MAČKA

OTPEVAO: IBRICA JUSIĆ

U gradu (nije važno ime),
u praznoj sobi, kaže priča,
i usred ljeta, usred zime,
ja vidim tužnoga mladića.

On živi sam i ko zanesen
u svomE svijetu od papira,
a vani sunce, kiša, jesen,
a vani vergl nešto svira.

No jednog dana šum kraj vrata,
to netko neznan ući želi
u njegov život, poput tâta,
da njegovu samoću dijeli.

A vani zima, vani sniježi,
i pored praga mačka leži,
on pruža ruke, kô da sanja,
a vani zora, svjetlost danja.

No, u tom času, u tom trenu
pred sobom vidje nagu ženu,
i on joj reče: budi moja,
a ona kaže: ja sam tvoja.

I sve što ima mladić skupi
i stavi trgovcu na vagu,
da prstenje od zlata kupi
i haljinu za svoju dragu.

Da, zlato želi, al' ne haje
za skromnu halju što joj daje,
i tužni mladić svako veče
u novu krađu opet kreće.

Jer, on je želi, on je ljubi,
i volio bi da je mazi,
a zna da svoju ljubav gubi
bez darova i ruku praznih.

I riješi sada, još ove noći,
u zadnju krađu on će poći,
i u zoru se mladić vrati
da strašnim novcem ljubav plati.

I donese joj dragi kamen
u svijetu najveći od sviju,
u kom se, kao jedan plamen,
sve vatre ovog svijeta kriju.

I vidje, žena ruke pruža
i ljubi kamen kao muža,
i kao što njega nikad nije
uz tijelo hladan kamen grije.

I dok se njemu lice grči
u sobu uĐe miš i trči,
i kao mačka skoči žena,
na plen se baci istog trena.

I stiže ga, a njeni zubi
već traže meso koje peče,
i ženi koju mladić ljubi
sa kuta usne krv poteče.

U strahu mladić oči sklopi –
te strašne slike neka odu,
on vidje lađu što se topi,
i svoju ljubav na tom brodu.

A kada opet nađe snage
on digne vjeđe - žene nema,
i tada mjesto svoje drage
on vidje mačku kako drijema.

Kroz prozor uđe svjetlost danja,
on pruža ruke, kô da sanja,
sad opet samo mačku ima,
a vani studen, snijeg i zima.