Stay cool - i dalje nema pada temperature
30/7/2007


Mogla bih da napisem nesto extra romanticno eroticno isijavajuce sexipilno i senzacionalno ljubavnicko, krajnje explicitno, ali necu. Pise mi se bez predumisljaja. Cak necu ni sliku na deviantAr-u da trazim jer te slike mi obicno oblikuju misli i nateraju da pisem nesto o cemu inace ne bih. Tako je nastalo par poeticnih formi koje nikako nisam namenski izbacila iz sebe. Jednostavna trenutna inspiracija, mada procitah danas ovde negde, da tako nesto ne postoji. Malo morgen ne postoji. Ajd pisacu o inspiraciji na kratko. Tvrdeci da ne postoji trenutna inspiracija, pronadjoh se licno prozvanom ( iako verovatno, to nema blage veze sa mnom kao sustinskim bicem). Meni tesko dodje inspiracija, ali kad naidje, gotovo je - flood ne gine. U trenutku budem inspirisana necim - slikom, pesmom, recju, recenicom, njim, njom, njima - sasvim nebitno. To sto neki tvrde da se inspiracija temeljito "gomila", moze biti, ali u nekim drugim sferama zivota. Pisanje je samo i iskljucivo trenutna inspiracija i nema Boga da dokaze drugacije.

E sada, da se vratim na tok misli bez predumisljaja. Razmisljala sam ovih dana da pisem o nekim stvarima, pa odustah. Cak ni na mojim blogovima nisam preterano pisala. Da, dobro mi je, ne sekirajte se, samo me uhvatila neka mrza i ponovo trosim energiju na forum i pomalo na chat koji i dalje ima status besmislenosti, pa se ne plasim ponovnog navlacenja i dobijanja statusa " zagrizenog chatera" ili " dokone domacice" . Eh, kakve sve teze se ne stvaraju u ovim virtuelnim vodama, mogao bi citav ciklus shouOva da se snimi " da puknes od smeha". Secam se jednom kada je neko provalio da sam ja debela, dokona domacica koja je verovatno sexualno isfrusrirana i iskompleksirana pa se leci na netu. WoW! Crkni Frojde, prevazidjen si.

Kad vec pomenuh Frojda; zanimljiva mi je njegova teza u psihoanalitickoj disertaciji, koja govori o snovima i njihovim znacenjima. On tvrdi da konkretno odigravanje u snu, ne znaci nista, vec se racuna Emocija koju osetimo u snu. Tako ja sinoc sanjam cudan san, filtriram naravno dnevne prokupacije kroz svoje mucenicke filtere podsvesti ( kojima je bTw, vreme za promenu) i sanjam da imam poruku na forumu koja kaze:

"Nema turbulencija Ana, ja sutra putujem"...

Hm...

Jedina emocija koja je datirala u backgroundu, bila je ravnodusnost. Da li to znaci da cu biti ravnodusna ovih dana? Nema sanse! Ja nikada nisam ravnodusna. Ravnodusnost je nesto cime me majka priroda nije obdarila i prema cemu imam averziju. Sinonim za ravnodusnost meni je staticnost, a to nikako ne moze da prodje cak ni pod extra ocajnickim izgovorima za nesto sto radim ili ne. Cim osetim da zapadam u bilo kakvo apaticno stanje, gde svrstavam i ravnodusnost, ja ucinim nesto ili se jednostavno desi nesto da me pocupa odatle. Ne volim da se osecam kao korov. Vise mi lezi opis mirisnog poljskog cveca. Ali dobro, zivot pise drame, zasto bi moj morao da bude sapunica od pocetka do kraja?

Smejem se ponekad sama sebi kada se posmatram " sa strane". O da, radim ja to s vremena na vreme, probajte i vi. Nije to losa igra. Jednostavno posmatrajte sebe, analizirajte svoje reakcije na nekoga ili nesto, primecujte sitnice koje nesvesno cinite, objasnite postupke koje neocekivano ucinite; bas fina mentalna gimnastika. Pri jednom takvom spijuniranju sopstvenog Ega, primetila sam da je flertovanje nesto sto bi kod mene moglo da se definise kao uslovni reflex. Volim brate, samo pokusavam da pazim sa kim, jer ne prihvata svako to kao " rekreaciju", a onda nastane pichvajz. Takodje nije svako " nadaren" ( da ne kazem Obdaren) za povratni flert. Neki to vole vruce - neki hladno, najgora je mlaka opcija. Sve mlako je bljutavo. Ja pocev od kafe, sve volim Hot. Osim Hot Doga - ne volim Hot Dog od kad je izasao onaj vic o kucicima. Elem, poseban gust je flert kroz komentare - znate ona fora, ja provociram, neko odgovori na provokaciju i onda se nanizu komentari koji privuku desetak voajera i nastane trac kako smo On i Ja ( akteri sportskog flerta ) u kombinaciji - prava stvar! Cim osvane sledeci dan, kao da nista nije bilo. JbGa, avantura, nothing more. E sad , ne valja kad se neko primi na taj flert, pa mu se usladi, pa se navuce, pa hoce stalno i svuda - e to nikako ne valja.

