Onaj Fellini… pa, to je čista psihoanaliza!
Uz malo skepse u 137 minuta trake snimljene 1965., odlučila sam da je momenat za gospođice Crvene. Umalo da zažalim dvostruko.
Prvi Fellinijev film u boji, kojem se izgleda radovao kao dete, pa je taj kolorit potpuno iskoristio, da ne kažem zloupotrebio, u svrhu prenaglašavanja likova, šminke, kostima, scenografije… prenaglašenost do grotesknog! (De ja vu de ja vu-a!) Elem, verujem da su zabava i kriterijumi za umetnički doživljaj malo drugačije poimani pre pola veka, pa je s ove vremenske tačke pomalo dosadnjikavo i sporo bilo pratiti život domaćice, bogatašice zapravo, koja se iz dosade, manjka ljubavi, rane traume ili kombinacije svega toga, lagano i neprimetno ocepljuje od realnosti. Lica stvarnih ljudi, koje sve češće vidi u senci, a lica onih drugih u svoj svojoj šarolikosti sumnjivog psihičkog statusa. Ali jasne, obasjane i izražajne. Trebalo je biti strpljiv, da. I sve ovo se poslaže na samom kraju, na poslednjih 10 minuta te trake sa simbolom Jugoslovenske kinoteke u desnom gornjem uglu, susretom sa petogodišnjom Đulijetom i njenim oslobađanjem. Ok. Dobio me.