Pisma Iz Svemira

Draga Damo!

Ovdje je jutro…Opet nevrijeme u Bellongu! Orkanske bure vladaju Planetom Bezimenih. Javljam Ti se iz zabačenih krajeva provincije San Mateo… Već treći dan ne izlazim iz hotela Tri Ruže, kopije čuvenog hotela na Zemlji… Upravnik, debeljuškasti čovječuljak, čim je čuo da dolazim na Tvoju preporuku, čak je preuredio apartman slično onome koji koristim u Kaliforniji…

Svi su prema meni ljubazni… Tu sam nekakva zvijezda… Ne filmska, već novinarska… Kod njih se pisana riječ slavi poput drugih umjetničkih žanrova… A to mi, moram Ti priznati, neobično godi… Iako sam popularan diljem Galaksija, nisam tako dobro dočekivan… Ha! Ha! Ha!...

Postao sam tašt! Ljepotice samo trče oko mene… I ovdje je tako, što se tiče toga, kao i na drugim planetima… Svi bi voljeli  da se o njima piše…Ništa novo pod kapom nebeskom…

Ne bi vjerovala… Kada me vide, ovdašnji stanovnici, samo se čude… Ja sam za njih previsok momak od sto osamdeset centimetara… Dvadeset osmogodišnjak… Riđaste kose, zelenih očiju… Vitak poput jele…Tako kažu… Sušta suprotnost omalenim Jejancima… Uglavnom debeljuškastih, crvenokožnih bića… Sličnih našim Indijancima…A žene… Prave ljepotice! Moram reći da buljim i ja u njih…Iako sam, znaš Ti mene, poprilično stidljiv…

Toliko ih volim! Na koga god naiđem i s njim porazgovaram, već sam sklopio prijateljstvo… Nepojmljivo za naše krajeve na Sunčevom sistemu… A pogotovo na Magelanovim Oblacima… Gdje je većina hladna i proračunata…

No, neću te zamarati… Ta znaš da sam tu zbog Tebe… Zamolila si me da se zauzmem za Tvoju prijateljicu SarnaM. Sutra će se vrijeme stišati pa sam joj javio da dolazim u njezino mjesto B. Pristala je da se sastanemo poslije podne, zapravo u ranim večernjim satima…Pisala si mi da ne znaš o čemu je riječ…. Tajanstvenost njezina pisma nije Ti dala naslutiti o čemu se radi… A ja sam kao novinar i pisac veoma znatiželjan…. No, dočekati ću sutrašnji susret…

Tog dana prije posjete, u mjestu Stanford gdje sam odsjeo, obavljao sam posljednje poslove… Vratio sam se u hotel… Pred završetkom ručka prišao mi je mladi Jejanac…Uobičajeno se ljubazno smiješeći zamolio me je da pođem s njim jer je on pripremio svoje vozilo da me odveze u moje odredište.

Gospodine Svemirko, moramo se požuriti ako mislite stići u zakazano vrijeme! Ne smijem voziti brže  nego što je dozvoljeno! Mi Jejanci pokorni smo izvršitelji zakona…Zato vas ja…

Skočio sam  iz stolice tako brzo da su čaše na stolu za ručanje zazvonile, prijeteći da će pasti na kameni pod restorana! Okolni gosti promeškoljili su se na svojim stolicama, začuđeno me gledajući… 

U redu je gospodine vozaču!- kliknuo sam pokorno. Idemo odmah… Gotov sam s ručkom… Prtljage nemam jer ću se najkasnije do večere vratiti u svoj hotel…Upravnik mi je ugovorio prijevoz natrag…

Ostavio sam na stolu novac i poklopio ga čašom za vino. Uzeo sam ručnu torbu u kojoj je bio moj pisaći pribor i pošao za vozačem koji je brzim koracima hitao ka obližnjem parkiralištu…

Dok smo se vozili širokim mondenim gradskim bulevarom koji je vrvio od stanovnika, mladi Jejanac objašnjavao mi je gdje se koja državna institucija nalazi…

Isto kao i u vašem San Francisku… Sve su ovdašnji doseljenici uredili da ih podsjeća na svoju domovinu…

U slučaju potrebe gospodine Svemirko… Tu možete naći sve na jednom mjestu… Nije to veliki prostor… Radi se samo o stotinjak kvadratnih kilometara!- rekao je moj brbljivi pratilac razmetljivo. No, razumio sam ga. Znao je on da sam svemirski putnik koji je  prešao bezbroj svjetlosnih godina na svojim dalekim putovanjima…

Gospodine…

Jahton!- servilno je izlanuo mladić. Zovem se Jahton Zolven… Student grafike i dizajna… Samo po potrebi vozač za duža putovanja. Kao što je mjesto B. Sada na usluzi vama… Pitajte…

Kimnuo sam mu glavom s poštovanjem.