I tako, kazem vam ja, bas mi se pisalo bez predumsiljaja. Sad samo da bacim look na moj minuli rad i konstatujem dusevno olaksanje izbacivanjem odredjene kolicine gluposti iz sebe, pa mogu da skuvam kafu i polako se spremim za posao. Budite losi kao sto ste lepi.:)

Objavio/la Proslost u 16:20 | kategorija:
Permalink | Komentara ( 7 ) | Pošalji komentar
JBga, vrucina je, sta da se radi ( trep trep)
29/7/2007


 Veceras ce biti opet pun mesec. Duvace vreo vetar koji ne seje nadu za osvezenjem . Tek sa prvim zracima sunca koji se ocekuju oko 5:15, moguce je blago zahladjenje koje nece dugo potrajati. Sutra opet vrelina. Index zracenja je i danas i sutra objavljen brojkom 5. Lazu, kao po obicaju. U utorak malo svezije - 29c - spremite toplu garderobu! Sreda najavljuje moguce padavine u celoj Srbiji. Cetvrtak donosi novi talas vrucina. U petak idem na jezero opet, samo za vikend, tek koliko da mi boja ne nestane i da prosetam malo kumove. Od ponedeljka 6og avgusta, koji je ujedno i imendan meni dragoj osobi, ponovo vreline bez ikakve nade za padavinama. Kulminacija vrelog talasa koji nam dolazi iz Sahare bice 17og avgusta kada se ocekuje ranojutarnji pokret u pravcu Beograda. Noc izmedju 17og i 18og avgusta, po nekim mojim prognozama, bice podjednako vrela uzarenoj lavi iz ponovo ozivljenog vulkana. Ne preporucuje se izlazenje i izlaganje bilo kakvom naporu te noci. Moguc je i blag zemljotres koji ce oznaciti pocetak erupcije. Da li ce prognozirana zelja biti identicna vremenskim uslovima? Saznacete posle reklama!

Dont drink and blog!

Da li je do pola puna ili do pola parazna - mozda nikada necemo saznati!

Necete uci u Ginisovu knjigu rekorda samo zato sto ste nepismeni!

A sada da nastavimo sa prognozama.

Na mom zheljometru strelica luduje. Opasnost od unutrasnjeg pregrejavanja se ocekuje sredinom avgusta. S obzirom na spoljasnje temperature koje ni po cemu ne slute na dobro, preporucuje se beg iz grada Beograda. Tacnije, ako ikako imate mogucnosti, treci vikend u avgustu bezite sto dalje od Beograda! Epicentar potresa izazvanim prevelikom zeljom koja ce bas tog vikenda biti ostvarena, se ocekuje negde oko Usca, ali s obzirom na jacinu, bice jako osetan u obimu od 20 km. Alarmi na kolima ce vrlo verovatno poludeti negde oko ponoci, svetla ce se paliti i gasiti, programi kablovskih televizija ce se menjati sami od sebe, liftovi ce imati zastoj u radu, klime ce poceti da duvaju topao vazduh, "konj" ce odjahati u nepoznatom pravcu, Beogradjanka ce imitirati toranj u Pizi, glumci u pozoristima ce zaboraviti text, zvezda Danica ce sijati na Jugu i mozda cak i pasti, Karleusi ce se izduvati silikoni, zvezde granda ce se pretvoriti u sazvezdje i izgubiti moc zavijanja, 2 miliona ljudi ce ispuniti papirice za loto - dobitnom kombinacijom(!), zivotinje iz zooloskog vrta ce emigrirati u Crnu Goru, Karadjordjevici ce progovoriti Srpski, Kostunicine macke ce poceti da laju, Aca Lukas ce zapevati premijerno u operi, Stafan Braun ce se zaljubiti u Evu Braun, splavovi ce zaploviti Dunavom i Savom, Ok Bend ce izazvati Koktel Bend na dvoboj kod Ok Korala, ZoUrana ce obuci dres crvene zvezde, trole ce pomahnitalo juriti bez struje, tamvaji ce prevoziti samo trandze, taxistima ce zakazati taximetri, Veliki brat ce ocoraviti na ono Veliko Oko i zauvek pasti u zaborav, Milica Milsa ce biti nominovana za Oskara, bankomati ce izbacivati novac nicim izazvani, a blogoYe ce se pojaviti na ekranima svih onih koji se te noci zadese za kompom i registrovati ih automatski - poglo, siri bazu!!!

Apsolutna kataklizma!

Vec krajem avgusta stize hladni talas iz Sibira, koji ce polako, ali sigurno vratiti sve u normalu. Osim mene...Neke stvari jednostavno, nikada ne mogu da se promene ( trep trep)

Objavio/la Proslost u 17:54 | kategorija:
Permalink | Komentara ( 3 ) | Pošalji komentar
What goes around, comes around...
27/7/2007


(print image)

Pruzio si mi ruke

I podigao me sa zemlje

Po kojoj sam puzila

I molila je da me proguta

Da od mene napravi plodno tlo

Za rajski vrt

U koji bi dolazio i udisao

Opojne mirise raznobojnog cveca...

Voleo si me

Jednostavnije nego iko ikada pre tebe

Cisto

Iskreno

Uzdizao me svojom ljubavlju

Ispravljao mi kicmu i isturao grudi

Ocvrsnuo si me svojim strpljenjem

Ojacao svojim obozavanjem

A ja sam zelela vise...

Razmazio si me svojom ljubavlju mene kao Boga

Cinio me sveticom vrednom divljenja

Uzdizao me na pijadestale neopisivih lepota

Ljubio mi dusu

Mazio me srcem, recima, pogledima...

A ja sam zelela vise...

