Kako je maza srela svog likvidatora

Ponekad se upitnici pojave iz vedrog neba. Iz nekog smiraja pronađu put do tvojih sljepoočnica. Mjesta kao stvorena za razmišljanja, za slaganja dojmova, za punjenje spremnika lahorima koji pokreću jedra. Blagi tonovi za tjeranja kovitlaca. Nešto zdravog razuma, prstohvat otetith emocija, pokoja kap preživljenih sudara, i čisto pola žličice odmora.

Ograde postavljene nakon loše odigranih uloga nemaju snagu da se nakon pravog recepta ne pretvore u kulise sa vjenčićima bršljana. Korozija vremena napravit će svoje. Bodljikave žice koje su ti trgale nekoć dlanove, dok si ih vještim, filigranskim pokretima razvlačio, izgube surovost pod pravim dodirima. Majstori preokreta, ili tek nježne strune koje osjete prave note da se instrumenti sami naštimaju. Nekoć oklopi, sada tek ruševine, patinom vremena i prašinom zaborava prekriveni.

Ima cvjetova koji imaju moć da razmaknu oblake. Kako bi se suncem kupale latice. Ostane ti samo pokoji paperjasti trag kao mjesto počinka. Takav učinak imaju i osmjesi. Oni nepatvoreni, cijelim bićem odaslani. Nikad se nijedna sila nije mogla boriti protiv unutarnjeg sjaja. I nikad neće priroda uništiti ono što s tako puno strasti stvara. Jer uvijek ti ako ništa ostane trag da si jednom, negdje vidio nešto što je premašilo svu tvoju sposobnost zamišljanja. Poput onog poljupca, koji uslijedi nakon sjaja u očima.

 Tek trenutni mrak pred buktanje vodoskoka novoosvjetljenih svjetova. I nikad nijedno paljenje kugle neće otkriti identičan prizor. Svijet svaki dan nudi neke nove kulise. Pa ti pokupi od tud način kako da se odagna monotonija. Nađi načina da zaboraviš šta je to rutina. Jedino tad raširene ruke će stvarno postati krila. Tako se postaje kraljem svijeta. Tako se svaka livada sprema za lagani dodir tvojih stopala. Tako ti priroda da krunu, krunu za novog otkrivatelja davno zaboravljenih vodilja.

Znaš da ako treba ni najgora kataklizma nema obranu protiv srca. Pa i ako nije tako ti vjeruj u to. Bit će puno lakše tada jahati prema vjetrenjačama, mrijeti ako treba za vlastitim idealima. Nosit u sebi dovoljno prkosa, da sam sebe pobjediš ako zatreba. Pokušat predvjedit da te neće konfuzija odaslati negdje gdje nema mjesta za tvoja sanjarenja. Nakon nevera se zrak pročisti, a ti samo pripremi pluća.

Imala je u vidu sila koja je stvorila zvjezdice,

da će one lako jednog dana naći mjesto otkud bi najjače sjale.

U oblačnim noćima stisnu se one pored tvojih zjenica.

U mili pogled kojim kupaš moja buđenja.

Nebo se prožme poput skupocjenog tepiha zlatnim nitima.

To radiš kada sam ti daleko, da mi toplim signalima pošalješ ljubav.

Skupljam te zvjezdice, radim od njih buketiće, postavim ih na pragove koji me vode do tebe.

Slikam maštom pučine na kojima sve staze imaju jednake krajeve. Obale što samo spajat znaju, mostovima duboko usađenih, tako nekako prirodno usvojenih ruku preko ramena.

Blagi stisak jači od svakog nevremena.

E da, te tvoje zvjezdice, isplele mi krunu dostojnu kraljice, uokvirile mi obraze poput relikvije, ukrasile vrat poput svetinje, isklesale mi na leđa mape poput tajne, na grudima napravile vjenčić, uokvirile nam uzdahe, pod stopalima mi rasule korake da mi budu vodilje, na bokovima znamenje, napravile mjesto za tvoje dlanove, pozlatile mi usne poput melema...

E da, te zvjezdice koje samo ti kriješ u očima...

Glatko priznajem da sam lopov, i lažljivica, i prevarantica.

