Draga Damo!
Moja iskrena prijateljice…
Opet ovdje na Targanu kiši…Grad Ballard zavijen je u gustu koprenu proloma oblaka. Bujice crvene vode se slijevaju se niz ulicu Lipa u kojoj stanujem…No, kiša u južnim krajevima brzo nestane kako se i pojavi…Osobito u proljetno jutro... Spremam se na posao.
Znaš Ti mene! Ustajem u uobičajeno vrijeme. Negdje oko pola sedam…
Svi mladi „padavičari“ odlaze u „slatki“ život oko 23 sata… Vraćaju se oko tri… I spavaju do jedanaest!
Reći ćeš: „Ta, sam pripadaš toj mladalačkoj „bandi“… Baš kao i ja!!!“ Opet ćeš mi „soliti“ pamet kako sam ozbiljniji, zreliji… „ Zašto ne spavaš duže?!“ – pitaš me, uvijek, tobože ljutito.
Zahvaljujem Ti što se kao prava prijateljica brineš o mom zdravlju…
Opet sam ju sanjao kako se držimo za ruke i sretni gledamo prema Magelanovim Oblacima… U tišini… Slušamo muziku koju emitiraju udaljene Zvijezde… Misleći kako nas ništa, i, nikada neće razdvojiti! Ali, i sanjao njezin zagonetni smiješak kojeg vješto prikriva. A ja ga uvijek ulovim. Ona u tome „lovu“ uživa… I,… ja da znaš!
Vrelina naših srca govori sve…
No, ima jedan stvarni događaj koji se zbio ovih dana… Nećeš vjerovati! Pripremala se njezina OTMICA……Nemoj razrogačiti svoje lijepe okice… U toj papazjaniji nisam učestvovao ja… Barem ne, sasvim!!!
Pa, poslušaj…
Okrenuo sam se i ugledao svoju domaćicu Imeldu, malu debeljuškastu Venecuelanku. Dozlaboga simpatičnu gospođu pedesetih godina. Njezin nepopravljivi optimizam. Smisao za organizaciju kojom me potiče na rad i disciplinu, svi moji prijatelji poznaju odavno. A humor nadaleko poznat. Izmiješani govor engleskog i španjolskog naginje me je često u smijeh… Garave oči siju zadovoljstvo po mojoj kući…U njezinoj blizini nikada ne „stanuje“ zabrinutost, niti nemogućnost nalaženja izlaza iz neke situacije… Volim ju neizmjerno. Često joj pomažem izdašnim prilozima koje šalje kući svojoj mnogobrojnoj porodici. Ali, Ti to već sve znaš…
Ponekad mi je govorila kako čezne za svojim domom… Znaš, Svemirko, već bih se ja vratila u svoju Baatangu… Imam dovoljno novca za skromnu kućicu, (uz tvoju zaslugu)… Čekaju me mojih sedmero djece… Ali, da tebe napustim… To se neće dogoditi… Ni slučajno…Samo, samo u jednom… Kada nađeš pravu ljubav…To će se zbiti čim prestaneš lutati Svemirom. A da si mene već poslušao…Zastala je gledajući me kritički.Imaš28godina…Dobro, ne gledaj me tako! Skoro 29… Koliko sam ti samo mojih Venecuelanki nudila… Sve obrazovane… Pa moja nećakinja Nevllina, liječnica… Zamamna ljepotica! Vidjela sam da ste se jedno drugom dopadali… A ti meni uvijek: „Zauzet sam teta Imelda!“ „Moram pisati knjige!“ Ah, taj prokleti dopisnički posao…Tvoja teta Imelda (tako si je od milja dala ime koje sam svesrdno prihvatio) će se brinuti da mi ne „propadneš.“ Do ženidbe…
Istinu govoriš! Ali, teta Imelda, doktorica Nevllina rekla mi je da neće napustiti svoju zemlju koja ju je školovala. A ja se ne namjeravam odseliti…Tu mi je kuća… Lijepi posao! Dajem ti dosta novca za tvoje…klince…
Ustuknuo sam korak unatrag da me ne pregazi…
Sjednite i slušajte samo tri minute… Znam da idete na posao! Ovo je vrlo važno…. Iako malo zakasnite, vi ste šef! Vaši moraju slušati što kažete. Zar ne?!