Znala sam da ne mogu da te imam

Ne sada, ne ovde, ne tako

A zelela sam da dokazem sebi

Da mogu

Nemoguce pretvarajuci u moguce

Od bajke napravih dokumenarni film

I onda shvatih,

Da sam pregladnela u ozderavanju iluzijom

Koja je za trenutak bila stvarnost...

Kasno shvatih da si vec previse utkan u mene

Da si postavio matricu svih neobjasnjivih ljubavi

Da si definisao nedokazane teze

Da si me pretvorio u ono sto jesam...

Sa tobom sam Ja, bila Ja...

I uzivala u tome.

I volela te bez ostatka.

A onda sam pozelela vise...

...i ostala bez icega...

Objavio/la Proslost u 18:38 | kategorija:
Permalink | Komentara ( 0 ) | Pošalji komentar
Passion
26/7/2007


Vrelina...

 

 

 

 

Ludacki  ritam koji preti da probije sve granice normalnog

Sama blizina cini da se ubrza

Da poludi,

Tvoja blizina...

Dlanovi se znoje,

prilazis mi...

Usne se razdvajaju

Uzimas ih...

Telo se izvija

Ispunjavas me...

Razum se gubi, pogled se magli

Tvoja silueta se nadvija nad mnom

Gubim se

Dok ti nestajes u meni...

Preneseni u bezvazdusni prostor

Lebdimo...

Uzvisenim osecanjem

Letimo...

Cvrsto spojeni

Bolimo jedan drugog

Dok tvoj dah svojom vrelinom

Izaziva pozar nesagledivih posledica

U mojoj utrobi,

Osecam kapi na licu koje me podsecaju

Da savrsenstvo ne postoji...

Pijes mi znoj sa uzarene kozhe,

Ljubis me slanim usnama

i molis

Da ti kazem sve ono

Sto odnece prva zora...

Preklinjes da stvorimo savrsenstvo jednog trenutka

Koji ce svojim mestom u secanju

Biti onaj jedan jedini

Savrseni trenutak

Jednom probani,

jednom dozivljeni

nikad zaboravljeni...

Bas kao sto ce moj ukus

U tvojim ustima

Zauvek ostati poseban

i savrsen...

Znam,

trazices me u ukusima drugih zena,

ali svaka oporost i gorcina

na koju naidjes,

setice te

da je savrsenstvo za kojim tragas

ostalo u meni,

na meni,

ostalo

u jednoj obicnoj

kapi znoja

koja obelezila je jedan savrseni trenutak...

       ...koja obelezila je Nas...

           ...koja obelezila je vrhunac

 jedne  Ljubavi...

Objavio/la Proslost u 21:28 | kategorija:
Permalink | Komentara ( 2 ) | Pošalji komentar
voices
25/7/2007


Cujem glasove u svojoj galvi

Kako vriste za tobom

Da vratis se

Mole te besramno u vrisku

Koji para mi sluh

Zovu ti ime i dozivaju secanje

Na one dane kada

Bila sam ti navika

Kada

Voleo si tu naviku i negovao je

Klanjao joj se

Kada

bila sam ti prva i poslednja misao

Kada

sklupcana u centru tvoga sveta

Sa osmehom sam menjala oblike

kojima si me cinio amorfnom

i uskladjivao sa svojim rapolozenjem

Kada

si me umivao rosom skupljenom sa

poljskog cveca

Koje saputalo je moje ime

Kroz opojni miris svezine

Kada

ljubio si zgazenu travu

koja gnjecava osta da lezi

iza mojih koraka

Kada

gledao si me kako spavam

tek povremeno zatvarajuci oci

u strahu da ce me tvoj pogled

probuditi...

I sada,

slusam ove glasove

nepoznate

preglasne

nejasne

Kako iz vriska pretvaraju se u jecaj

puze mi po glavi

I mole

da rasirim ruke

I primim te nazad 

sebi...

Objavio/la Proslost u 23:30 | kategorija:
Permalink | Komentara ( 4 ) | Pošalji komentar
Cooling down - autosugestija
24/7/2007


Idem ka reci.

Posmataram kako je velika i mirna. Mozda taj povrsni mir u sebi krije hiljade nemira, hiljade uznemirenih zivotinja, razne opasnosti koje vrebaju mameci slucajne prolaznike bas tom prividnom staticnoscu. Na prvi pogled tako lepa i plitka, vara svojim izgledom i preti opasnim dubinama punih podvodnih virova i vrtloga.

