Kako je maza srela svog likvidatora

Nikad mu nije bilo jasno kako joj je uspijevalo iz svakog kupea istog vlaka vidjeti različite stvari. I rijetko kad joj je dopuštao da dođe do zadnjeg prozora, tamo je uvijek nailazila na izbrisana sjećanja. A ono što je zaboravljeno valjda ima razloga takvim i biti. Dok su drugi u tunelima se prepuštali laganom nestajanju zraka i susprezanju straha, ona bi naslonjena na staklo gledala tisuće svijeća, sitne plamenove kako ispisuju predviđanja.

Jedrenjak sa mirodijama sa istoka, papar, vanilija, cimet, oraščići da ti začine melodije. Malo soli onda kada više od ičega trebaš samo okus njenog mirisa.

Jedva dočekavši pogled u maglu zavukla se u šuškavo jesenje lišče, pa od crvenih tonova napravila krune za ptice koje su žurile ka južnim krajevima, neka odnesu pozdrave godišnjeg doba koje tako toplo boja zemlju. Dok je za njenim leđima odsjaj ocrtavao kako se bonaca i divlji valovi izmjenjuju nad toplim morima koje nikad neće posjetiti. Ili možda ipak, kada jednog dana triput lupi petama. Pokoji osvrt u sve što ne želiš, a tako ti lijepo stoji zalijepljeno za prste. I rukuješ se sa svim polaznicima, da otreseš nešto što nikad nikome drugome neće tako stajati kao tebi saliveno. Nema konfekcije kada su u pitanju sudbine, unikatni krojevi, sami sebe odjenemo za svakodnevne kulise.

Dvorci na oblacima, izvana vitezovi, iznutra sanjari. Pokoji cvijet suncokreta kao mač za pasom, i kaciga od ružinih latica, tako da kada otreseš sa sebe prašinu, meki leptiri naprave postelju prepuštanja. Privij ju k sebi sada kada ti još uvijek pripada, privij ju sebi sada kada još ima vremena da ti drhti pod prstima.

Voće iz vrtova ljubljenih još uvijek posljednjim zrakama, slatki narovi puni vlastitih svjetova, pokoje zrno grožđa da ti sklizne po prsima, tvrda jabuka koju zagrizeš, a ona se rastvori na tvojim usnama, sočni plodovi radi lakšeg prepuštanja, dok ti se sokovi cijede niz bradu. Upij te sokove da ti se krv razbistri. A onda u njoj možda otkriješ tragove nje, koja je kroz svaki prozor vidjela drugačije obzore, s jednom jedinom konstantom, vidjela ih je kroz tvoje zjenice.

Nemam ja vremena za hodanje po koprivama, makar se sjetim kako smo ponekad ispijali pelin da bi nam poslije dan imao slađi okus. I tko kaže da nemam otrova poput pauka? Ali ga čuvam za one dane kada više pod mojim koracima neće šuštati lišće, ako se to ikad dogodi, makar barem imam izgovor zašto ga ne odbaciti. Trudili smo se i previše objasniti si ono što smo potisnuli, i vrištali u liftovima koji su uvijek stajali na istim katovima.

Mislim da još negdje traži odmorište onaj avion od papira koji smo pustili kada smo se zarekli da ćemo si oprostiti, možda prati slutnje koje još uvijek daju pečat svim dodirima koje smo potrošili. Smiješno, ali ponekad se sjetim kako smo si laskali da smo neprekaljeni i neprikosnoveni, dok smo u ono vrijeme  mislili da nam je to garancija vječnosti. Pa smo prešli preko svih zavjeta i ostavili iza sebe samo hladnoću neshvaćanja.

Još uvijek nam se drugi čine budalama, kada vole i vjeruju da ljubav nema izlaza. Da li te iluzije trebaju nekome tko nema više sluha za ostajanje? Da li u tim nijansama finog damasta još rosnim od onih pogleda, ima sačuvano zrnce potrebe? Hodamo li još uvijek opijeni uzajamnim praznim riječima? I zašto nam šutnja smeta kada pjevamo bez ritma jedno drugom za leđima?

Imam još par dukata negdje po džepovima, sasvim dovoljno za kartu za bilo kuda. Provodit noći u starim vagonima, upijat mirise stranaca u prolazima, kada se budem trudila ovlaš ih dotaknuti da osjetim da sam još živa. I neću plakati nad tvojim ljiljanima, zakopala sam te puno kasnije nego sam trebala, i puno ranije nego sam mislila. Ako mi se sudbina okrene možda zažvidim sa ciganima, pod vedrim nebom na nekim krijesovima, u protivnom mogu uvijek zavijat sa vukovima, puštajući da me preuzme divljina koja mi je tako potrebna, da bi se pripitomila.

Jutros me tvoja rosa probudila. Lančići bisera, terapija protiv otrova. Da sam kojim slučajem stablo, vjerujem da bi na svakoj grani druga ptica nizala zvukove u savršene melodije, orkestra bez palice. Dirigentu sada negdje glava počiva, a ja čvrsto vjerujem da tu i tamo podjelimo istu česticu kisika. Moguće je da možda ponekad dišemo u istom ritmu, pa ti poželim ruke na bokovima. Te moj izdah savšeno pripadne tvom udahu.