Ne vidim Zemljane! Gdje su oni? Nije valjda da ih više nema … Od kada sam došao sreo sam ih nekolicinu…

Ima ih! Ima! Samo su se preselili na obližnju planetu Jarno… Pet svjetlosnih godina od naše Planete Bezimenih. Čim su izgradili sve što su namjeravali, rekli su našem državnom vodstvu kako će se preseliti jer im ovdje klima s naglim promjenama vremena ne odgovara. Počeli su pobolijevati od nekih nepoznatih bolesti… I,…

Da, čitao sam nešto o tome prije nego što sam došao ovamo! Ali, taj problem je riješen…

Jeste gospodine Svemirko!- kliknuo je mladić. No, nepovjerenje je ostalo. Poneki Zemljanin dođe, ali samo da bi obavio nužan posao. Mladi su češći posjetioci…Znate, rekao je važno gledajući me kroz retrovizor vozila. Tu je  među mlade ubrojio valjda i mene jer sam bio njegovih godina… Naša znatiželja lomi sve moguće opasnosti i otklanja nepovjerenje!

Da! Tako je!- potvrdio sam snishodljivim glasom da mu dam do znanja kako smo ravnopravni…Za nas, uglavnom, nema prepreka…

Idiotski se smijuljio… Znao sam da sam kod njega stekao još veći ugled…

Vrijeme je brzo prošlo. Mladić je bio izvrstan sugovornik. Dok smo razgovarali, nisam ni primijetio da smo odavno izašli iz grada. Približili smo se  gradu B. na desetak kilometara. Ulazili smo u predgrađe naseljeno prekrasnim, velelepnim vilama…

Da! To je vaše odredište, rekao je mladić gledajući me kroz retrovizor. Čuvena spisateljica SarnaM nalazi  se na desnoj strani, pokazao je na niz jednokatnica… Svaka od tih kuća vrijedi milijune… U mladićevu glasu osjećala se nota zavisti…Možda ću i ja jednoga dana…

Ne sumnjam gospodine Jahton! Rekao sam mu da ga ohrabrim. I ja sam radio slične poslove kao vi… A sada imam kuću skoro na svim planetima na kojima sam se zadržao duže vrijeme… I vi ćete uspjeti… Iz našeg dosadašnjeg razgovora zaključio sam da imate goleme sposobnosti…

Mladić me zahvalno pogledao… Ako vi tako kažete….

U tim stvarima nikada ne griješim!- rekao sam mu tvrđim glasom, nego što sam namjeravao.

Jajanac je napokon smanjio brzinu i skrenuo desno. Vozio je nekoliko stotina metara i stao uz škripu guma ispred kuće obojene u svijetlo ružičasto…

Stigli smo! Gospodine Svemirko! Ako još što trebate imate moj broj… Uvijek vam stojim na raspolaganju… Vi ste oduvijek bili moj idol! I ja sam spreman…

Gospodine Jahton! Prijatelju moj! Cijenim vašu ponudu. Prihvaćam je od sveg srca… Ako mi…

Prekinula me je u glasu buka otvaranja golemih vrata… Na njihov dovratak izašla je mlada žena tridesetih godina…

Blenuo sam … Oh! Oh! Nisam godinama vidio ljepše i šarmantnije osobe.

Brzo sam se pozdravio s mladićem. Izašao iz vozila…

Jejanac je shvatio da se mora odmah udaljiti kako ne bi ometao susret dvoje ljudi koji  su bili jedni od najpoznatijih bića u Svemiru…Da gas i nestane s vozilom iz njihova vidokruga…

I moja domaćica krenula mi je istovremeno u susret… Bili su to pogledi dvoje ljudi koji su se na mah dopali jedno drugome…Bio sam u to čvrsto uvjeren!

Iz daljine vidio sam da je desetak centimetara niža od mene.  Bila je obučena u tanki triko pripijen uz tijelo…Do polovine bedara koja su na svjetlu izgledala svjetlo ružičasta. Vitka, nježne građe…Plavokosa, izgleda poput vile iz zemaljskih bajki…Povećih grudi….Širokih bokova…Njezine bistre, plave oči, ocjenjivački su me fiksirale…

Dobar dan! Gospodine Svemirko! Dobro došli na moju molbu… Smiješak joj se razlijevao okolinom. Vi ste divna osoba! Izgledate baš onako kako sam vas opisala u jednoj od svojih knjiga…Sada  vidim da sam umanjila vaš izgled! Oprostite što sam bila tako nesmotrena…Ta vi ste poznati kavalir širom svemirskih prostranstava!