Kradem što stignem od svih strana svijeta koje dotaknem. Od Italije ukradem onaj osjećaj koji uhvatih kad sam nakon dužeg vremena se tamo vratila. Pa ju slažem: domom mi zračiš, sve dok ne pokucam na vrata Dalmacije. Kradem Italiji onaj temperament, vrelu krv u žilama, glasno pričanje i mahanje rukama. Ukradem joj „ma che cazzo vuoi“. Varam ju sa nekim novim sada ulicama koje prisvojih. Dužno poštovanje ozračju koje me prihvatilo u trenutku kada mi je najviše trebalo. Pa otimam Zagrebu tramvajske gužve, Jelačića si stavljam u dvorište. A onda sve to olako zatajim maestralu, ne pričam mu tad da grlim i sniježne pokrivače, mećave i vijavice koje mi zabijele svijet, kako bi mogla dugu iznad Biokova spremit u džep, pa na njemu šarat nove krajolike. Koje opet nekako po staroj navici otmem negdje iz sjećanja ranih dana, pa Ilicom zavijore palme. Ma zašto ne bi prešutjela bajamovom cvijetu da negdje sniva Maksimir. I neću čak ni priznat onoj smokvi iza kuće koju već godinama pratim da negdje tamo daleko neka druga stabla isto tako gube lišće. Uspješno lažem ono stablo šipka ispred kuće da osim njegovih plodova ne uživam u ničemu. Pa kad padne noć pratim Savu dok priča priče. I prevareno more tad ostavljam, izdajnički neću slovo da kažem o bonacama, o prvim poljupcima uz šum valova, o pjenušavim kupkama ustreptalih nevera. Budalasto, ali na dane izdam i miris lavande, kadulje i brnistre. A sve to da bi šurovala sa smogom. I hodam prašnjavim kolnicima, nema tad šljunčane plaže pod tabanima. Tako ponekad tu plažu varam i sa nekim prljavim pijeskom drugih obala. Opet tako mojih.

Lažem ja i Sljeme da takvog brda nigdje nema. Sve dok mu ne okrenem leđa pa s vrha Biokova nakon bure gledam rodne krajeve. Preko mora. Pa onda tako s vrha pričam kamenu da ništa nije tako čvrsto. Volim svaki pedalj zemlje kojom prođem dok putujem od jednog doma ka drugom. Krš, škrape, livade, pašnjake, šume i doline. Sve ih upijam kroz stakla. I nikad to poslije ne pričam krajevima kamo idem. Neću nikad nijednom priznati da negdje postoji neki kutak koji ima nešto ljepše. Ni prljavom moru Italije ne šapućem o kristalima Makarske rivijere. Uvijek nađem zgodnu izliku da se ne okupam, a da ga usput ne povrijedim. I talijanskom sciroccu, sa pješčanim nanosima tople Afrike ne govorim o mojoj južini, makar i ona donese crvenkaste pozdrave. Stidljivom sjevercu kojeg negdje Zagorje potjera neću pričat kako nema okus soli. Uvijek mu natuknem kako mi nitko tako ne mrsi kosu.

Ukrala sam tako i Dunav kada sam ga ugledala. Ali Sava to ne zna, makar mi možda ne bi zamjerila, i ona ga ljubi, bez imalo ustezanja. Ne govorim ja ni Jarunu da ga uzaludno zovu more. Blago mu kažem kako će i njega jednom posjetit sirene, pokoji gusar i nebrojene škrinje sa blagom. A ponekad volim pomisliti kako možda oblaci ponesu malo te slatke vode sve do Jadrana, pa ju nekim laganim pljuskom spoje sa soli. Nedugo nakon toga pomoli sunce svoj žar u paleti ružičasto-narančastih boja, pa poljubi sve dijelove mene razasute po mojim zemljama. Koje lažem, varam, kojima prešućujem...koje volim.

Nimalo dobro, nimalo...Prvi mi je radni dan, a ja sam već uspješno 3 vlaka poslao na krivu stranu. Znam koliko se otac morao dodvoravati našem mjesnom predstavniku Željezničarskog društva kako bi isti ga uzeo u svoju milost, te meni, propalom studentu, sredio posao skretničara. Nije ocu to baš milo bilo, jer već je svima razglasio kako će se sin vratiti sa doktorskom titulom. I brk mu se slatko smijao pri pomisli na šunke koje će veselo visiti u našem podrumu kada krene sezona prehlada. Da ne pričamo o pečenkama, znakovima zahvale za porođaje.

Sva sreća pa je toga dana sa mnom u trošnoj kolodvorskoj kućici bila samo Ana, prodavačica karata, a ona me oduvijek gledala svojim velikim, smeđim zaljubljenim očima. Neće ona izdati, valjda. Samo ne znam kako će to kuma Katica sve pretrpjeti. Jer je baš ona tog jutra morala sjest na jedan od tih vlakova. Spremila se kćeri u posjetu i nije me nimalo blagonaklono gledala kada su se morali vozit dobrih 10 minuta unatraške kako bih ja mogao vlak opet vratiti na pravi kolosijek. S njom sam još od predstudentskih dana vodio hladni rat, i ne samo s njom. I moja majka je s njom velike planove radila kako bih od kume Katice kćer vodio na plesnjake. A jednog dana, Božemesačuvaj, i pred oltar.

