3/5/2007
Everytime we say Goodbye...

Četiri knjige sletele su sa police, neočekivano i uz buku, dve u tvrdom povezu, svaka sa više od četiri stotine strana. Odskočih par santimetara od stolice i poda. Od straha, iznenađenja i tuge. Poslužilo je kao Okidač. Za Reku suza. Kao suvo krto drvce koje puca, i ruši, naizgled, snažnu branu. Voda je uvek snažnija.

Dešava se to. Da prestanu prijateljstva. Da pucaju veze među ljudima. Da koloseci odustanu od svojih paralela, i svako svojim mlečnim putem.

Kad Neko mi tako naglo ode iz života, ostane mi rupa, tu negde u grudima, koju fizički osećam, ali je ne mogu fizički i napuniti.

Nekad se prepoznaju znaci, nekad se ignorišu, nekad znaš da će Neko da ode, ali ne znaš šta s tim.

Samo ga pustiš, kad za to dođe tren. Valjda tako treba.

 

Otišao je.

Mislim, zauvek.

Oduvek me plaši to zauvek.

Everytime we say goodbye, I die a little...



objavio mazzapsycho u 18:50 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (3) | Posalji komentar
Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Public Domain License.