Cinim prvi korak i prsti na nogama mi uranjaju u ledenu vodu. Blago  trnu, dok mi telom prolazi jeza bas kao one noci kada si me pod vedrim nebom polozio na hladnu zemlju suocavajuci moju unutrasnju i " spoljasnju" temperaturu. Polako koracam do clanaka, smrzavam se ali ne posustajem. Zelim tog ledenog giganta da osetim oko kolena. Kosti mi se koce dok oci menjaju plavu nijansu u boju reke. Prihvata me miroljubivo i siri mi rukle, prizivajuci me da idem dalje. Uranjam ruke u vodu i osecam kako mi krv u zilama sporije tece. Koliko minuta mirovanja u ovakvoj vodi bi izazvalo smrzavanje? Fantasticna cistoca dodaje na osecaju ledene tecnosti koja me uzima deo po deo, milimetar po milimetar. Na trenuak shvatam koliko uzivam. Potrebna mi je bila ova ledenica na kozi da se vratim sebi. Krecem dalje i  dozvoljavam butinama da se pretvore u grc koji definise najlepsi misic na telu. Tresem se, usne pocinju da modre od hladnoce, ali zelim da osetim celo telo u fantasticnoj ukocenosti. Dokle god pogled dopire, smenjuju se zelene nijanse. Pokusavam da izostrim pogled i ugledam neku potencijalnu "opasanost" u reci, ali nema je. Samo nudi ledenost koju poseduje. Jos korak dalje i otima mi se uzdah. Najvreliji deo tela uranja u sada vec, uzasno, uzasno hladnu vodu. Cini se da je tecni led koji zeli da me proguta, smrzne i zauvek ostavi u sebi. Novo kretanje donosi grc u stomaku; grizem donju usnu i zatvaram oci ne bih li uspela da prigusim krik koji preti da izadje iz mene svakog casa. Grlo mi se steze od niske temperature vode i na rukama se pojavljuju prvi znaci nepodnosljive zime . Modri prsti i dalje uzivaju u remecenju mirne povrsine, cineci reku jednim ogromnim platnom na kojima se ocrtava apstrakcija moje duse. Nastavljam dalje i pocinje blago gusenje u grudima koje nadimaju se ritmicno, jezeci famoznu cokoladnu erogenu zonu. Tvrde kao orah, spremne su da zarone u ledenu kraljicu koja tvrdoglavo cuti. Odjednom skupljam hrabrost i odbacujem se iz mesta dozivljavajuci facijalnu ledenu ekstazu. Prestajem da disem na trenutak. Izranjam i borim se za dah, a onda polako koracam iz hladne reke, ka obali, zadovoljna jer sam za trenutak bila deo nje. Skupljam kolena i tresem se dok sunce pokusava da zgreje mi promrzlo telo.

Hm...dobar pokusaj autosugestije u cilju borbe protiv fantasticnih 41c? ( trep trep)

Objavio/la Proslost u 13:06 | kategorija:
Permalink | Komentara ( 1 ) | Pošalji komentar
Rain drop keep falling on my ...
23/7/2007


(print image)

Vrela letnja noc prosarana kapima kise

u njoj Ti i Ja

Izgubljeni u potrebi za sopstvenoscu

Impulsivno darujemo jedan drugome

Miris kise sa mokre koze

Zabacujem glavu i osecam

Grabis mi kosu desnom sakom

Vuces je unazad

Jer zelis da  oslobodis prolaz kapima

Koje vape da zavrse izmedju mojih grudi

Ne ljubis mi vrat

Zedan si

Lizes kapi u nadi da ce te napojiti

I resiti tvoje dehidriranosti za mnom

Hvatas pogledom trenutak

Kada jedna kap pada na moje usne

I raspada se u hiljadu sicusnih kapi

Sakom koja je vukla kosu sada uzimas moju glavu

I primaces me sebi kao zrelu breskvu

Zeljan njenog ukusa i socnosti koja ce ti se sliti niz grlo

Halapljivo uzimas sve ponudjeno

Pretvaras me u predmet pozude

I ja ti se prepustena dajem na pljusku

Da me uzmes

Da me imas

Da uronis deep deep inside of Me

Da izolujes vlaznosti

I probas esenciju zelje izmesanu sa kisom

Koja sada vec pljusti

Zaglusuje mi uzdahe koje ne mogu da kontrolisem

Uzdizes nivo uzbudjenja

I vaznost lokacije cinis nevaznom

Krajnje nebitnom i tako beznacajnom

Gruba kora drveta mi para kozu na ledjima

Dok Mi se butine refleksno razdvajaju

Dozvoljavajuci odusevljenim kapima da ti ucine

Vanzemaljsko zadovoljstvo uklizavanja

Bas tamo

Bas tako

Bas tada

U paklenu toplinu rajskog vrta

Gubis se

Ne znas ko sam

Ali znas sta ti dajem

Kao djavo razbaskaren na mekim jastucima raja

Osecas dominaciju, nadmoc, moc

Zelis jos,

Dajem ti sve

Klekni

Probaj  me...

What is the taste of a pure urge?

Objavio/la Proslost u 01:12 | kategorija:
Permalink | Komentara ( 8 ) | Pošalji komentar
Everything must change now, Everything but what I use to be
22/7/2007


(print image)

"How can you say that?" she asked in a voice drained of feeling.

"Tell me how could you say such a thing," she said, staring down at the ground beneath her feet. "You`re no telling me anything I don`t know already. 'Relax your body, and the rest of you will lighten up.' What`s the point of saying that to me? If I relaxed my body now, I`d fall apart. I`ve always lived like this, and it`s the only way i know how to go on living. If i relaxed for a second, I`d never find my way back. I`d go to pieces, and the pieces would be blown away. why can`t you see that? How can you talk about watching over me if you can`t see that?"