Zacrvenio sam se do ušiju…Istinski…

Ja  sam SarnaM! – kliknula je baršunastim glasom. Stisak ruke bio joj je čvrst. Iskren…

Ja sam Svemirko! Na usluzi jednoj, mnogi u Svemiru kažu, najpoznatijoj spisateljici! I ja sam njezinu ruku čvrsto prihvatio…

Prostrijelila me je pogledom koji se ne zaboravlja… Nasmijavši se opet slatko. Laskavče! I mnogi kažu… A i ja, da ste vi najpoznatije pero širom Svemira… Ta vi ste Gromovnik! Tko vama dopadne šaka….Čak ni ja to ne bih poželjela!

Ušli smo do ulaznih vrata dnevne sobe držeći se za ruke a da to nismo ni primijetili. Trgnuli smo se povukavši ih kao da smo se opekli o žeravicu…

Prostorija je bila  ogromna s ukusom namještena. SarnaM pokazala je na udobnu fotelju od meke kože.

Izvolite sjesti prijatelju Dame iz Svemira! Od danas,  nadam se i moj…

Uzela mi je torbu pribora za pisanje i položila na obližnji četvrtasti stolić. Otišla je do druge i sjela nasuprot mene. Prebacila je nogu preko noge. Opet smo se na trenutak gledali onim strastvenim pogledom koji nismo mogli, ni htjeli obuzdati…

Prijatelju Svemirko, pozvala sam vas zbog jednog delikatnog problema… Hm! Ja spisateljica, ne znam kako bih počela… Malo mi je neugodno… Naime, radi se o ljubavnom problemu… Zaista mi je neugodno…Ja… Ja bih sada odustala od… Odustala od namjere da i vas kao treću osobu uvlačim u svoj privatni život…

Pogledao sam ju i nasmiješio se ohrabrivši da krene u izlaganje….

Draga SarnaM… Počnite, kako se ono kaže, od početka….

Oboje smo se nasmijali grohotom na tu otrcanu rečenicu koja je uvijek uspijevala da otkravi svaki iole započeti razgovor.

Nakon poduže šutnje, moja sugovornica podignula je svoju lijepu glavu, opet mi se nasmiješivši umilno….

Dragi Svemirko ja sam se zaljubila… Nedavno, dometnula je stidljivo. Rumenilo joj je oblilo lijepo izvajano lice… Ništa u tome ne bi bilo loše da se nisam vezala za pogrešnu osobu… Da! U pogrešnu!- skoro je poviknula glasno od očajanja… Tek sam to otkrila nakon nekoliko mjeseci… Kada je to već bilo kasno… Zagrcnula se…Od očajanja, skoro zaplakavši…

Ali! Ali, recite mu to! I gotova stvar… Današnje vrijeme ne trpi zlostavljanje! Poniženja… Neslaganje u karakterima znači…

To bih i učinila, prekine me nervozno. U normalnim prilikama… No, on ne želi ni da čuje za raskid! Kaže samo da bi prekinuo vezu kada bih ga prevarila s drugim…. A taj drugi, bili biste… gledala me je s nadom, pomiješanom sa stidom…

Skočio sam iz sjedalice zajapuren…

Ne mislite možda na mene! Ali! Ali zar vi mislite da bih na to pristao?! Ta ja imam svoju ljubav… Poznato je da sam zaljubljen u S…. Skoro svi u Svemiru to znaju…. Vi ste poznata osoba… Pročulo bi se to naokolo… Kako bih izašao pred oči svoje voljene… Gotovo bi bilo…

On je opasna osoba! No, vas se svi boje… Vi bi mu mogli promijeniti svijest… Imate parapsihološke sposobnosti… To mi je rekla Dama. Koristite je tek u slučaju nužde… Sada je to potrebno… Ali, samo ako reagira u nastupu ljubomore…Vi ste mi jedini izlaz… Tako ga se bojim! Bila bih vam vječito zahvalna! A moji roditelji pogotovo…

Pogledao sam ju očajno…Vidjela je da popuštam… Zgrabila me je za ruke i čvrsto ih stisnula…

Ali, kako da to učinimo?- zapitao sam ju hrapavim glasom. Ja… Ja…

Ništa lakše! Uhvatio bi nas zajedno u „nezgodnom položaju“… Zacrvenila se opet poput bulke…

Ako bih to učinila s nekim…Nekim, zamucala je… Onda ste to vi…

Javio mi je da večeras dolazi… To je jedina prilika da ga se riješim zauvijek! Suze su joj se pojavile na obrazima.

Nisam znao što da učinim. Našao sam se prvi puta u bezizlaznom položaju. Kako bih mogao ostaviti na cjedilu ovakvo nježno biće…Što će reći moja Dama iz Svemira… Ako… Ako strada njezina prijateljica! Cijeli Svemir mi ne bi oprostio njezino možebitno ubojstvo…. Ali, kako ću izaći pred moju dragu S… ?!

