Nikola je bio tridesetogodišnji mladić. Kao i većina drugih njegovih sugrađana radio je svaki dan od devet do sedamnaest sati u gradskoj Tvornici igračaka. Nije bio običan radnik. Određivao je izgled igračaka. Ponosio se svojim zanimanjem. Jednom riječju, bio je omiljeni dizajner. Primao je plaću po uspjehu na tržištu. Tvornica je stalno povećavala proizvodnju što mu je donosilo znatne prihode. Nije imao prijevozno sredstvo, pa je do posla i natrag uvijek odlazio gradskim vozilima što je bilo čudno za njegov ugled. Zajedljivci su mu prigovarali da je škrtac. Na takve primjedbe samo se znao ponekad tužno nasmijati što je znalo naljutiti njegove sugovornike.
I sada je sjedio na desnoj strani tramvaja. Sa zanimanjem je gledao radnike kako zajedno s njim odlaze umorni svojim kućama. Tako je bilo sve do Škole za svemirske jedinice koja se nalazila pokraj Tvornice. Već duže vrijeme imao je predosjećaj, da će u svom mjestu, naći djevojku koja će mu zaokupiti pažnju. I ukloniti mu kroničnu usamljenost koja je graničila s ludilom!
Zato je njegova pozornost odjednom bila zaokupljena prema djevojkama koje su uvijek za vrijeme odmora izlazile iz škole do obližnjeg restorana. Uzdrhtao je od uzbuđenja kad je jedna od njih okrenula glavu i znatiželjno ga pogledala.
Nije ga prestala gledati sve dok joj tramvaj nije izmakao iz vidokruga!
Bio je uzbuđen.
Nikada ju neću zaboraviti! - rekao je potiho. To će biti moja djevojka! Moje će samoće nestati!- dometnuo je ipak s crtom sumnje u glasu…
Ovaj dan bio je petak, posljednji radnog mjeseca. Svaki slijedeći odmor dočekivao je s nerazumljivom ravnodušnošću. Išao je na izlet do šume koja se nalazila pokraj njegove kuće na golemoj uvali obližnje rijeke. No kronična usamljenost nije jenjavala…
Nakon što se dobro odmorio na udobnom kauču, uzeo je iz hladnjaka konzervu soka, sjeo u duboku fotelju i uključio televizor. Poslije nekoliko trenutaka svjetlo se pojavilo na ekranu. Čekao je nestrpljivo da se pokaže poznati naslov tv serije, ali je ostao svjetlucav, prazan. Uključio je neki drugi, zatim i više programa. Slike nije bilo ni na jednom kanalu.
Kada je htio ustati i popraviti kvar, pred njim se pojavila slika neke mlade djevojke. Zine začuđen. Vrlo je sličila osobi koju je prije neki sat vidio iz tramvaja.
Uplašeno, pokušao je promijeniti program ali bez uspjeha. Djevojka je ostala ispred njega gledajući ga upitno.
Gdje sam ja? Što ovdje radim!? –započela je s pitanjima. A onda kao da se nečega sjetila, počešala se nervozno po glavi. Nakon poduže šutnje rekla je mladiću: „Vi ste jedini krivac što se ovdje nalazim! Imala sam neugodan razgovor sa svojim zapovjednikom. I što sad!? Uništili ste mi sat odmora! Ja sam zarobljenica vremena zbog vaše mašte i neaktivnosti. Osim posla koji obavljate u tvornici samo gledate tv serije!“- rekla je gotovo omalovažavajućim glasom.
Ničim drugim niste zaokupljeni!
Poslije kraće stanke rekla je: „Toga više neće biti! Vaš život od danas je na prekretnici !“
„Zapravo, to može biti ako me izbavite iz ove nezavidnog položaja! Biti ćemo „spašeni!“ - šaljivo je dometnula. Uz to, vragolasto se nasmijala, „pripast ću vam kao dar s neba! Provesti ću jedan vikend s vama, a vi ćete dalje morati sami ukloniti svoju usamljenost.“
Naglo je ispružila ruku iz ekrana i istrgnula mladiću konzervu soka iz ruke. Otpila je gutljaj, dva.
Nije se još ni snašao od iznenađenja, vratila mu je ostatak pića i hladnu limenku tutnula u dlan.
To je da ne mislite kako situacija nije stvarna! – rekla je. Opet se ironično nasmijala.
No, dosta je kuknjave! Niti vama, a pogotovo meni ona neće pomoći. Moramo se upoznati. Takav je kod vas red. Zar ne? Zovem se Mola. Imam dvadeset godina! Završila sam Školu za svemirske jedinice. Još prošle godine .....
Ne smijem vam reći odakle dolazim! Niti po koju cijenu!- rekla je sada ozbiljnim tonom.
Osjetio je da joj ne smije postavljati pitanja pa je od njih odustao. Svidjela mu se na prvi pogled. Isto i način na koji mu je pristupila.