Tako je tesko povrsnim pogledima prodreti u neciju dusu i spoznati korene iz kojih proistice necija hrana, zile kroz koje se neko telo hrani snagom za opstanak u nekom ludilu vrtloga zivota koji im je dodeljen po rodjenju. Svaki zivot je jedna prica, svaka drama na svoj nacin, poneki parodija na zivote nasih predaka, poneki komedija koju spanski reziseri kopiraju na platnu, ali bilo kakvog zanra da su ljudski zivoti, pre ili kasnije zavrse se tragicno i makar jedna osoba ih oplakuje iz srca dok joj se dusa raspada zbog odlaska u raj ili pakao, zbog nedostajanja prisustva bas te osobe, bas tu i tada pored nje. Najsladunjaviju notu svake drame, dodaje bas esencija patetike koja se radja u ljubavi, ali sa njom ne umire vec dobija na velicini i dominaciji. Obicno oni koji najvise patetisu, mirno spavaju; oni koji cute, gutaju bodljikave kuglice bola, ne progovaraju kada umiru, oni koji se osmehuju dok im dusa vene, oni u cijem se oku ne krije patnja - bas ti, u crnilu zenice nose svo prokletstvo lose sudbine i neuzvracenih ljubavi, ostavljenih srca u muljevima tudjih greha, ali to niko ne vidi...osim mozda onih retkih koji se zagledaju dovoljno pozorno, dovoljno dugo da vide sve to i apsorbuju deo toga u sebe ne bi li toj osobi olaksali postojanje i hod po crnoj majcici Zemlji. Samo, moralo bi biti ukljuceno i osecanje, neko osecanje, bilo kakvo osecanje vaznosti te osobe, vaznosti koja nije nicim drugim, do samim postojanjem, izazvana. Ta bol iz zenice vibrira nevidljivim, bezosecajnim vibracijama za kozu, za pogled, ali dusa ih oseca i srce se cepa kada shvatimo da pred nama stoji jaka zena, jak muskarac, koji ako posustane u isijavanju te snage i samo za trenutak se zapita o stepenu samouverenosti, malo popusti aroganciju i spusti bradu dovoljno nisko da primi udarac, pasce na kolena, spustiti celo na prasnjavi put, zajecati bolno ispustajuci poslednji krik umiranja razuma i jednostavno nestati, ispariti bas tu, bas tada, bas tako sramno.

Najvece boli proizilaze iz onih cuvenih " zabranjenih ljubavi", nemogucih ljubavi, neostvarivih ljubavi, jer sva nemoc koja nas skrha dok zatoceni u tim ljubavima pokusavamo da osetimo lepotu slobode, gusi u nama onu uzasnu potrebu da vristimo na sav glas da volimo, da smo voljeni, da uzivamo; uhvaceni u zamku cistih osecanja u pogresno vreme, na pogresnom mestu, pokusavamo da kompenzujemo telesnim zadovoljstvom ostvarenim u vremenu koje krademo od Boga i svih nametnutih moralnih normi koje nas uslovljavaju da krijemo to fantasticno osecanje kojim smo izliveni. Dajemo se vise od 100 procenata jer lako je davati se samo u vremenski ogranicenom periodu, lako je biti svoj samo par sati dnevno, lako je pustiti razuzdanu mastu da nam zaboravi zivote koje zivimo, koje vodimo, kojim smo obavezani prema nekim drugim osobama koje sretosmo takodje u pogresno vreme, na pogresnom mestu ...zivot je pun paradoxa. Neizbeznost - kazna za brzoplete odluke i impulsivna reagovanja na situaciju, tvrdoglavo srljanje u naviku koja ce nas pre ili kasnij unistiti, samo zato sto nismo bili dovoljno strpljivi i dovoljno jaki da odolimo nekoj monotoniji koja nas je iskusavala. Sve ima svoju cenu. Moja cena je bila abortiranje njegove ljubavi sa nesterilisanim kiretama...amaterski zahvat na dusi zbog koje ona i dan danas krvari, ostecena i unakazena, trazi meleme poznatih travara da je izlece, trazi bioenergetske dlanove da je oporave svojim dodirom koji nikada nije duzi od trena.

Secanje je prokletstvo sa kojim moramo da se nosimo. Ako bih ikada mogla da biram sta cu izgubiti od " vitalnih" funkcija, volela bih da to bude razum...da onda mogu slobodno da nastavim da te volim u svom ludilu, kada me ceo svet otpise da mogu slobodno da te zazivim u svojim mislima, svome srcu i izgubljenom razumu, da se ne plasim da ce po sjajnim ocima neko da otkrije velicinu moje ljubavi, neka misle da mi taj sjaj ludilo stvara, neka  ga se plase, neka beze i ostave me napokon samu sa tobom...

"I know what you mean," she said. "It happens to me, too, every once in a while."

she stood and gave me a lovely smile."Well, then, have a nice trip. Auf Wiedersehen."

"Auf Wiedersehen."

Putuj...

Objavio/la Proslost u 19:23 | kategorija:
Permalink | Komentara ( 9 ) | Pošalji komentar
Misli Ti o tome....ja sam plavusa, nisam obdarena opcijom " misliti" ...
20/7/2007


(print image)

It’s a short moment, hardly noticeable
You go through it without even knowing
But this moment is the ultimate definition of who you are
A brief moment you are what you decide to be
The proximity to what you are all about
Decision time

Kazu mi da ne znam ko sam, da lutam, da se trazim, da se gubim, padam i uzdizem se, da se osamucena teturam izmedju cetiri zida svoga zivota, trazim vrata, prozor, bilo sta sto ce malo svezine uneti, kazu mi da sam obavijena maglom kroz koju tumaram u pokusajima pronalazenja onog kristalno cistog smisla svega sto jesam, svega onoga sta sam i spoznaje sopstvene sustine zatrpane hiljadama stranica papira na kojima ispisana je moja proslost, moja sadasnjost i moja buducnost.