Nisam pripremljen da ostanem preko noći! Sva moja garderoba ostala je u hotelu… Ja…

I na to sam mislila! Odjeće imam na raspolaganju… Zastala je.

A i što će vam odjeća… Zahihotala  se… Nema stida! Ta mi smo sada prijatelji…Mi… Mi ćemo poslije sve zaboraviti kao da se ništa među nama nije dogodilo… Biti će nam teško… Meni sigurno! No, …Cilj opravdava sredstva… Ne sviđa mi se ta konstatacija…Ipak je moj život u pitanju…

Dobro!- rekao sam uzdahnuvši nakon duge stanke… Napetost među nama malo je popustila… Dobro!- ponovio sam… Odglumit ćemo scenu ljubavnog zagrljaja… I,… I, odmah se vraćam u svoj hotel… Što treba da učinim dalje?!- hladno sam ju upitao, da sam odmah zažalio kada sam opet vidio suze u njezinim očima…

Najprije ćemo večerati! A onda… On će doći poslije devetnaest sati…

Večerali smo u nekako napetoj atmosferi. Uglavnom smo pričali o mom posljednjem putovanju na Reniod  kod  Kapetana Norda i njezinoj posljednjoj knjizi. Nakon večere otišao sam u kupatilo. Moja domaćica donijela mi je neku indijsku pidžamu satkanu od čiste svile…

Ležao sam u krevetu gol, golcat… Pidžamu nisam obukao… Nekako mi je to sve skupa bilo smiješno… Zato sam je presavio preko stolice koja se nalazila pokraj kreveta… SarnaM je nakon nekoliko minuta došla poslije mene… Išla je obučena u svoj kućni ogrtač. Kada je došla do kreveta skinula ga je i stavila preko stolice s njezine strane. Sjela je na rub. Gledao sam u njezina gola leđa koja su drhtala od uzbuđenja. Nije se imala hrabrosti okrenuti i pogledati mi u oči. Nagnuo sam se nad nju, zagrlio sam ju i šutke privukao na svoja gola prsa… Osjetio sam, zapravo, čuo sam snažne otkucaje naših srca…Ležali smo i nismo se usudili nijedno poduzeti nikakav pokret…Plašili smo se naše uzburkane strasti koja je bila očigledna…

Nakon nekog vremena koji je trajao kao vječnost, čuo sam njezine tihe jecaje…Još čvršće sam ju zagrlio i poljubio u vrh nosa…

Moja prijateljice… Moja draga prijateljice…. Moja… Imaš moju vječnu zaštitu! Ja sam  tvoj prijatelji i zaštitnik… Ništa nisam uspio više izustiti osim tih banalnih riječi koje su u ovome beskrajnom trenutku nama toliko značile…

Kada sam se probudio pojavljivalo se jutro!  Bio sam u krevetu sam. Nisam bio iznenađen. Osjetio sam da je SarnaM nestala…Otišla zauvijek! Okrenuo sam se prema njezinom ležaju. Ugledao sam otvoreno pismo. Uzeo sam ga smireno i prepoznao rukopis…

„Dragi Prijatelju… Istinski Moj Prijatelju!

Otišla sam sa mojom ljubavi… Pomirili smo se! Nisam mogla drukčije. Nisam mogla podnijeti da ode sam u neizvjesnost ovoga okrutnog života… Naša povezanost je velika… Veća nego što sam mislila…Oprosti što sam Te iskoristila kao mamac… Nisam to mislila… No, tako je grubo ispalo… Nemam više namjeru živjeti na ovoj planeti…Kuću sam ostavila mladom Jahtonu Zolvenu o kojemu si mi pričao. Predaj mu imovinsku karticu koja je na stolu…

Mnogo Te pozdravljam Moj Prijatelju Svemirko….“

Gledao sam kroz prostrani prozor njezine bivše kuće….Vidio sam u  daljini vozilo… Zapravo bila je to odlazeća točkica koja se smanjivala dok nije u potpunosti nestala… Znao sam da je u njoj SarnaM sa svojim dragim krenula u novi život… Mahnuo sam instinktivno rukom kroz zrak… Uputio sam im  posljednji pozdrav… Njoj koju sam tako kratko poznavao! I njemu koji je osvojio njezino srce… Vjerovao sam da ima u sebi  sposobnosti biti dobar suprug…

A ja… A ja, bio sam sretan što nisam skrnavio naše prijateljstvo… Bez obzira što se vjerojatno nećemo više nikada sresti u Svemiru… Nikada?! Može li postojati takva riječ kada su u pitanju Svemirska Prostranstva?!

Svemirko