zasto bas ovakav pocetak. Secate li se pocetaka facebook-a? Kada ste jos svi masovno bili na myspace-u i kretali u taj cudni, za nas naviknute na sarenilo myspace-a, bezbojni svet eto tek tako jer je 'spejs krenuo da riknjava' da se izrazim jezikom tadasnje omladine. Ok, nekako ste iskopali to secanje. A sta je sa myspace? Secate li se kako ste tamo otvorili nalog? Licno, pojma nemam... Znam samo da sam u jednom momentu imala gomilu virtuelnih prijatelja, upoznavala jednog sjajnog lika i super se zabavljala... Naravno tu su bile i reklame, ali ko je tada ozbiljno shvatao te reklamne profile koji vas startuju i pitaju da se malo 'frendujete sa njima po spejsu'.. No, eto malo po malo i mnogi bendovi i brendovi bukvalno su izrasli iz tog inkubatora i danas su, hvala na pitanju, dobro. Posle je dosao FB i zurka je mogla da krene, tokom 2007 jos smo svi drzali paralelne profile i ziveli na dve adrese da se izrazim kao jedna moja saputnica iz busa cetvorke 'K'o dve keve da imam, keve mi' ali onda je dosla 2008 i svi smo manje vise migrirali na FB, Myspace je ostao mnogima samo lepo secanje i tacka na koju odete da prozujite po tudjim profilima bez da ste im frendovi. Licno, to mi dodje kao neki virtualni ekvivalent opustelog nekada mondenog letovalista na kom imam svoju kabinu i tamo povremeno posedim dok slusam odjeke zurke koja se zbiva negde daleko na nekoj novoj Ibici.. A na ibici, pardon Fb se dosta toga desava. Odjedanput su svi skapirali da se tamo da lepo oglasiti, odjednom su ne samo bendovi vec i agencije krenuli da prave profile, odjedanput se baka Stana setila da lepo pravi kolace pa joj unuka kreirala grupu i profil pa sad radi kolace i prodaje online ali pod imenom Chez Stana ... Vuce na Prusta, o paraleli sa madlenama da ne pricam, to za ove sto se pale na intelekt, za ostale - dosta je sto vuce na francuski. I eto, odjedanput imate jedno 7367 poziva za uclanjenje u grupe podrske ovome ili onome, odjedared ste do grla zatrpani pozivima da se druzite sa raznoraznim Stanama koje bi da Vam uvale svoj proizvod, odjednom pocinjete da radite najlogicniju mogucu stvar - ignorisete celu pricu. Sirota Stana koja je taman skapirala kako da uvalja robu ostaje bez kupaca. Sta sad? Cela prica oko reklama na fb poprima sasvim novi tok. Trenutno, koliko mogu da primetim prodju imaju oni koji naprave savrsen profil, ne umaraju ljude, naprave vest o sebi na nekom online portalu koja se posle share- uje i voila! Ljudi ih sami potraze. Mislim da upravo svedocimo kraju jedne ere. Kraju dosadnog marketinga na socijalnim mrezama. Mislim da tek sad krece zurka, a to ni za zivu glavu ne bih volela da propustim :)
Mnogi, daleko pametniji ljudi, su o ovome ispisali gomile
teksta... Umesto pametovanja na datu temu (to neki drugi put, kad ne budem putovala i kuckala post na stanici) evo samo par linkova koji definitivno ne mogu odmoći a superlaki su i idealni za one koji tek kreću u web avanture i pitaju se kako da ih ljudi lakše nadju?