Kazu mi da ne znam sta zelim samo zato sto svoje zelje glasno kazujem, bez trunke dvosmislenosti i intelektualnih zamki, samo zato sto glasno uzviknem kada zaboli me rec i tiho zajecam kada probode mi srce. Kazu mi da ne znam kuda srljam i nazivaju moj cilj propascu celoga carstva moga uma, moga ega, moga duha i dusevnosti kojom se mnogi okitise kao skalpom. Kazu mi da preslatko govorim, da mucno lazem, ali ne odustaju da mi postavljaju pitanja i hrane se recima koje zele da cuju. Kazu mi da padam, da mi je let kratak, da bolim, da lose molim i preterano volim.

Kazu mi da maske razne menjam, od svetice divne sa sjajnim oreolom iznad glave i umilnim licem od sjajnog metala, pa sve do besramne kurve sa drvenom maskom od drugoklasne camovine, isarane jeftinim bojama bez ikakvog smisla. Kazu mi da sam losa kad dobrotom zborim i klanjaju se mojim psovkama kao neznanom Bogu. Kazu da sam iskrena oni koje lazem, i da sam lazljiva onima kojima dusu na dlanu poklonim.

A sta oni znaju o mojim lutanjima?

Hodnici proslosti su neznanog broja i svakoga dana iznikne neki novi. Pratim svetlost i mermerne stepenice, znam da zabolim, pogledom molim i do bola nepodnosljivo, oh da, znam.....verujte mi, znam da volim. Kazu da pricam sve ono sto ne mogu da radim, kazu da grabim svakoga koga ne mogu da imam, kazu da mi grozne bale cure kada ugledam zabranjeni plod u rajskom vocnjaku ogradjenom bodljikavom zicom na kojoj parcice mesa sa golih tabana ostavih, samo da osetim ukus primamljivog ploda.

A ja samo recima oblikujem misli, ja samo rukama oblikujem osecanja, ponekad klonem pod najezdom emocija koje besomucno ganjaju me iz proslosti, demantuju svoju nepostojanost i bore se za opstanak u meni ubedjujuci me tahikardijama i vlaznim ocima koje jako stiskam ledenim rukama, da su tu, da postoje, da obitavaju u meni bacene, zgazene, ali ne i ubijene. Hoce da me bace na kolena, da me pokore svojom postojanoscu, da me ismeju, da me ironicnim osmehom posrame, da me oslabe i kicmu mi saviju... treba li da dozvolim to?

Ne...

Pljunem im u lice samouverenoscu oblikovano, zazmurim i odganam ih snagom sujete, ukljucim razum i ritmicnim disanjem smirim ludacke otkucaje srca, koji pod njegovim pogledom probijaju ritam maratonca pred ciljem, podignem glavu i isprsim se prkosno, nasmesim se i aktiviram sarkazam - jesam li ja kriva sto nije znao da me cuva?

Ne...

I onda opet pogledom potrazim niz od hiljadu stepenika, laganim korakom pocnem da se penjem, neumorno i tvrdoglavo, jer znam, da na hiljaditom stepeniku sedeces Ti sa glavom medju dlanovima, ocajan i polomljen od nedostajanja mene koja ti nikad laz ne izgovori, koja ti nikada bol ne nanese, koja te nikada ne iskoristi za sopstveno zadovoljenje svih sramnih egoisticnih gladi, koja te recju nikada ne raspade i dodirom nikada ne ponizi...jesam li ja kriva sto nisi znao da me cuvas?

Ne...

Podicices glavu sa nadom u ocima, rasiriti ruke jer mislices da sam umorna od hiljadu pregazenih stepenika; a ja cu te pregaziti kao  prvi stepenik u novom nizu od hiljadu stepenika...I opet ce pricati da se trazim, da se gubim i da bez maske ne umem da lutam hodnicima secanja...samo ti ces tog trenutka shvatiti da sam  bespovratno izgubljena. Neke stvari ne mogu da se zamenom ambalaze, ponovo pridobiju. Ne ...

Objavio/la Proslost u 19:00 | kategorija:
Permalink | Komentara ( 11 ) | Pošalji komentar
Missing You
17/7/2007


Jedna sasvim obicna noc

Iz koje proistice sva moja neobicnost

I sklonost ka poeziji kojoj vicna nisam

Da ti se priblizim

Da te dotaknem

Recima

Jer od dlana si udaljen miljama

Neostvarenih zelja

Strbih mogucnosti

Uzavrelih potreba

I onda pokleknem pod mocnom nemoci

Pogledam u mesec

I dahom uputim jedno nedostajanje

Da ga vazdusna struja odnese

Pravo u tvoju misao...

Objavio/la Proslost u 23:08 | kategorija:
Permalink | Komentara ( 0 ) | Pošalji komentar
Proslosti, Vi ste najslabija karika - Dovidjenja!
16/7/2007


Oprez.

