Osvanulo je kišno jutro ali je sunce u borbi sa oblacima pobjedilo. Tako i u mojoj glavi. Neke tmurne misli su me savladale ali sa prvim znacima lijepog vremena, razvedrilo se i moje lice, navuklo osmjeh i požurilo da me razveseli.
A razveselila me i jedna čestitka za rođendan, iako sa par dana zakašnjena. Ne obična čestitka, ne ona koja je tipična za današnje vrijeme, telefonom, SMS porukom, mailom ili, u najgorem slučaju, putem Facebook-a.
Ova je stigla putem pošte od jedne, od rijetkih osoba, koje šalju čestitke na taj način. I zaista me obradovala. Izgubio se taj način komuniciranja. Iako jeste sporiji, iako je lakše i brže nekome poslati mail ukoliko imate nešto važno za reći, lijepo je kad vam poštar, umjesto računa, uruči lijepo upakovano pismo.
Dok sam bila u osnovnoj školi, dopisivala sam se sa nekoliko svojih vršnjaka koje tada nisam poznavala. Upoznali smo se samo preko tih pisama. I u to vrijeme nije bilo opasnosti da će te neko prevariti, zloupotrijebiti ono što sazna o tebi, nije bilo straha od nepoznatih ljudi kao danas. Danas djeca ne smiju razgovarati sa strancima na ulici od straha da će ih uvući u automobil i odvesti u nepovrat.
Ponekad se plašim u kakvom društvu će moja djeca odrastati. Moje djetinjstvo je bilo bezbrižno i mogla sam do sitnim sati u svojoj ulici da se igram sa vršnjacima. A danas, neka djeca nisu sigurna ni u svom dvorištu.
Zato mi često nedostaju te bezbrižne godine kad mi je jedina obaveza bila da učim i da se igram. Ali, valjda to tako mora biti.
Glava traži odmor i prije nego što se umorila. Traži da odluta mislima negdje gdje osjećam mir i spokoj. I nije mi dugo trebalo da nađem to mjesto.
Ti si moj mir. Došao si kad sam već mislila da sam te izgubila. Kad sam povjerovala da sam propustila šansu da volim i želim nekoga za cijeli život. Nije da sam bila u depresiji ali nisam ni imala neki naročito značajan motiv da grabim krupnim koracima kroz život, da se radujem svakom novom jutru i da pjevušeći rješavam sve obaveze.
A onda se pojaviš ti, tako iznenada. Možda si samo običan momak koji me voli na običan način. Ali, ljubav nam nikada nije obična, bar ne naša. Kad gledamo druge parove, pomislimo "Pa šta. Ljubav kao ljubav". Ali, mi!? Mi nismo takvi, bar ne u našim očima. I lijepo mi je dok nas posmatram tako.
Lijep mi je svaki dan koji započne tvojom porukom. Lijepo mi je nebo i kad je tmurno i kišno jer ti si moj zaklon od svega, pa i od kiše.
Sa tobom nisam ništa naučila. Nisam učila kako da se oporavim poslije poraza, niti kakve vrijednosti kod ljudi da cijenim, niti kako da volim. Sa tobom, jednostavno, živim i uživam. Nema zavrzlama, igrica, slomljenog srca, čekanja poziva ili sastanka. Sa tobom je ljubav ono što bi zaista trebala da bude. Iskrena, razumna, potpuna.
Ako sam nešto i propustila dok tebe nisam upoznala, ne žalim. Jer ako sam tebe čekala, dočekala sam te da mi život učiniš potpunim. Bez tebe, to nije bio.
Dugo sam čekala da dođeš. Toliko dugo da je osmjeh postao hladan a opet, ne predugo da bi srce zaboravilo voljeti.
Mislila sam, trebaće mi vremena da nekog novog pustim blizu srca. Trebaće mi vremena da naučim ponovo ljubiti bez daha, držati za ruke a ne osjećati sputanost.
A ti si tako jednostavno ušetao. Koje barijere? Koji strah? Ništa više nije postojalo. Samo želja da te volim, želja da budeš onaj koga čekam. I tako lako, želja mi se ostvarila.
Volim te. I ne čekam više. Osim kad kasniš. Ali, to ti opraštam.
Prošao je, konačno. Naporan dan. I sutra će biti isti. I svaki sledeći, sve do onog dok ne riješim sledeću obavezu i skinem teret. Pa nekoliko dana odmora u kojima ne odmaram već se psihički spremam na još jedan krug napornih dana. I kad sve riješim, reći ću "Konačno, to je to". I odahnuću, pjevaću, vrištaću, plesaću. Ne znam šta ću raditi ali biću sretna.
Tako izgleda. Tako zamišljam. I sve je divno, krasno.