www.google.hr/addurl
www.addurlyahoo.com/addurl
www.bing.com/SubmitSitePage
.... Ili sta nas ceka iza coska...
Sledeca velika stvar u industriji marketinskih istrazivanja (da, da industrija je u pitanju i to velika, ali o tome vise sledeci put) jeste Neuro marketing.
Manje vise nepoznata stvar cak i u belom svetu u zemlji Srbiji zvuci i dalje kao SF prica ali na zalost ili na radost veoma je blizu.
O cemu se naime radi?
Pojednostavljeno u pitanju je serija ispitivanja skenerima koji ocitavaju aktivnosti mozga, mere vrednosti i kazuju istrazivacima kako vi ZAPRAVO reagujete na neki  logo, proizvod i sl .. Za komplikovaniju spiku samo ukucajte ovaj pojam u browser pa se hvatajte za glavu, ali verujte mi i ovo Vam je dovoljno.
Ukoliko mislite da se to dovoljno jasno moze saznati i prostim ispitivanjem, istina bas i nije takva, tek da Vas informisem. I sama sam se do nedavno, kao bivsi anketar koji zna koliko prevara ima u tom poslu,  klela u svetinju Fokus grupe gde su ljudi zaista tu, profesionalac ih ispituje i jos su i nagradjeni za dolazak, no i ona ima svoje manjkavosti... Pred istrazivacem nam je nekada neugodno da pricamo o svojim navikama pa lazemo od sitnica tipa koliko cokoladica pojedemo nedeljno pa do krupnih stvari da li pusimo ili smo nekada uzimali opijate. Nasa zelja da se svidimo drugima ipak je prejaka i to je to.
U silnoj zelji da projektujemo lepsu sliku sebe mi lazemo, nekada cak i nesvesno, nas mozak odradi posao bez da nas je ista pitao. Kao rezultat se javljaju kompromitovana istrazivanja i nejasni rezultati. O ulupanim novcima od strane kompanija da se i ne prica.
U velikoj zelji da se resi ovaj problem tj da se dobiju stvarni odgovori sta je to sto nas privlaci i sta je to na sta reagujemo pozitivno upotrebljeni su skeneri, snimanja i buducnost je mogla da zaviri u marketinska odelenja.
U fenomenalnom clanku napisanom jos 2003 pod nazivom In Search of the Buy Button koji je napisala 
Melanie Wells i koji se moze naci na sledecem linku  http://www.forbes.com/forbes/2003/0901/062.html govori se sasvim jasno o tom novom dobu marketinga.
Ne samo da je clanak digao veliku prasinu kad je objavljen vec je inspirisao i jednog od marketing gurua danasnjice Martina Lindstroma da napise svoju knjigu buy-ology kod nas prikladno prevedenu kao kupologija.
Nije ovo Lindstromu prva knjiga, za njega se na nasim prostorima culo jos kad je objavio brand senses i postao jedan od prvih mladih strucnjaka koji se odlepio od zastarelih teorija i krenuo da istrazuje dalje. Danas je postao jedan od jevandjelista neuro marketinga i covek koji tvrdi da je ipak moguce da se ovaj vid istrazivanja koji ce nam zaviriti i u najsitniji delic mozga pomoci. Ovde se hvata za osnovni postulat marketinga a to je dati ljudima ono sto im treba. Lindstrom ovde elegantno zaobilazi deo o tome kako je ovime moguce kreirati te potrebe i naterati nas da zelimo nesto sto je u krajnjoj liniji lose po nas.
Pominje, doduse kratko, na kraju knjige kako ovo nosi sobom veliku eticku odgovornost ali i daje nadu da je to samo nevino orudje kojim ce se ubuduce proizvoditi lepsi osvezivaci zraka i personalizovani toalet papir koji odgovara nasoj licnosti.. Karikiram, ali shvatili ste poentu. U pogresnim rukama moze se naci oruzje za fenomenalne kampanje politickog marketinga, koje ce nas mozda ubediti da neki sistem nije represivan, da je neki Vodja zapravo fenomenalan tip i da je na kraju krajeva nuklearno naoruzanje zapravo  super ideja.
Ono sto me raduje jeste sto je u pitanju prilicno skupa tehnologija i trebace dosta vremena pre nego zazivi u potpunosti. Do tada cemo valjda skovati neke dovoljno jake zakone da nas stite. Valjda. Inace, ne bih imala nista protiv opcije gde bi me skenirali i otkrili da je miris koji me zapravo baca u trans skromni miris upravo obranih sljiva a ne belog cveca kako sam godinama tvrdila ali sam godinama  drustveno programirana da je belo cvece  fensi. Posle izadje taj osvezivac. Ja sretna. Sretna i gomila nas koji volimo isto. Ali nekako mi se cini da ce neuromarketing otici putem politike a ne osvezivaca za vazduh... Steta.