Pred mojim očima samo puna mekoća tvojih usana. Da mi je te tvoje usne pretvorit u kist savršena ružičasta nijansa bi bila dostatna za jedinstveni zalazak sunca, pomješan sa rumenilom na mojim obrazima. Po prvom susretu pogled je bježao, traženje potvrde da svijet još uvijek postoji izvan topline tvoga dlana. Nisam bila neoprezna kada sam se zarobila. Ima onih trenutaka kada zasigurno se prepustimo, a da se ne pitamo.

A ja po navici pitanja teško zaobilazim, pa si poklonim upitnike: Koliko se puta mogu iznova zaljubiti u isti dodir? Za neke riječi mi je potreban šapat, da, mislim da je neophodno šaptanje ponekad, i to što je veći šapat više dobiju na težini.

Ako me pitaš Rim je toga dana mogao ponovno izgorjeti. Crtu Nerona si imao bez obzira što je izostala duša, makar lošeg pjesnika. Dugo sam spremala vijenac od lovora, i sva sreća da sam ga ipak bacila niz Tiber kao počast ljubavi koja nije nikad postojala. Od onih 7 vrhova koji su čuvali kotlinu punu tvoga mirisa ostala je samo u daljini porušena arena. Simbolički prikaz svih borbi sa obrisima nepostojećeg. Ja u nepostojećem sam kratko bivala.

Ostavila sam ti sve dragulje, krvlju označene ratovima koje si mi posvećivao. Molila sam te za pokoju lađu sa mirodijama satkanim svilenim haljinama. Da ti budem jedina, da me nikad ne pustiš da jutrom te dijelim sa novim planovima, velikim pohodima i nepotrebnim okrutnostima, tada čak ne misleći na sudbine nekih dalekih naroda. Sebično sam čekala da nestane okrutnost prema mojim suzama.

Tebi nisam bila dovoljna, tek trofej pokupljen kao znak dominacije nad porušenim selima. I čekala sam danima, ispratila cvat stabala naranača i dočekala plodove. Sve ih doživjeh jalove, kao i tvoje obećanje da ćeš u znak pomirbe sa mnom brojat ždralove, negdje daleko od svega poznatog, negdje daleko od svega onog što bi me ikada moglo podsjetiti na to tko si ti zapravo. Možda sam te mogla prestati voljeti onog dana kada si u naletu samo tebi svojestvenog bijesa skinuo sa mene sve oznake i prodao me među robove.

Pamtim toga dana samo grmljavinu, nada da su ti Bogovi okrenuli leđa. I zahvaljivah Jupiteru što je u dimu nestala palača. Da je kojim čudom grom proparao nebo negdje bliže meni možda bi me rješio okova. One čelične tada nisam osjećala, već one okove koje su me uporno tjerali da te tražim pogledom u svjetini. Mislila sam da će prisustvovati mojoj predaji rukama koje nisu sa mnom znale rukovati. Nije te bilo, čak ni tada.

A ja još uvijek nekako vjerujem da šare na cvjetovima tulipana nisu tamo bile bezveze, i još uvijek vjerujem da u onim jesenjskim listovima snovi bojaju nebo u plavo, i još uvijek vjerujem da u zimskim noćima negdje dah onog kome pripadam magli prozorska okna, kako bi po njima lakše našla toplo mjesto u snažnim, i tako nježnim, tvojim, a samo mojim rukama.

Ma neću više nikad reć da ne postoji sudbina. Imam jedno par milijona dokaza, skupljenih u mekoći tvojih usana. Koncetrirana čežnja još iz nekih prošlih stoljeća, kada smo mislili da je pelin sve ono što nam pripada. A sad ti osjetim miris, i nemam više pitanja. Ne znam ima li još nešto što ti nisam predala, ako ima, uzmi, ništa mi više ne treba kada rukom griješ sve moje požude.

Znaš da svako moje obećanje postaje postulat kada dotakne tvoje ušne resice, i zazivam sve Bogove da pošalju puteve koji bi me što prije doveli do tvojih prepona, i tako mi svejedno što sam možda i bestidna. Ovdje se ipak radi o strasti koja je nepatvorena, jer ju je ljubav satkala. Pališ sva moja osjetila lakoćom svjetioničara, pa osvjetliš jezikom sve kutove mene koji odavno već ne pamte da postoje.

Šapći mi kao uvijek na uho da sam jedina, da te nijedna prije nije kao ja imala, da pod ovim nebom nigdje ništa ne spava što te više oživljava. Reci mi kako me voliš na 1000 načina, dok mi tvoja ruka ne da mira bokovima. Na mojim leđima ko na pergamentu nacrtana mapa, točno se nastavlja na crte na tvojim prsima. Naša tijela kao slagalica, svaki prorez se savšeno uklapa. I vikala bi sa vrha svijeta koliko sam luda...ludo zaljubljena...u jednog anđela.