Uvek pokvari i najsavrseniji trenutak. Naucen da se mora pojaviti cak i u opustenim, bezazlenim, krajnje obicnim svakodnevicama kada se osecamo dovoljno dobro da se smeskamo bez razloga. Valjda ga grize savest sto je toliko godina bio skriven ko zna gde i nije se javljao niti pojavljivao onda kada je trebao, morao, onda kada bi preventovao mnogo gresaka i postedeo me jako puno zivaca. Zato se sada javlja i kad treba i kad ne treba. Zagolica me jednostavno, negde na dnu svesti i zabrinjavajuce histericno pocne da urla u podsvesti i ponasa se kao neuroticna zena pri samom ulasku u klimaks. Ispravi mi ledja i unese u pogled onu studioznu ostrinu koja jasno stavlja do znanja predmetu posmatranja da je skeniranje u toku. Ponekad mi podje za rukom da ga stavim na ignor, ali vrlo retko. Jednostavno postoji u svoj svojoj dominaciji i drzi me na odstojanju od svih potencijalnih gresaka koje su vec na listi "ostvarenih"; ne dozvoljava mi da ih ponovim, daje mi moc prorocice Bozijom rukom taknute po ramenu  sa neshvatljivim mocima da znam sve, vidim sve, cujem sve i pretskazem sve apsolutno sigurna u tacnost ishoda vec vidjenog, bez ikakve sanse da pogresim u oceni 'sta ce biti ako bude ili ako ne bude'. Ponekad mi to sto sve znam i prejako osecam, stvori neku cudnu monotoniju koja ne baca u depresiju vec se samo desi; iznenadjenja su odavno vec sva ispucana i nema novih niti ih moze biti.

Moja svest i podsvest su zatocene u najduzoj partiji saha ikada igranoj, nikada doigranoj, proklete unapred znanim potezima koje vuku. Sah-Mat ne postoji. Nemoguce je matirati nekoga ko unapred zna svaki potez, osim ako mu ne popusti koncentracija i ne opkrha ga  ravnodusnost pa dozvoli svrsetak partije samo da bi sebe iscupao iz staticnosti u kojoj se zadesio.

Dok sam izgovarala reci nekontrolisano, ne razmisljajuci o mogucim reakcijama koje mogu da izazovu - bila sam srecna. Od kada vagam, nisam nesrecna, vec samo smorena od obistinjavanja ocekivanog. Zeljna sam iznenadjenja. Zeljna sam refleksne reakcije na nekoga ili nesto koja ce mi uzdrmati ravnu liniju zivljenja; bas onu po kojoj hodam sigurnim korakom. Najgore od svega je to sto Znam da prepoznam trenutak u kome mogu promeniti nesto ili blokirati isto to. Demantujem sve teze o plavusama svojom ostroumnoscu ( a to nema veze sa pamecu, da se razumemo) i cinim viceve o plavusama apsurdnim i dosadnim - imam ceo svoj zivot pod kontrolom cvrstih konaca neraskidivim i tako jako usecenim u preglabicama prstiju; povlacim ih kontrolisano neostecujuci nijedan nerv, posmatram sa visine svoju nadmenost kako se smeska retkim pokusajima prstiju da ucine jedan pogresan potez i umrse konce.

A onda opet Oprez.

Trenutak za koji bih prodala dusu djavolu samo da moze da potraje ili se makar ponovi; trenutak u kome kroz poslovni razgovor i davanje nuznih instrukcija, On dotice kaziprstom moju ruku, sasvim spontano na sopstveno iznenadjenje, i ocrtava savrsenu pravu liniju na kozi vreloj od upijenih zraka sunca, dok ne sklanja pogled ni za milimetar dalje od zenice moga oka, ne menjajuci intonaciju kroz koju se provlaci zavidni profesionalizam i verovatno i ne registrujuci pokret svoje ruke i dodir moje koze. A ja ispravljam ledja, osecam kako mi se pogled menja i cujem tiho zujanje skenera u glavi - crna majca sa narandzastom slikom, crne 3/4 pantalone, crne papuce sa narandzastim puma znakom...blaga svezina ciste koze koja ulazi u nozdrve bez kucanja i oci koje se smese dok se usne pomeraju neumorno nastavljajuci da daju instrukcije i dele savete. Odbrojavanje pocinje. Oprez kulminira u trenutku ukrstanja dlanova u cvrsto rukovanje zbog sklopljenog dogovora. Neprimetno duze zadrzavanje ruke u ruci, obostrano isprovocirano. Prepoznajem Oprez sada, i u njegovom oku. Ispravlja ledja, skenira - sorc isaran belo, tirkizno, rezedo bojama, tirkizna uska majca, preplanula koza i miris vanile koji siri nozdrve. Ko je tebi ubrizgao vakcinu protiv fluida? Proslost?

Ah, ta kucka zvana proslost...

Shah!

Objavio/la Proslost u 22:12 | kategorija:
Permalink | Komentara ( 10 ) | Pošalji komentar
Bla, bla , truc
15/7/2007


