Ovdje u Z… bilo je jutro. Znala je po tome što je s istočne strane jedna sunčana zraka prodirala kroz dio poderane zavjese na malenom prozorčiću. Soba je i dalje bila zatamnjena. Širom otvori oči i pogleda u vis. Iznad nje prostirao nebesko plavi strop iscrtan raznolikim šarama. Sličile su sazviježđima dalekog svemira. Začudi se što to ranije nije primijetila. Zasigurno Znak je poslat ovog trena. Komisija se nebesko plavi strop iscrtan raznolikim šarama. Sličile su sazviježđima dalekog svemira. Začudi se što to ranije nije primijetila. Zasigurno Znak je poslat ovog trena. Komisija mi daje do znanja da moramo uspostaviti vezu!- pomisli uzbuđeno.
Upute je već primala nebrojeno puta u njezinom mladom životu. No, sve više je postajala samostalna…
Duboko uzdahnu. Strop se počeo okretati oko svoje osi. Prepozna u njemu Nebeski Globus. Čekala je strpljivo. Galaksije su prolazile u nizu. Napokon kretanje se zaustavilo. Pojavile su se sitne nakupine zvijezda. Potraži baš određenu planetu. Oči joj se napokon zasjaje. Sjetno se nasmiješi. Dugo je gledala u okruglu skupinu. Najveći planet koji se približavao njezinom pogledu bio je Targan u sustavu Doradu Nebula. Smješten deset tisuća svjetlosnih godina od Magelanovi oblaka. To je bio njezin pravi dom.
Primila je poruku u djeliću sekunde. Zadovoljno kimnu glavom. Još imam malo vremena!- reče. Sanjarila je još neko vrijeme dok nije pala je u laganu ošamućenost od kasnog povratka kući…
Probudila se naga na golemom starinskom krevetu koji se nalazio na sredini sobe. Lijeno se protegne. Upre pogled u svoje duge, tanke prste.
Nokti su joj postajali ljubičasti.
Moram ustati!- reče uzbuđeno. Ovo mi je posljednji dan u ovom mjestu!!! Vrijeme mi je da idem.
Nije ni obratila pažnju na muškarca koji je ležao pokraj nje, također nag.
Nakon podužeg razmišljanja, okrene se, ipak ga ovlaš pogleda.
Ah, kako je mlad i lijep! Baš mi ga je žao! No, moram ga uništiti! To je bio jedan od naloga Komisije. Ne smijem ostaviti za sobom ni najmanji trag koji bi ga sa mnom povezivao… A, ipak…
Zamisli se. Poslije nekog vremena izgledala je kao netko tko još nije donio konačnu odluku.
Neću više biti tako bezdušna. Dugo sam među Ljudima da ne bih mogla postupno poprimiti njihove emocije. Moram se s vremenom promijeniti! Od sada ću tako i postupati. Manje okrutno.
Da me vlasti Zemlje ne otkriju moram izmisliti neki bolji način svoga odlaska…
Zar joj nisu u Poruci rekli da od danas može djelovati i po svojoj volji? Sada je došao taj čas!!!
Pa, ona je do maloprije bila Pripravnica M….
No, sada je bila potpuno zrela osoba. Barem je tako mislila. To su joj danas i dali na znanje.
Poslije nekoliko trenutaka, sinu joj. Osmjehnu se radosno i ukloni pramen kovrčave kose koji joj je pao preko lijevog oka.
Imam rješenje!- uzdahnu s olakšanjem. Nagne se nad njega. Rukom prijeđe preko mladićeva čela.
Ničega se neće sjećati!
Zavoljela sam ga za ovo kratko vrijeme što sam s njim provela u ovom gradu, pomisli sjetno. Tako mi je prirastao k srcu kao da sam ga oduvijek poznavala.
Možda zbog toga što je ovako jadan i nezaštićen!- reče to poluglasno bojeći se da će ju netko čuti. Sve je moralo biti pod kontrolom…
U stanu nije bilo nikoga osim njih dvoje.
Ustane. Ode do prozorčića i odškrine zavjesu. Sunčevi zraci obasjaju unutrašnjost goleme starinske sobe. Odlučno krene prema ogromnom zidnom, antiknom ogledalu. Zastane ugledavši svoje mlado lice. Bilo je blijedo, dugoljasto i prijazno.
Opet ga moram zapamtiti! Po tko zna koji put, pomisli s tugom. Učini joj se da plače. Obriše dlanom obraz. Kao u Ljudi- reče tužno.