A onda nova stepenica. Nove obaveze. Novi naporni dani. I opet onaj krug. I tako do kraja života, kad god on došao.
Uhvatim sebe u toj zamci da će sutra biti bolje čak i onda kad je danas dovoljno dobro. Zaboravim da uživam u malim stvarima trčeći ka krevetu samo da zaboravim brige i umor vjerujući da će jutro donijeti rasterećenje.
A onda stanem na loptu i zapitam se! Kako će mi sutra biti bolje kad ću imati iste ili slične obaveze, kad ću i za pet, deset, dvadeset godina imati o čemu da vodim brigu. Svako životno doba nosi različite terete i neće biti nijednog dana u kojem ću moći da se isključim iz svakodnevnice. Čak i ako ga bude, ja neću znati da ga prepoznam jer ću misliti šta ću raditi sutra.
Neću, jer sam navikla da osam sati dnevno radim, da rijetko koristim pauze da bih prije završila posao (koji se, ionako, nikada ne može završiti), da tri sata dnevno učim, da ručam na brzinu, spavam premalo, da na kafe sa prijateljica dolazim "leteći" i isto tako odlazim...
Navikla sam na rutinu i zaboravila sitnice. Samo ponekad se podsjetim, kad mi dođe da sve ostavim i pobjegnem negdje (a to negdje ne postoji).
Ako hoću da živim život a ne da život živi mene, onda u pauzi između učenja, dok se trudim da razbistrim glavu, ne razmišljam koliko još imam da pređem već koliko sam se puta danas nasmijala. Između ostalog.
I, da. Neću biti sretna kad riješim sve obaveze. Ja već jesam sretna.
"Nedostaje par stvari da bih sretna bila
Fali mi, nova haljina nakit i svila
Odjednom sve, puno jasnije ti bude, shvatiš
Da život ne, nije samo kupi plati...
Slavim ljubav, pevam sreći
Moj problem nije od mene veći
Jer sam hrabra, jer sam svesna Da moj je život, moja pesma"
Vrijeme za spavanje. A krevet prazan i pust. Ne mili mi se leći bez tvog zagrljaja. Ne budi mi se bez tvog poljupca.
Ali, strpljen-spašen. Doći će naše vrijeme i spavaću u tvom zagrljaju, čak ni slatkim poljupcima neću dati da me bude.
Jer, ti si ono što je srce tražilo svaki put kad dođe neki novi pogrešni. Ono zbog čega se alarm u mojoj glavi uključivao i opominjao me da čuvam svoju ljubav za nekoga kao što si ti. Ne!!! Zapravo, baš za tebe!
Ja sam znala da postojiš. I da ćeš doći. Sanjala sam te. Sanjala sam nepoznat lik i osjetila nevjerovatnu bliskost sa čovjekom iz sna. Poželjela sam da konačno dodje.
I došao je. Došao si.
Ostani.
Volim te....
"Još te nešto čini izuzetnom,
ne samo ljepota;
voleo sam te
i voleću do kraja života"
Ne volim velike poklone za male dane koje obilježavamo zato što je neko rekao da tako treba. Više volim malo pažnje za svaki dan. I ne opterećujem se komentarima niti pitanjima tipa „šta si mu kupila“, „šta si dobila“...
Nisam kupila ništa niti očekujem da dobijem nešto. Bar ne materijalno. Očekujem količinu pažnje i ljubavi jednaku onoj danas i jednaku onoj koja će biti prekosutra. I isto toliko, za mrvicu više ili manje, planiram da dam.
Jer ljubav se ne mjeri u novcu, u skupim poklonima. Mjeri se u trudu koji uložite da biste nekoga učinili sretnim. U strpljenju kojim saslušate ono što ima da kaže, čak i kad vas tema ne zanima.
Ljubav se ne kupuje. Ljepši je poklon je onaj u koji uložite svoje vrijeme da biste ga osmislili, poput pjesme pisane iz srca ili kolača napravljenog za posebnu osobu. Poklon koji govori o vama, koji se može nazvati vašim imenom i koji će probuditi čula više nego skupocjeni nakit.
Saznanje da se neko blizak razvodi. Prvo se nasmiješ, u nevjerici. Onda ti se zaledi osmjeh u pokušaju da pravilno odreaguješ. A nema tu prave reakcije. Rečenica kojom sam, prvobitno, započela ovaj post (a koju sam obrisala, naravno) bila je "Saznala sam nešto što mi je pomjerilo tlo pod nogama". Glupa rečenica. Čak i pomisao. Kako meni može srušiti svijet više nego njoj.
Razvod. Donekle prihvatljivo. Ako su oni tako odlučili, i ti moraš da prihvatiš. I nekako se pomiriš sa tim.
