Bezuvjetno volim osluhnuti bilo još snenim trenucima, netom prije no što jutro ukliže u dan. Prstima dodirnuti obnaženu tišinu. Svu raskoš njene zavodljivosti prije no što sat obilježi podne. Tada posežem za perom i izvlačim te iz sebe. Proživljavam te. Jednostavno. Tvoja. U razdoblju pokretanja mladog dana, pažljivo misli podastirem kao razbacane oblutke čijim pronalaskom pronalaziš put do mene. Vežem te u mislima i samim tim jamčim sigurnost želje, u protjecanju žilama. Jutros te u meni zaista ima. Nadahnućem, iznova te vraćam u sebe. Upravo tamo gdje želim osjetiti kruto postojanje muškosti. Silovit proboj stvarnosti.

Protječeš. Prolaziš. Igraš se. Gužvaš mi uvojke i prste. Ispreplićeš nam jezike. Podvlačiš me pod sebe. Ipak, noć mi se čini daleka u iščekivanju tvojih stvarnih ogrebotina. Čulne naslade, razgolićenih užitaka kada se kazaljke prevrću na onu stranu iscrpljenog dana. Vabim ga pod sebe i primam ga u sebe, gipkim pokretima tijela. Vrijeme koje mi uz tebe pripada proizvodnjom specifičnog fluida, nesputanih pokreta. Uistinu volim prigrliti svijest  kako ti otvorena pripadam, iako me sudbina nerijetko u tamnicu požude zatvara. Manipulira mojim željama i potrebama, otimajući me tvojim usnama. Mirisu bluda.

*

Silence

Copyright ©2013

Kako izgleda mjesto gdje umiru u zanosu izgrađena slova, bludni moj Pjesniče ? Gdje ostavljaš na izdisaju najbolja djela skrivajući u tami živo srce inspiracije. Prolijevajući se obzorjem svježe tinte, posvećen Ženi plavoga srca. Da li je to prostorija obgrljena hladnim zidovima u čijim se ćoškovima skuplja plijesan ili opustošena zemlja ljubavi, oporog mirisa, rasječenih nozdrva nespokojem ? Možda ipak razorena utroba nevoljenog čovjeka kojem sam naga u rasipanim riječima dostupna.

Želim znati kako zaista pucaju tvoja rebra dok polako sagorijevam finu čipku među toplim bedrima, uzbuđenjem omamljena. Likujem nad vlastitom prazninom, dodirujući sudbinske stihove. Potpisane tvojim jezikom i toplim prstima. Dovoljno je zaboraviti čitati zavodnička djela, jezik odstraniti i usne utisnuti u sumpor. Izgorjeti plavo. Cijedeći iz zgloba vlastitog nadahnuća, djela lišena vrijednosti spomena. Ionako bez stvarnoga tebe, bludni moj Pjesniče – tvoja muza nije ljubljena, niti je silovito uzeta. Senzibilizirana. Na tron muškosti nasađena.

*
Silence
Copyright ©2012

Jednom kad prosincu vratim sve zube možda i poželim s Njim iznova zagristi život. Sjećanje na zimu koja me posebno hladno voljela ne blijedi pri pomisli na bujno proljeće pred mojim vratima. Stojim s one strane zida, daleka propupalom buđenju. Otuđena cvjetnim livadama i bistrini jezera u kojem želim plivati naga. Priroda me ne zavodi jer sam srasla sa zidovima u kojima još uvijek jedna neugasla ljubav diše. Prokleto pulsira stameno zdanje nezaborava. I ovo jutro se krećem prostorijama u bijelom ogrtaču kao netaknuta sjena, prstima dodirnuvši samoću. Prolazim pored zajedničkih slika iako su mi zidovi prazni. Zaustavljam se ispred postelje čija me praznina po ne znam koji put brutalno siluje. Ispijam patetiku miješajući ju s usitnjenim zrncima kofeina. Zagrizam toplo pecivo hraneći još jedan dan gladan okusa meda.

Slatko bih se punila, putenošću nadjevena.

Tek tada budim Ženu. Odvlačim ju do ogledala suočivši njene uprljane obraze s obrazom čiste kurve sudbine i razvlačim dobro uvježban osmijeh nepatvorene glumice. Odgurnut ću tijelo među ljude probijajući se dostojanstvena u masi jednako zastrašujućih grimasa, maštajući o očima koje se lijepe za moje bokove. U tim očima ponajprije spoznajem prijetvornu sebe, tek tada se zanosim mišlju o ženstvenosti koja zavodi Njegova osjetila. Čeznem za opipljivom žudnjom. Dan će ispuniti krvlju i otkucajima srca u grlu. Očajnički mi treba uzbuđenje pod rebrima, u ustima, među nogama. Skrivenom dijelu mozga gdje sagorijevam uspomene. Gasim emocije. Uništavam onaj dio sebe za kojim je žudio On. Beskućnik moga bivstva. Probisvijet strastvenog posrnuća. Skitnica u meni.

*

Silence

Copyright ©2013

Šaputanjem prošlosti na odlasku, oštrim ubodima istine u meko tkivo podatne Žene, iscurit će sve tajne i iz samih kostiju sudbine. Stvarnost se zrcalnoj noći podaje. Snaga emocija kleči na koljenima ispred ispraznog pogleda. Rapsodija ludila zanosno njiše bokovima u kreaciji ispupčenih grudi, čvrsto stegnuta u struku gubitkom daha. Noć je otvorena pod očnjacima gladnih vukova muškosti, dok Mjesec željno podvlači pod sebe vlažne zvijezde i bludniči s njima. Bajkovit je ovo trenutak u kojem se jedna godina prelijeva u drugu. Smiješim se crvenim usnama ukrasivši lice lažnosti. Ispijam punu čašu uzavrele krvi. Njome punim i svoje oči. Mijenjam plavo sjećanje za crvenu želju, pulsirajuću, toplu osjetljivost. Raskoš senzibiliteta.

U zrelu Ljubav vjerujem iza ponoći, do tada sam naga u naručju praznine.

Tek prividno izgubljena slažem mozaik budućih želja, lijepim komade života u djelo koje ću pribiti čavlom u zid. Stajat ću ispred njega dostojanstvena, bez sjene u očima s vatrom u grudima. Lijepim mislima smještenim u režnjevima mozga i srca. Mnoge su godine večeras iz mrtvih ustale, no ne sustižu me jer u pripadnost vjerujem svakim dodirom svjetlosti zore. Ubuduće svijeću palim jednim zadržanim pogledom, a vosak će prolijevati po mojim osjetljivim, ranjivim mjestima muškarac kojeg osjećam kao užitak, rastvorena slatkom boli. Submisivno predana životu. Razornim emocijama bez kojih u mojim kostima ne bi bilo sadržine koja me pokreće. Sve što trebam jutro će mi donijeti u njegovim toplim prstima i poljupcu iznad obrve.

*
Silence
Copyright ©2012