Mislila sam sinoć o tebi. O tvom telu. Koje se fetusno sklupčalo oko mog. Goli, umotani u oblak. Poezija.
A neke ptice postaše beskućnice zbog nas, pa se useliše tebi pod pazuhe, meni međ' grudi. Moj se struk ugiba pod tvojom rukom. Moje u tvome krilu. Toplo međunožje.
I telo - pokret prekriven kožom.
Oblik koji se pretvara u dodir.
Jer sve se pretvara u dodir, dok lutamo ispitujući naše oblike. Naše oblake.
Lagani trzaj, pred san, kad se otisnemo od stvarnog.
Ne znajući šta ono drugo sanja, svako svoju plovidbu plovi.
Na kom ludom instrumentu bejasmo strune mi, i ko je... majstor, koji nas drži u ruci?
Svejedno.
Sad je sasvim svejedno.
19.11.2002.

Pascal Renoux