Ja sam Nikola!- rekao je mladić. Zamalo joj nije pružio ruku u ekran. Još je bio zbunjen njezinom pojavom. Nije mogao reći više ni slova…
Kako bih se iskupila, moram pokušati spasiti jedno izgubljeno biće, nastavila je. Moram pomoći vama da bi održala svoj život u kakvom takvom redu. Jedini uvjet je vaša nesebična želja koja mora biti pokretač moga spasenja. Nju smijete zaželjeti samo ako nekoga ne učinite nesretnim…
Ne zaboravite, u prirodi ništa nije slučajno. Ničega nema previše, nego baš onoliko koliko je potrebno. To je poznato načelo svrhovitosti Svemira. Slično je i u našoj situaciji. Ako se naruši ravnoteža u vašoj želji, gubite sve. Čak i mene!- veselo je rekla djevojka.
Pristajem!- skoro je povikao. Malo se zamislio. Ta je stanka trajala kao vječnost
Moja je velika želja da odmah budete slobodna! Vratite se onima koji vas najviše vole i kojima najviše nedostajete!!! Iako sam često usamljen i znam da ću to i dalje biti, ovaj i buduće dane! Želim da mi se ostvari ta želja!– rekao je mladić zažarenih obraza.
Suza mu je kapnula niz lice. Osjetio je u srcu nepodnošljivu bol na pomisao da ju može zauvijek izgubiti. Opet ju nježno pogleda. Nakon što je prestao govoriti nastao je kratak muk. Iznenada začuje se prodoran zvuk kućnog zvona. No, mladić na to nije obraćao pažnju, samo je neprekidno zurio u djevojku s ekrana koja više nije prozborila ni riječi.
Njezina slika izgledala je kao zamrznuta…
Zvonjava se nastavila. Mladić je napokon ustao i krenuo prema izlaznim vratima da pogleda tko to uporno zvoni. Otvorio ih je i zinuo zaprepašteno. Dugo nije mogao doći k sebi. Mislio je da će mu srce puknuti od neviđene sreće. Znao je sada da je došao kraj njegovoj usamljenosti. Ispred sebe ugledao je djevojku s ekrana koja je veoma sličila djevojci iz Svemirske škole. Bila je obučena u istu onu haljinu koju je na njoj danas ugledao kada se vraćao s posla…
Dobar dan!- pozdravila ga je veselo djevojka. Dolazim iz dalekih krajeva!
Sve je gotovo!!! Sada sam potpuno slobodna!
Hvala ti što si nas oboje spasio od moguće patnje!!!
Hoćeš li mi, molom te, pomoći unijeti moje stvari, zamolila je jednostavno smiješeći se ljubazno. Pokazala je rukom na dvije putne torbe. Previše prtljage za jedan vikend! Ali znate kakve su djevojke! Garderobe nikada dosta!
To si ti! To si zaista ti!- rekao je mladić zgranuto i s velikim olakšanjem.
Bio je najsretniji čovjek na svijetu. Nježno ju je zagrlio, zatim uzeo njezina dva velika kovčega i propustio u svoju skromnu kuću…
Zvono je, ovaj puta istinski zazvonilo! Vrata je otvorio mršavi, narogušeni policajac.
U kuću mladića iz Tvornice igračaka, uđoše mrtvozornici. Jedan od dvojice pogleda u čovjeka koji ležao mrtav u naslonjaču. Pokraj njega tepih je bio zamrljan prolivenim sokom. Namršteno se obazre po prostranoj sobi. Okrene se drugom liječniku: „Samo me zanima zašto je mladić umro na ovakav način!?“
„No, ovdje, to je na žalost već čest događaj,“ dometnuo je njegov suradnik. „Sve je više ljudi izolirano od društva. Čini mi se da je i ovo usamljenička smrt. Odviše je umrlih u posljednje vrijeme! Vlasti Zemlje morale bi nešto poduzeti…“
Dvije milijarde svjetlosnih godina dalje od Zemlje, u Galaksiji Dragg, na planeti Reniod, vodio se naizgled, čudan razgovor…
„Molo,“ rekao je mladić visok i vitak u plavom odijelu svemirskih jedinica. „Moraš nešto učiniti da Nikolu sa Zemlje vratiš u život! Da mi je samo znati kako se mogao pojaviti tvoj metamorfni lik na njegovom ekranu!?. Da opet u taj događaj nisu upleteni tvoji nestašluci. Ako za to sazna Vijeće Mudraca…“
Mlada djevojka šeretski se nasmije. Ali ništa ne reče nekoliko trenutaka.
To je potvrdilo njegove sumnje.
Znaš Mellond, kriva sam!!!- rekla je napokon pokunjeno tapšajući mladića po ramenu jednim od deset pipaka dok je ostale podignula prema Zemlji…
Neću se više šaliti s ljudskim sudbinama!!! Vratiću mu život!!! No, što ćemo s njegovom stalnom usamljenošću!? Ona je, čini mi se, među tim stvorenjima, za sada nerješiva u današnje vrijeme…
Svemirko