Izgrebani dlanovi, da se ne bi vidjelo dokud ta crta života seže. Ironija, kada pomisliš da ionako život držiš u svojim rukama, trudiš se da ne propustiš prelabavim stiskom koji tračak disanja među prstima. I voliš te crno-bijele konture na starim slikama, pospremljenim makar se nekad davno klelo da vrijeme neće učiniti svoje. Bore na licu dobiju snagu kada znaš da u njima čuvaš svaki osmjeh i suzu svojih posrtanja i neposustajanja.

Pa pustiš suncu da ti pigmentom ponekad ulije crvenilo u obraze. Ima dana kada savršeno lupaš u sva vjetrobranska stakla, čak i kada krošnje miruju. A negdje skriveno u deblima tražiš tajne poruke, da ti potvrde ono što ionako predosjetiš kao promjenu vremena. Možda u umornim koljenima, ili u pokojem kralješku samo tebi oblikovanom od tereta. Gol hodati jer ti ne treba zaštita, da te možda prekrije prah iz Orijenta, ili sa tebe speru sve kapi vodopadi otapanja polova. Sante gledaš naopačke, pa ti vrhovi nisu prijetna.

Ako zamislimo noćas da je mjesec od sira, tada i zemlja postaje jabuka, tvrda i zelena, da te prođu trnci kod ugriza, a onda dođe pohvala, jer i nakon svega imaš nagona da zvijezde pretvoriš u borovnice. Kao ukras oko vrata neke voljene osobe, miris koji ne prestaje, čak i pomalo sebično, ponekad samo za tvoje potrebe. Jeseni ukradeš meke postelje, da na proljeće prvi dotakneš propupale pobude.

Neprekinuti niz lampiona nudio je samo poraze, u onim zabačenim četvrtima starog grada gdje su još uvijek mogao u proljeće ubrati pokoju ciklamu, da te podsjeti da negdje ipak netko boji svijet u ružičasto.

Onaj zmaj na leđima je prije nekoliko godina otišao na spavanje, podrezali su mu krila da ne bi više raspirivao maštu onih koji su vjerovali da se još mogu boriti. Nebitno, ne znam zašto ti to uopće pišem kad si ionako davno zaboravio sve simbole našeg postojanja.

Kistom još pokoji put pređem preko onih svilenih platna koje si donosio kući nakon dugih putovanja u velike gradove. Znam da su te tamo žene dočekivale, ne čudim im se, vjerovatno bi i ja napravila isto, ne misleći da na kišnim oknima neka dva oka gledaju prašnjavim stazama ne bi li ugledale obrise tvojih odora. Mirisao si na jantar, i na hibiskus. I dobro ti je pristajalo. 

Znam da si se osjećao usamljeno u tom mahnitom pokušavanju brisanja podsvjesti. Makar sam ti toliko puta usnama objasnila da se nemaš razloga bojati, i da sam ti davno oprostila što sam ti vjerovala.

Kažu mi da još uvijek navečer staviš jastuke na trijem i gledaš prema istoku, sad kad sam ti ja već odavno za leđima. Nakon onog jutra kad sam otišla nisam više okrenula pogled prema vrhovima pagoda. Zamijenila sam blagi smiraj oceana sa jednoličnim povorkama. Negdje daleko od sjećanja koja se vrate samo u vjetrovitim noćima, noćima koje me stisnu pored tvoga ramena. 

Krajolici napravljeni po mjeri razglednica, iz samo jednog poteza kista po sudbini. Na leđima pokoji ranac za duge staze, možda pronađeš vjetar baš za tvoje smjerove. Nakane mjenjaju obličje ako ih ne pretvoriš u imperative, a blaga jezera jeseni lako poprime ćud brzaca ako krivim veslom zajašeš prema pučini.

Mekim pokretima po kralježnici, šamani će izvlačiti esencije da ih spreme u ćupove, poput urni. Nema tu zakapanja, samo oćuvanje, vješti pokreti konzervatora. Labilni stoicizam na kušnji pred igračkama iz izloga izdaje. Tek kad doguraš do kraja možeš usporediti jamstva sa činjenicama koje prostreš na sudu svojeg vrednovanja.

Ako zaluta pokoja breskva među koprive u cvatu, igrom genetike njena alergija može krv pretvoriti u protuotrove i nema zapreke tada, da smijeh poput vihora stvori nove poretke.

Čudno, ali ponekad za bolji vid nisu potrebna stakla, već samo novi okviri, i tako uramljeni vidici mogu poslužiti kao kontrolne točke, pogotovo onda kada nemaš dovoljno odraza da svijet gledaš sa dovoljno odmaka. Ako ne možeš sagledati cjelinu, a ti uzmi mrvice pa ih generiraj u impulse, iskoristi svaku mogućnost stvaranja energije, pa možda i uđeš u kategorije poticaja.

Izderati se sam na sebe prazni zalihe bespomoćnosti, pa kreni stazama i sam sebi prigovaraj za svaka moguća i nemoguća stanja. Kreativni samoprijekor iznjedri lucidnost, rađenu baš po mjeri tvojih odluka.