Oglašavanje, na način kakav je poznato generaciji echo boomersa ili milenialsa, tj onima rođenim posle 1980  trenutno je na umoru.

 Selidba velikih oglašivača na internet sve je izglednija, guglizacija poslovanja  sve je prisutnija, sve ukazuje na to da je velika revolucija u medijima i u načinu oglašavanja na pomolu, štaviše, da se upravo dešava.

U takvom okruženju koje je kompetitivno, zasićeno i promenjljivo, neophodno je konstantno iznalaziti nove i nove načine poslovanja, privlačenja pažnje potrošača i oglašavanja.

Novinski oglasi davno su viđen i odavno korišten način oglašavanja. Do izvesne granice i u nekim grupama su efikasni i postižu rezultate kod izvesnih ciljnih grupa. Jay Conrad Lewinson na svom blogu piše detaljno o starijim ljudima na koje imaju uticaj baš ovakvi vidovi oglašavanja. Uglavnom su u pitanju seniori od preko 50 godina sa značajnim prihodom, i dosta vremena dakle predisponirani za trošenje. Teški za zadovoljiti I teški za navesti na odluku.  Neke grupe pak, za razliku od seniora, jednostavno preskaču oglase u novinama i idu direktno na tekstove. Upravo tu se krije mogućnost za skriveno oglašavanje dobara i usluga.

Jedan od načina oglašavanja u novinama koji se sve više primenjuje jeste tzv skriveno oglašavanje gde se u  novinskim tekstovima pod maskom pravog teksta koji niko nije naručio pakuje tekst koji je naručen od strane vlasnika kompanije kojoj je potrebno oglašavanje

'Posljedica dinamičnosti medijskoga tržišta jest porast utjecaja oglašivača što se, između ostalog, manifestira u prikrivenom oglašavanju. Dok veći dio građana ne prepoznaje osnovne karakteristike oglasa koji se prikazuju kao novinarski tekstovi, i u Hrvatskoj prikriveno oglašavanje sve više postaje dijelom medijskih sadržaja. kako tvrdi Jelena Jurišić sa svojim timom sa kojim je istraživala ovu pojavu u Hrvatskoj.Zapravo, prema grupi hrvatskih autora  posredi je manipulacija čitaocima za koju pretpostavljamo da može imati znatne posledice i utiecati na poverenje građana u medije.

    Dok oglašavanje na globalnom  nivou  stagnira, to se ne može tvrditi za prikriveno oglašavanje koje je tek odnedavno privuklo pažnju  analitičara i naučnika.  Prema nihovim navodima Podaci agencije PQ Media, pokazuju kako je u 2006. godini prikriveno oglašavanje poraslo za 37,2 % na globalnom nivou (3,36 milijarde dolara), dok se u ovoj godini očekuje porast od 30%.

Podaci studije agencije PQ Media iz 2004. godine pokazuju koje su najzastupljenije kategorije prikrivenog oglašavanja. Na prvom je mestu automobilska industrija sa 16%, sledi odeća – 15,6%, hrana i piće – 12,5%, putovanja i odmori – 11,1%, zdravlje i lepota – 10,5%, kućanski proizvodi i

održavanje kuće – 9,9% i na kraju igračke i sportska oprema – 7,3%.tvrdi Jurišićeva.