Imala je čelično crnu kosu i izrazito plave oči. Nos joj je bio pravilan, malen i prkosan. Iako je bila srednjeg rasta noge su joj imale izgled savršenih linija Dok se zagonetno osmjehivala, oko izvijenih, rumenih, poluotvorenih usta iz kojih je izvirivalo dva reda kao biseri bijelih zubi pojave se dvije male rupice. Podignula je oči ka ogledalu. Osjeti lagane trnce u cijelom organizmu. Tijelo joj se počelo mijenjati u drugu osobu. Prvo oblik glave u četvrtasti. Vitkiji struk činio ju je višom. Oči su joj postajale zelene a kosa plavkasta, nešto duža nego prije. Povećih grudi jabučastog izgleda sličila je djevojkama s naslovnih stranica zabavnih magazina. Radoznalim pogledom pratila je završetak promjena. Bila je zadovoljna svojim novim izgledom…
Uvijek je po mojoj želji!- pomisli slavodobitno.
Kada je metamorfoza bila završena uputi se prema otrcanoj kožnoj fotelji na kojoj se nalazilo donje rublje i haljina. Ponovo se samozadovoljno prošeta do ogledala. Onako gola okrene se oko sebe i pogleda po sobi. Zastane. Neke njezine stvari bile su razbacane unaokolo neuredne soburine.
Kakva burna noć!- napući usne jogunasto.
Pa sve su joj noći bile s njim burne!- zahihoće se veselo, saginjući se pokupi ih slažući u poveću putnu torbu. Obuče se i pruži ruku prema cipelama što su se nalazile ispod noćnog ormarića. Drugom rukom uhvati ručku ormarića, otvori ga i odahne.
Tako sam i mislila!- reče zadovoljno zatvorivši ladicu. Ne samo da ću ga spasiti, već ga moram i egzistencijalno osigurati!
Nakon što se obukla uzme torbu sa police i uputi se prema izlaznim vratima. Emocije kao da su opet nestale promjenom njezine ličnosti. Nije se, ovaj put, niti osvrnula prema mladiću koji je mirno spavao…
Zvono zidnog sata zazvoni kreštavim zvukom. Mladić naglo skoči iz kreveta. Zatim opet nakon nekoliko trenutaka zbunjeno sjedne na njegov rub. Trgne ruku kao oparen. Tamo gdje ju je držao osjetio je toplinu. Pogleda prema plitkom udubljenju pokraj svog ležaja.
Zadrhti. Bio je zastrašen. Tu je pokraj mene netko spavao prije nekoliko minuta!- zamalo poviče. Ničega se ne sjećam!
Obazre se okolo. U sobi je bio on sam…
Nakon nekoliko trenutaka grozničavog razmišljanja, bijesno zagrebe desnom nogom po podu. Protrlja čelo.
Zašto se ne mogu sjetiti što se dogodilo?- zavapi. Ispruži i drugu ruku. Prostirka je bila topla i na drugom mjestu! Jesam li poludio!? Tko je sa mnom proveo noć!? – ponovi po tko zna koji puta…
Obuče se polako ništa ne shvaćajući. Na noćnom ormariću opazi nekakav papirić. Pogleda ga. To je bio odrezak od lutrije što ga je uplatio prije dva dana u obližnjoj trafici. Uzme ga u ruku. Na njemu je pisalo da je podigao nekakav dobitak. Nagne se i otvori ladicu. Zaprepasti se kada je ugledao da je ispunjena novčanicama.
Od tisuće su!- reče nekako glupavo. Svrne pogled na priznanicu. Vidio je svoj potpis.
Istina je!- jaukne. Nisam nikoga opljačkao!
Nije znao je li sretan ili strašno zaplašen…
Iznenada začuju kucanje na vratima. Odmah dolazim! – poviče uspaničeno.
Brzo zatvori ladicu ormarića i pođe da ih otvori . Malo ih odškrine.
Tko je?- zapita oprezno.
Ugleda gazdaricu. Pokušao je zatvoriti vrata, no, ona mu to zapriječi gurnuvši nogu prijeko praga.
E, nećeš mladi gospodine! Stalo me izbjegavaš! - reče razjareno stara baba raščupane sijede kose.
Buljave oči gledale su u njega pakosno.
Već mi skoro godinu dana ne plaćaš stanarinu! Stalno se izvlačiš. Duguješ mi pet tisuća!
Gospodin bi stanovao u centru grada a nema za to mogućnosti!
Student! Ha, ha! Nemoj da me nasmijavaš vječiti studente!- likovala je.