Prevara. Trudiš se da te ne dotiče tuđa stvar i da ne gledaš drugim očima ni jedno ni drugo. Ionako su dovoljno daleko.
Ali, to te navede da se zapitaš. Da li bi bila u stanju da tolike godine spavaš pored čovjeka koji miriše na drugu ženu, koji spava pored nje kad tebe nema, čovjeka koji nije samo tvoj? Koliko toga trebaš da podneseš da bi tvoja djeca mirno spavala i doručkovala sa svojim ocem dok se potajno nadaš da će uvijek tako biti, da će toj "drugoj" dosaditi dvostruki život i tebi prepustiti da se svake noći pitaš "s kim je".
Da me sada pitaju da li bih oprostila prevaru, bilo bi to odlučno "NE". I zaista, ne bih mogla da ljubim lice koje su dotakle tuđe usne. Čak i kad bih pokušala da oprostim, bila bi uzaludna dalja veza jer kad povjerenje jednom nestane, nikad se ne vraća. Miris izdaje ne iščezava.
Ali, šta kada su tu djeca? Kako zbog svog ponosa, povrjeđene sujete i izdatog povjerenja dopustiti da ta nedužna bića ostanu bez toplog roditeljskog zagrljaja, bez osjećaja sigurnosti kada ih mama i tata ušuškaju u krevet razmjenjujući raznježene poglede?
Ako ostaneš, pustiš ih da slušaju svakodnevne prepirke ili, još gore, samo napetu tišinu i da se trude da budu što bolji plašeći se da će mama ili tata otići jer, naravno, vjeruju da su oni krivi za njihove svađe.
A ako odeš, ubijaš djetinjstvo svog djeteta, tatin zagrljaj zamjenjuju plišane igračke a maminu radost usiljeni osmjeh uz jedva skrivene suze.
I na kraju, šta dobiješ!? Čemu je poslužila prevara?
Izgubiš sve do čega ti je stalo. A ako ti već nije stalo, zašto si onda tu? Zašto si ikada bio tu? Ako moraš, onda bar idi čiste savjesti i ne ostavljaj gorčinu u grudima onih koji to najmanje zaslužuju.
"Ne boli to
što noću sama ostajem,
što krevet suzom polijem,
ne boli me.
Al' boli to
kad moju ljubav pogaziš
pa me sa drugom prevariš,
to ubi me."
Ne znam zašto mi se plače... Bez ikakvog razloga, najave. Oči se pune suzama a u grlu stoji knedla.
Tako je uvijek kad sam ranjiva. Kad dopustim da me pogodi izgovorena i neizgovorena riječ. Tako je uvijek kad prećutim ono što leži na srcu a tako silno želim da kažem. Pa onda zaustavim samu sebe znajući da je to samo hir, momenat koji će proći.
A nekako čudno boli. Kao kad nosite tjesne cipele i ne osjećate bol već neku čudnu nelagodu jedva čekajući da ih se riješite.
I znam da je glupa misao razlog moje tjeskobe ali to saznanje je ne umanjuje. I znam da je glupo što uopšte pišem o tome ali riječi same izlaze kao da hoće da me oslobode.
Već sutra će knedla nestati i biću spokojna, kao i prethodnih dana. Ali, noćas moram da budem tužna...
Od onih sam ljudi koji žive da bi voljeli. Nije mi uspjeh - uspjeh na poslu, na fakultetu. Istina, sve je to lijepo ali koliko praznine ostane u čovjeku kad nema s kim da podiijeli svoju radost.
Nekako sam se uvijek vjerovala u svoju sretnu zvijezdu. Vjerujem i danas ali sa mnogo manje optimizma koji krasi djevojčicu od 16 godina. Možda sam zato tako olako prihvatala ono što mi je život nudio, vjerovala da ljubav neće nestati ako se ne brinem o njoj. Tada sam mislila da sam našla pravu ljubav, onu koja traje doživotno. Premlada, znam. Trajala je nekoliko godina ali i to smatram uspjehom, nikako uzalud potrošenim vremenom.
Uslijedile su godine usamljenosti, prolaznih i neuspjelih veza, pokušaja da srce zatreperi i da kaže: "Da, to je to."
Uslijedilo je gubljenje povjerenja u onu sretnu zvjezdu koja me vodila. Periodi sa manjkom samopouzdanja zbog nekih koji nisu u meni vidjeli ono što sam željela da vide. Saznanja da velika većina njih želi, ako ne "samo jedno", onda "prvo to". Čak i oni za koje mogu reći da su fini i pošteni, prvo bi željeli da te odvuku u krevet jer, zaboga, ne mogu te voljeti ako ne probaju sve sa tobom. Neće čak ni da pokušaju da te prvo upoznaju već je bitno da se upoznaju sa tvojim tjelom-za početak.