Raniji radovi na ovu temu nisu bili rađeni kada je srpska javnost u pitanju, ali o tome se sve više piše u inostranstvu.

Pojedini novinski tekstovi su se pojavljivali na datu temu ali ozbiljnijim naučnim pristupom ova problematika još nije bila detaljno  obrađivana na našim prostorima.

Kada su autori stranog porekla u pitanju, o tome je možda najviše i najobimnije pisala Karmen Erjavec, koja je analizirala generalnu strukturu promo vesti i izveštaja i postavila neke osnove za prepoznavanje skrivenih oglasa.  Inače ni u inostranstvu ova tema nije bila ozbiljnije proučavana osim u Americi gde je trenutno na snazi 1115 zakona vezanih upravo za skriveno oglašavanje.

Prvi koji je na ovi temu pisao jeste upravo Amerikanac Nikolas Džonson koji je u Americi bio poznatiji kao komesar za federalne komunikacije i koji je još 1966 pa sve do 1973 u svojim publikacijama pisao o tome na koji način skriveno televizija upravlja sa decom.

U okruženju su najaktivniji bili Slovenci koji su među prvima prepoznali problem i posvetili mu se kako i sa pravno regulativne strane kako i sa naučne strane.

 

Kada je u pitanu pravna regulativa, o tome zakon o zaštiti potrošača u Srbiji  kaže sledeće

1. Predmet

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se osnovna prava potrošača, način ostvarivanja tih prava, zaštita prava potrošača i primena etičkih načela.

2. Osnovna prava potrošača

Član 3.

Osnovna prava potrošača u smislu ovog zakona jesu prava na:

1)         zadovoljavanje osnovnih potreba - dostupnost najnužnijih proizvoda i usluga, hrane, odeće, obuće i stambenog prostora, zdravstvene zaštite, obrazovanja i higijene;

2)         sigurnost - zaštita od proizvoda, proizvodnih procesa i usluga štetnih po život i zdravlje;

3)         informisanost - raspolaganje činjenicama od značaja za pravilan izbor i zaštitu od nepoštene oglasne poruke ili oznake na proizvodima koje mogu potrošača da dovedu u zabludu;

1.1. Oglašavanje

Član 47.

Zabranjeno je oglašavanje proizvoda i usluga koje dovodi ili može da dovede potrošača u zabludu, u skladu sa zakonom.

 

Zakon o oglašavanju nešto je decidniji:

 

3.3.Načelo prepoznatljivosti oglasne poruke

Član 5.

Poruka koja predstavlja oglasnu poruku mora biti prepoznatljiva.

Ako se oglasna poruka pojavljuje zajedno sa drugom porukom, odnosno obaveštenjem, koja nema oglasnu prirodu, oglasna poruka mora biti jasno označena.

Zabranjeno je oglašavanje usmereno na podsvest, kao i preporučivanje proizvoda i usluga tokom emisija koje nisu namenjene oglašavanju i drugi oblici skrivenog oglašavanja.

    S obzirom na brojne oblike u kojima se PO pojavljuje, postoje i različiti načini shvaćanja šta to zapravo jest, zbog čega autori neretko navode posve oprečne definicije, iako misle da govore o istom pojmu.

U slučaju srpskih zakona tek se naslućuje prepoznavanje problema, dok se region već aktivirao po pitanju istog I dao neke vrlo precizne odredbe u zakonu.

Krenimo od hrvatskih zakona.

   Zakon o medijima u članku 20. donosi: “Prikrivenim oglašavanjem smatrat će se svaka novinarska forma (pisani tekst, fotografija, slika, crtež i dr.) koja je na bilo koji način plaćena, a nije jasno označena kao oglašavanje.” U Zakonu o elektroničkim medijima, zakonodavac je malo detaljnije pristupio definiciji pojma, pa se u članku 18. navodi: “Prikriveno oglašavanje je predstavljanje riječima ili slikom robe, usluga, imena, zaštitnog znaka ili djelatnosti proizvođača robe ili usluga u programskim sadržajima, kad je takvo predstavljanje namijenjeno oglašavanju, a može zavesti javnost u pogle-

du njihove prirode.”