Pa, moraju… Tu imaš pravo!- pokunjeno sam joj potvrdio. Ali, … Ja sam… Čekaju me moji… I, nije baš…
Dobro da priznaš bar jedan puta…slavodobitno je skoro vrisnula moja domaćica sijevajući svojim veselim očima.
I, …
Nema… I!- zastala je smijuljeći se. Upoznao si moje nećake iz Majamija. One kršne momke…
Jesam… Gadni tipovi! Sama si rekla prije neki dan da su opasni mafijaši!- nasmijao sam se. Malo sam, u jednom trenutku posumnjao kada sam vidio koliko te se plaše. No, kasnije…
Prešla je preko tih moji sarkastičnih riječi.
Što to znači? Da ne misliš… Misliš, oni će mi u nečemu pomoći…
U čemu to?- zapitao sam zabezeknutim glasom. Zapitao sam se u sebi što ta opet „kuha…“
U čemu mi mogu pomoći dvojica opasnih mafijaša… I plaćenih…
Baš oni!- teta Imelda uprla je svoj desni, debeli kažiprst u moje grudi.
Pristali su to besplatno obaviti jer mi duguju svoje useljeničke vize… Pokunjila je glavu… Ti si doduše izveo… Pomogao si… Moram priznati….
I, grdno se pokajao zbog te svoje gluposti!- jeknuo sam pokajnički. Teško sam ti to zaboravio!
Eh! Eh! Tu smo, dragi moj! Oni ti sada žele pomoći…. A kada oni odluče…
Nisam odmah shvatio što je moja domaćica rekla…Iskolačio sam oči do bola… Mislio sam da će mi iskočiti.
Što?! Što? Što si rekla…
Kada bude ovdje nedjelju, dvije… Možeš s njenim roditeljima dogovoriti uslove o mirazu… I, koliko sam mogla vidjeti po njezinim pismima ni ona nije ravnodušna prema tebi… Neće tu biti nekih većih problema. Jest da je riječ o otmici… Ali, ti si ugledan ovdje u … A, ako se na nesreću to dozna, novine će u početku o tome pisati. Kako to obično biva… Za nedjelju dana sve će se brzo zaboraviti… Vas dvoje živjeti ćete sretno! A ja se mogu mirno vratiti u svoju Baatangu! Na kraju krajeva zahvaljivati ćete mi cijeli život! Zar ne? Još mi je držala kažiprst na prsima… Tako se to radi u mom selu….dodala je važno, odahnuvši što je napokon riješila i svoje i moje probleme, jednim udarcem…
Kada sam joj objasnio situaciju, ona je opet „našla“ izlaz.
Znaš Svemirko dragi, reče pokajničkim glasom. Možda je ipak bolje da tvoja S… ipak dođe dobrovoljno k tebi… Bit će te sretniji. Nestati će neprilika novinskih napisa, televizije…Možebitnog suđenja… Na kraju krajeva svi ćemo biti sretni…I, zadovoljni… A moja Baatanga, može još malo pričekati!!! Pomiluje me po glavi… Zar ne?! Najdraži moj….!!!
Draga Damo! Nemoj se smijati, ni mojoj domaćici…A pogotovo meni…
Jeste da ponekad idem … Ali…
Svemirko
objavio Svemirko28
u:
email this post | Komentara (18) | Pošalji komentar
)))))))
___ ______$$$_________$$$______$$$____(='°'=)___ _____$$$$$_______$$$$$____$$$$$___(,,)_(,,)___OPET JA MALO NAVRATILA DA UPITAM KAKO JE MOJ VJERNI PRIJATELJ KIZZZ TINA