Zato su mi postala naporna pitanja "zašto si sama", "niko nije savršen" "kad se misliš udavati"...
Ja nikada nisam ni tražila nešto savršeno. Ni sama nisam takva. Takav i ne postoji. Tražila sam samo da me neko uhvati za ruku i gleda u oči umjesto u grudi. Da je zaista zainteresovan za ono što pričam, da mu se sviđa moj karakter. Da bude u stanju provesti sa mnom cijelu noć i izgarati od želje ali da ipak poštuje moje "ne", ma zbog čega ono bilo.
Bilo je onih koji su govorili da sam iluzionista. Da to što ja očekujem od jednog muškarca - ne postoji. Da su krojeni po drugoj mjeri. Takvi su mi ubili samopouzdanje. Takvi koji su očekivali od mene da budem klasična djevojka. Da se samo smješkam u društvu njegovih prijatelja, da ne znam podići glas kad mi nešto nije po volji, da budem savršeno dotjerana svaki put kad izađem sa njim, da ne mogu sebi dopustiti neku "izvalu" zbog koje će se društvo smijati jer zaboga, ja sam pristojna i pametna djevojka i ne priliči mi da budem previše opuštena.
Eto, zato sam godinama bila neispunjena. Zato što sam i sama počela da sumnjam u postojanje takvog muškarca koji će me voljeti zbog mene same i koji će voljeti moju impulsivnost, čak i glupa pitanja koja postavim.
Sad bih da kažem cijelom svijetu. ON postoji. Tačno onakav kakvog sam željela. I voli me čak i kad se iznerviram za sekundu, simpatično mu je kad postavljam pitanja o nečemu o čemu pojma nemam. Čak i kad se "izvalim", on se smije i misli da je to baš slatko, ne stidi se mog ponašanja ni u jednom momentu jer sam ja "njegova djevojka a ne bilo čija".
Sad znam da nije stvar u tome što su muškarci takvi kakvi jesu. Stvar je u tome što su nezreli i što im je još uvijek više stalo do mišljenja okoline nego do sopstvenog mira.
O mom muškarcu - drugom prilikom. Nije mu mjesto među ovima kojima je moje tijelo ljepše od mojih očiju...
Nikada se ne držim svojih odluka. Osim onih koje sam donijela da bi mi olakšale svakodnevnicu. Kao što je ovaj blog, na primjer. Ali, sve ostale, koje bi trebale da unesu malo reda u moj život - padaju u vodu već treći dan. Negdje sam čitala da, ono što radiš 10 dana za redom, 11. i svih ostalih dana postaje navika koju ćeš svakodnevno upražnjavati. Ali, ja nikako da dođem do tog 10. dana.
Ponekad vjerujem da ne znam da se organizujem. Ali, kad pogledam iza sebe, ipak sam nešto postigla. Čak i bez precrtanih obaveza izvršenih na vrijeme. Malo sam zakasnila ali ipak uradila.
Nisam sjedila u kući i čekala da mi sve padne sa neba. A palo je, iako to nisam očekivala ni tražila. I kad sam već dobila, ne uzimam zdravo za gotovo ono što veliki broj mojih vršnjaka, pa ni oni koji mi mogu biti roditelji, nikada možda neće imati. Ne kažem da to nisam zaslužila jer jesam. Ali to ne znači da trebam ići okolo i hvaliti se svojim uspjehom kao što neki rade, čak i kad nisu zaslužili.
Trudim se da opravdam povjerenje. Ali, postoje ljudi koji ga koriste. I zbog takvih ljudi, oni pošteni nastradaju. Nekada sam se nudila da radim sve što se samo spomene. Da radim vikendom, na praznike, da dežuram. Više neću dok mi se izričito ne naredi. Nije da sam bezobrazna već više volim sebe i svoje zdravlje nego zdravlje onih ljudi zbog kojih ovakvi kao ja, obično, nastradaju...
Dugo sam čekala ovaj trenutak. Već dugo ne pišem. Bar ne onako kako bih htjela - da otvorim srce i pustim ga da samo ispisuje redove i redove bez ikakvog smisla.
Volim proljeće jer ono budi ljubav. Zato se tako i zovem.
Prije nekoliko godina sam imala mali jutarnji ritual koji me je ispunjavao više od bilo čega u to vrijeme. Šoljica kafe i blog. A onda je nestao. Nestalo je sve što sam pisala. I ja i toliko ljudi koji su mi i danas ostali dragi. Nedostaje mi taj osjećaj povezanosti, tih nekoliko ljudi koje nisu povezivale zajedničke teme već potreba da se piše i čita, razmjena mišljenja na različitim poljima...
Zato sam došla ili zalutala ovdje - u nadi da se ponovi taj osjećaj.