Dosla sam na jezero sa samo par papira A4 formata, apsolutno nepripremljena na najezdu inspiracije koja je vrsila invaziju na moj, odmora zeljnog, Um. Svaka sitnica je provocirala inspiraciju: obican cvrkut ptica koji je remetio jutarnju tisinu, let jezivih tvrdokrilnih buba od kojih sam se refleksno branila izazivajuci podsmeh samoj sebi zbog neosnovanog straha, presijavanje jezera dok sunce polako tone u horizont, nocna tisina natkrivena zvezdanim nebom, kroz koju se prolamao zvuk nepoznate ptice skrivene u nekoj mracnoj krosnji. Zanimljiva je cinjenica da bi zivahno naselje kao po komandi utihnulo tacno u 22:00h svake veceri. Tek poneki iskreni smeh starih prijatelja ili pak potpuno novih, tek stvorenih na nekoj terasi " Belog bagrema", bi odzvanjao par sekundi, a onda bi tisina zakacila ponovo feredzu i zaokupila culo sluha. Malo pre ponoci bi jedan reski zvuk pristigle poruke uneo nemir u savrsenstvo harmonicnih tisina koje su se preklapale. Ne volim onaj standardni zvuk pristigle poruke. Ne volim skoro nista standardno. I klasicna muzika mi je postala mrska od kada je precutno proglasena reflekcijom standarda. Od kada sam usla na ozloglasenu listu ovisnika neta/bloga, spoznah da skoro "svi" slusaju klasicnu muziku pocev od Bramsa, preko Strausa, pa sve do Mocerta i Baha. Provuce se i Sopen katkad. Secam se jednom davno, davno, bas davno, kada mi je nastavnica solfedja objasnjavala, vise govorom tela tj. mlataranjem ruku, i onim njenim buljavim, masnom senkom tirkizne boje namazanim ocima, da moram da osecam muziku; da zamislim, tacnije- da pokusam da zamislim sta je prolazilo kroz glavu kompozitora dok je stvarao neko delo sa naivnom nesvesnoscu da ce bas to delo obeleziti jedno doba, jedan vek, jednu ljubav, jedan zivot ili jednu smrt. Tada nisam shvatala moc emotivnog dozivljavanja tonova koji su jezili dusu, mada sam se " muski" trudila da osetim penetraciju svake note koja bi preplavila svaki kutak moje emotivne ljusture. Bize je prvi uspeo da mi sklopi oci svojom genijalnom tvorevinom najcuvenije ciganke na svetu. Svaki ton bi stvarao neku cudnu poistovecenost sa prelepom cigankom oko koje se vrteo ceo svet i svaki muskarac u njemu. Bezbriznost njenog koketiranja sa slucajnim prolaznicima i obozavaocima njene divlje lepote bi doprinosio tome. Cesto sam razmisljala pod pritiskom krajnje dokonosti, da sam ja mozda u nekom proslom zivotu, bila ciganka; jedan dobar deo detinjstva i rane mladosti obelezio je bas onaj cuveni film " Cigani lete u nebo", na celu sa hit numerom koju ja nazivam ' androvera drukoznane' ( trep trep). Samog filma se i ne secam bas jasno iako sam ga gledala mali milion puta, ali onaj osecaj slobode koji su docaravali svojim igranjem i pevanjem pod vedrim nebom, je nekako, ostao da datira u secanju. Opet poistovecenost.

Sa toliko puno stvari sam se u zivotu poistovetila, sa toliko glavnih junakinja i tragicnih sporednih uloga, sa toliko zena i muskaraca, radosnih dogadjanja i emotivnih krahova, da pamtim jedan period negde posle puberteta kada sam ocajnici prizeljkivala da patim, da osetim kako emocije bole, da se raspadam deo po deo, da jednostavno istrulim u nekoj neuzvracenoj ljubavi i savijene kicme ljubim zemlju moleci je da me proguta. Posle prve " duge veze" i apsolutnog emotivnog kraha doticnog gospodina koga sam ostavila zbog ljubomore, shvatila sam da to jako crpi energiju i resila da nikada ne vrsim eksperimente koji bi mogli da razjedu nekome dusu. Njegova dusa je bila nagrizena sonom kiselinom koju sam svojim recima bacila u zenicu oka mu crnoga. Praznina.

Cesto sam se poistovecivala sa nekom egipatskom kraljicom dok bih citala istorijske romane o Egiptu i mojoj omiljenoj ( posle Lukrecije B. ) istorijskoj licnosti - Nefertiti. Gubila bih se u osecaju vrelih zrna peska, merila vreme istim, masirala bih stomak mirisljavim etericnim uljima  nadajaci se poravnjanju koje je ona postizala, pokusavala da osetim teret koji je svakodnevno nosila kao kakvo breme; tone nakita i sminke ciji je zadatak bio da istaknu neprikosnovenu lepotu ispod koje je scucurena cucala jedna sasvim obicna zena zeljna svega onoga sto i svaka zena tada, sada i cega ce uvek biti - malo mira i puno ljubavi. Osecala bih na dlanu hrapavost ogromnih kamenih blokova natopljenih znojem i krvlju hiljade robova koji svojim rukama stvorise svetsko cudo, a nijednome se ime ne zapisa ikada igde. Nema lika , osta samo delo koje cuva smrt i u raskosu je slavi.

I tako, prohujase dve nedelje i ja se vratih, donesoh tih par papira ispisanih nekim razmisljanjima u savrsenim, prohladnim nocima kraj jezera; odmorena i "prociscena" od svih svakodnevnih toksicnosti i zeljna kuckanja po mojoj voljenoj tastaturi. Nedostajao mi je blog. Nedostajalo mi je par ljudi, njihove reci i pisanja. Iako nije bilo nepodnosljivo nedostajanje, ipak je prisustvovalo svakodnevnom cupanju podsvenih zelja.

Pa , dobro vece dobri ljudi...

Objavio/la Proslost u 20:26 | kategorija:
Permalink | Komentara ( 16 ) | Pošalji komentar
The Past has left The BlogoYe:)
1/7/2007


Ja sad idem na odmor, a vi budite losi i cuvajte mi blogic:)

Pozdrav svima, vidimo se za dve nedelje( trep trep)

Objavio/la Proslost u 16:23 | kategorija:
Permalink | Komentara ( 7 ) | Pošalji komentar