Za Čarlsa treba imati stomak. Ne može svako voleti Čarlsa. Njegovu reč i delo. Prerano sam se srela sa njim prvi put, u svojoj trinaestoj. Godine kada je umro. I sad mi je čudno kako mene, adaptiranu i (verovatno previše) lepo vaspitanu devojčicu tada nije odbio za svagda, svojim brutalnostima i gadostima. Mislim da sam još tada osećala istinu u njegovoj reči, iako još dugo, dugo potom nisam bila u stanju da je vidim u realnosti, shvatim i prihvatim. Da. Mislim da je istinitost njegove reči ta što me toliko privlači. Lud i gadan, lako pribegava surovosti u opisu, da bi savršeno dočarao sliku. Bez ulepšavanja, bez mašnice. Mnogi sumnjaju u njegove ljubavničke moći, i ne priznaju mu ni polovinu žena koje je opevao. Za mene je to tako malo važno. Zar nije fascinantan samo način kojim je on tako živo i precizno opisao gađenje kada dodirne njena ostarela smežurana stopala, ili iznenađenje bojom njenih stidnih dlačica, i (nisam sigurna) ponos ili ravnodušnost što u baru u koji je ušao, sva crvena usta žele baš njega da ljube, a sve haljine žele da se zadignu i pokažu noge baš njemu. Sjajan je Bukowski, da. Vraćam mu se s vremena na vreme, uvek mi godi, uvek me zabavi i osvesti. I sjajni su momenti iluminacije koje mi priređuje.
Za njega se ne piše predgovor i pogovor, samo kratki skroman komentar, po mogućnosti, njegova izjava. ''Jednom sam snimio kako čitam moje pesme lavu u zoološkom vrtu. Stvarno je zaurlao, kao da ga boli. Svi pesnici puštaju taj snimak i smeju se kad se napiju...'' Egocentričan, ciničan i fantastičan. Jedan je Čarls.
Sloboda
pio je vino čitave noći
i stalno mislio o njoj:
o načinu na koji hoda, govori i voli
i priča mu stvari koje liče na istinu
ali nisu,
i znao je boju svake njene haljine
i njenih cipela - znao je oblik i krivinu
svake štikle
i noge koja je nosi.
i opet nije bila tu kad se vratio
i opet će doći s tim smradom na sebi
i jeste
ušla je u tri ujutro
gadna kao svinja što ždere balegu
i on izvadio kasapski nož
a ona vrisnula
i ustuknula ka zidu njihove bedne sobe
još uvek lepa
uprkos zadahu snošaja
a on iskapio vino iz čaše.
ta žuta haljina
koju najviše voli
i ponovo je vrisnula
i on podigao nož
cimnuo kaiš
pokidao odeću pred njom
i odrezao jaja.
poneo ih je u šakama
kao kajsije
bacio ih u šolju
i pustio vodu,
a ona je i dalje vrištala
i soba je postala crvena.
BOŽE O BOŽE!
ŠTA SI UČINIO!
a on je sedeo i držao tri peškira
među nogama
ne mareći sada da li je otišla
ili ostala
da li nosi žuto ili zeleno ili
nema ništa na sebi.
i držeći se jednom rukom
pružio je drugu
i natočio novu čašu vina.
pio je vino čitave noći
i stalno mislio o njoj:
o načinu na koji hoda, govori i voli
i priča mu stvari koje liče na istinu
ali nisu,
i znao je boju svake njene haljine
i njenih cipela - znao je oblik i krivinu
svake štikle
i noge koja je nosi.
i opet nije bila tu kad se vratio
i opet će doći s tim smradom na sebi
i jeste
ušla je u tri ujutro
gadna kao svinja što ždere balegu
i on izvadio kasapski nož
a ona vrisnula
i ustuknula ka zidu njihove bedne sobe
još uvek lepa
uprkos zadahu snošaja
a on iskapio vino iz čaše.
ta žuta haljina
koju najviše voli
i ponovo je vrisnula
i on podigao nož
cimnuo kaiš
pokidao odeću pred njom
i odrezao jaja.
poneo ih je u šakama
kao kajsije
bacio ih u šolju
i pustio vodu,
a ona je i dalje vrištala
i soba je postala crvena.
BOŽE O BOŽE!
ŠTA SI UČINIO!
a on je sedeo i držao tri peškira
među nogama
ne mareći sada da li je otišla
ili ostala
da li nosi žuto ili zeleno ili
nema ništa na sebi.
i držeći se jednom rukom
pružio je drugu
i natočio novu čašu vina.
(The Days Run Away Like Wild Horses Over The Hills, 1969)