Pogledala ga je prezrivo. Danas ćeš mi platiti ili mijenjam bravu na vratima! Svoje prnje naći ćeš u u hodniku. Razumiješ li prokletniče?- tresli su se zidovi od njezine galame.
I on je sada bio ljut. Napustila ga je dugogodišnja poniznost prema svima i svakome...
Dobro!- klikne. Napišite priznanicu da ste primili novac i, ovoga trenutka izlazim iz ove rupe! Gurne joj nogu iz dovratka. Privuče vrata k sebi. Ona joj se prilijepiše uz nos…
Odmah dolazim!- poviče za njom dok je mrmljajući odlazila hodnikom.
Iz ormara uzme svoje stvari i spremi ih u otrcani kovčeg. Izvuče ladicu iz ormarića i istrese novac na krevet. Izbrojao je pet milijuna. Drhtavom rukom uzme iz svežnja šest novčanica i stavi ih u džep. Ostali novac pažljivo poslaže u ruksak i stavi ga na leđa. Otvori vrata i izađe iz sobe. Malo poslije začuje gazdaričin glas.
Evo računa! Hoću svoj novac!
Mladić joj pruži novčanice. Posegne za priznanicom…
Čekaj!- vrisne baba povlačeći nepovjerljivo papirić.
Moram provjeriti da nisu lažne. Tko bi tebi još vjerovao!? Opipa ih prstima. Novčanice zašuštu poznatim zvukom. Hukne zadovoljno.
No, dobro!- pruži mu račun. Možeš ići kud god želiš- reče mu pomirljivo.
Mladić skoro istrgne tiskanicu iz njezine malešne ruke, pokupi kovčeg i izađe na ulicu bez pozdrava.
Još više se začudi nego kad je ugledao novac. Tlo mu se zaljulja pod nogama. Ništa nije shvaćao. Okolinu skoro nije poznavao. Većina kuća bila je drukčija. Neke su bile nove, druge preuređene.
Pogleda na svoj sat pa na crkveni koji se nalazio stotinjak metara dalje.
Vrijeme je isto!- izusti sumnjičavo.
Ni sam nije znao zašto je to rekao. Pomisli da je poludio. Spusti kovčeg na zemlju. Iz džepa izvadi stanodavkinu priznanicu.
Jučer sam planirao da idem kući- reče glasno. Nadnevak je pravi! I godina…
Zaprepasti se opet na tu pomisao.
U obližnjem kiosku kupi novine. Pogleda ih i razrogači oči. Učini mu se da će pasti u nesvijest. Sjedne iznemoglo na obližnju klupu. Osjeti se bolesno.
Nakon nekog vremena pomisli da je našao izlaz. Iz džepa izvadi mobitel. Uključi ga i nazove jedan broj nadajući se razrješenju nedoumice. Poslije nekoliko trenutaka javi se ženski glas.
Mama jesi li to ti?- upita pun nade.
Tko zove?- začu podozrivo pitanje.
Ja sam Nikola, reče skrušeno. U slušalici osjetio je ljutnju i bijes.
Zdravo! Marija, molim te mogu li dobiti mamu na telefon?
Ah, ah, bezobrazniče!- zajauče njegova sestra, prepoznavši bratovljev glas. Mama je umrla prije pedeset godina! A gdje si ti dosada bio!?
Veza se prekide prije nego što je išta mogao objasniti…
Nije znao što da radi. Bio je u košmaru… Izvadi iz džepa stanodavkinu priznanicu. Bila je to 2069. Sutradan je trebao biti kod kuće. Mama je pozajmila novac za stan i odijelo koje je već bilo iznošeno. Javila mu je to prije nekoliko dana…..
Uzme kovčeg s klupe i pođe u svoj sada već bivši stan. Stane ispred broja 23 i pritisne prstom na kućno zvono. Nakon podužeg čekanja, vrata mu otvori neka žena osrednjih godina. Nije ju poznavao. Pomisli da je u međuvremenu dok je otišao iz kuće, došla gazdarici u posjet.
Dobar dan!- reče ljubazno. Molim vas hoćete li pozvati gospođu Anu, moju stanodavku. Prije sat vremena platio sam joj stanarinu. I….
Žena ga pogleda začuđeno. Je li se vi to sa mnom šalite!? – upita ga jetko.
Moja tetka već je davno mrtva! Ja ovdje stanujem dvadesetak godina. Prije mene u kući je dugo živio moj pokojni brat. Namrštivši se, žena mu ljutito zalupi vrata pred nosom prije nego što je išta mogao dalje prozboriti.
Svemirko