26/9/2007
My Moon My Man
pita me: si ti neka veštica?
povremeno, kažem.
moći ESP još i nekako, al' mi ti psihokinezički nikako ne idu. inače bih odavno razvedrila vremenske prilike.
ovako... danas je osećaj kao da su te ubacili u plastičnu, iznutra vlažnu kesu.
i zamisli - nisu uspeli da te slome.
nisu čak uspeli ni da te ovlaže.
ubacujem naizmenično, belo zrno, crno zrno, belo zrno, crno, belo.
ne grizem, zube čuvam za tvrđa vremena.
samo pritisnem slast na nepce, i prska sočno u svim pravcima, a sokovi naviru...
i čula se raduju.
sitne radosti. prskaju.
kao oni mehurići koji raspršuju energiju nervnog impulsa po CNS-u.
u stanju u kom se dve dileme, tri konflikta, i pregršt krajnje živopisnih emocija zakrče u ''uskom grlu''.
a materijal se gomila.
a od procesiranja ništa.
hm.
moglo bi nešto neželjeno prsnuti u jednom momentu.
vežbe disanja...? se ne preporučuju, jer se vazduh može piti.
da obaram sistem?... pre no što me obori.
A. se čudi što čitav dan po kući nosim nove dugačke zelene minđuše.
uglavnom zbog laganih staklenih dodira na vratu.
zamišljam, kako bi... kako bi bilo da si kamen.
ne misliš i ne osećaš. samo postojiš. na morskome dnu.
ljuljuškaš se, povremeno te talas pomeri, drugi te ponese do obale, treći te vrati na dno.
i postojiš.
ili kamen u kulu neku ugrađen. sa kosatom devom na vrhu ili elisama vetrenjače.
projekcije su beskrajne.
a i kamen ima prizvuk večnosti.
ovako, ništa nije zauvek. zauvek je samo kad umreš. a ni to nije sigurno. mada, ta pomisao stvara konfuziju.
''do not underestimate the power of your own''
bol je precenjena.