Već iz navedenih delova zakona da se primetiti koliki je put pred srpskim zakonodavstvom u prepioznavanju I iskorenjivanju ovog problema. Ali nisu samo Hrvati prepoznali problem PO, on je prepoznat i definisan i na evropskom nivou.

 U predloženim izmenama direktive “Televizija bez granica”, o kojima se zad-

nji put u Bruxellesu raspravljalo 13. Novmbra 2006. godine, sugerišu se promene u definiciji i regulaciji PO-a. Tako se ističe da je PO: “svako uključivanje ili povezivanje s proizvodom, uslugom ili robnom markom u audiovizuelnim medijima najčešće u zamjenu za financijsku naknadu ili sli-

čnu protivuslugu.” Pojam su pokušali definisati i neki ugledni  autori iz regiona – istraživači i novinari. Jednu sveobuhvatnu definiciju ponudio je Ante

Gavranović. On smatra da PO karakterizira: “načelno nedopuštena razmjena (za novac ili druge pogodnosti), uključivanju imena, proizvoda, pakovanja, usluge ili uporabe logotipa neke tržišne marke ili nekog poduzeća u masovni medij s namjerom da korisnik (slušatelj, gledatelj ili čitatelj) to ne osjeti kao propagandnu poruku ili smetnju.”

   Temeljem navedenih definicija i iskustava iz istraživanja možemo reći kako je prikriveno oglašavanje u svom osnovnom obliku pojam koji označuje svaki promotivni oglas, znak i informaciju koji se prikazuju kao novinarski tekst ili kao dio novinarskog teksta, odnosno priloga.

 

Zanimljivo je kako je u SAD-u, gde su zabilježeni prvi primeri prikrivenoga oglašavanja I gde je na snazi najveći broj zakona iz ove oblasti danas najmanje primene zakonske regulative u ovom području, čime se ide na ruku korporacijama. U Evropi je stanje znatno drukčije i dosta se razlikuje od država u kojima je prikriveno oglašavanje potpuno regulisano i oštro se sankcioniše

(Austrija, Švedska), do onih u kojima medijsko zakonodavstvo ne poznaje takav pojam (Belgija).

  Jedan od prvih primera skrivenog oglašavanja na američkom medijskom prostoru bio je crtani film Mornar Popaj (1929.), koji je promovisao spanać kao zdravu hranu koja jača mišiće. Nakon prve godine prikazivanja ovoga crtanog filma prodaja spanaća u SAD-u porasla je za čak 30%.

Tu je ideju 33 godine kasnije na kvalitetno nov nivo, ovog puta uz pomoć votke i automobila u filmu Doktor Noa (1962.) podigao reditelj Albert Broccoli.

No, prema potencijalu skrivene reklame oglašivači, mediji i analitičari počeli su se ozbiljno odnositi tek nakon još 20 godina,  Jurišić tvrdi da se desilo pod uticajem Spielbergova filma E.T. koji je proslavio slatkiše Reese’s Pieces firme  Hershey’s, čija se prodaja tada povećala za 65%.15 Svaki film koji ste pogledali u posljednjih

50 godina, a dolazio je iz Holywooda, vrlo je verovatno sadržavao neki oblik prikrivenoga oglašavanja, a danas u Los Angelesu deluje više od 200 agencija koje se ponajpre bave prikrivenim oglašavanjem.

U trenutno najpopularnijoj seriji The big bang theory, koja sve više osvaja i domaće tržište imamo jasno naznačenu gomilu prodavnica  za star trek fanove koje se nemilosrdno reklamiraju kroz dijaloge među likovima.

 Sve u svemu, skriveno oglašavanje postaje sve značajnije i o njemu ćemo sve više slušati u vremenu koje dolazi.