Marija je bila sve, samo ne žensko. Ta je mogla skočiti dalje od bilo kojeg dečka u selu, pljuvala je i psovala kao pokojni dimnjačar Štef, poslije kažu da je navodno čak mogla više i popiti od njega. Znam da je majka imala u vidu njihovu zemlju kada me silom htjela priženiti, jer Marija je bila jedinica i cijelo imanje od stare ceste pa sve do potoka bi joj pripalo jednog dana. A kuma se nadala kako će s oproštenjem duga uspjeti i oca mi nekako nagovoriti na tu urotu protiv moje budućnosti. Naime, moje školovanje nije bilo jeftino. I moja godina provedena u gradu je od oca zahtijevala da se zaduži više no što je naša zemlja mogla roda donijeti. Kuma je jedva dočekala taj trenutak kada je sa svojim kreštavim glasom ocu mogla predložiti da ona preuzme moje školovanje. Razloge silne „dobrote“ nije spominjala, a meni se na svaki novčić dobiven od roditelja srce stezalo.

Doma dugo nisam dolazio, a onda je postalo posve jasno da moje ambicije su svakakve, samo ne doktorske. I eto me sada tu, sa skretničarskom uniformom. Otplaćujem dugove kumi. Marija se sva sreća pa udala u obližnje selo. Naišao je jednog dana kažu nekakav trgovački putnik, i nju zatekao u polju. Omililo im se sjeno, ali se omililo i onom gore na nebu da pošalje kumu nasljednika. Kada sam to čuo otišao sam odmah zapaliti svijeću svim svecima koje je moja župa poznavala.

U gradu sam ostavio svoju veliku ljubav, animir-dame. Voljele su me, bio sam njihov mali provincijalac dječačkog pogleda i muževnog tijela. Bog mi je svjedok da bi zasigurno išao više na predavanja da mi lokal gdje su one radile nije bio na putu do fakulteta. Mogao sam doduše ići drugim putem, ali tamo je bila kaldrma uvijek puna blata i moj jedini par cipela bi se brzo uništio. Molio sam oca novce da kupim bicikl, ali kada me pitao što će mi, nisam mu mogao objasniti da mi treba kako bih mogao izbjeći napast putenih bedara. Moj otac valjda nije ni znao što putenost znači, a ja nisam imao druge riječi da mu opišem ono što su te suknje iz žurnala skrivale. Odselit se nisam mogao, podstanarsku sobicu mi je iznajmila tetka Jelica, i bila je puno jeftinija no što su moje kolege plaćale. Tako da kada sada gledam unazad, ponajmanje je moja krivnja bila što sam propustio dovršit izobrazbu. Nego, eto mi se Ana nešto zamamno smješka, a dama se nikad željna ne ostavlja, do čitanja.

Jesmo li mi ti koji smo postavljali pješačke prelaze preko provalija?

Čupali golim rukama tetive u potkoljenicama da bi si otežali korake?

Dogovarali susrete na svojim krajevima duge da bi svako sebi ukrao ružičastu boju? (znam da si tvrdio da ti u biti želiš plavu, ali onda si namjerno meni htio otežat, jer mi nikad ta ružičasta nije do kraja pripala).

Znali smo provesti sate pišući u pijesku napomene, ako kojim slučajem neki brodolomac se dokopa obale. Iskušavali smo plimu, a u biti vodili bitke sa svojom upornošću. Sjećaš se vjerovatno kada smo pustili onu poruku u boci. Sitnim slovima naznačili da ćemo se rastati ako je ikad pronađemo. Koja li lakomilesnost, donio mi ju je neki lutalica ima tome dosta. Pa sam ju sakrila, pokušavši sakriti sudbinu.

A ti si još tu pored mene. Osjetim po noći kako se budiš da bi me slušao kako dišem, samo za tebe (kao da meni disanje nije potrebno), i znaš da griješiš. Ne dišem za tebe, ni za sebe. Dišem za nas. Isto kao što ti ne pališ zvijezde za astronome, već da bi pokoja pala za naše želje.

Dane si proveo zatvoren gradeći velike ljestve. Mrmljao sebi u bradu kao pokušaj da odgovoriš na moje upite. Ja naivno mislila da će nam služiti da se popnemo na vrh svijeta. A onda jednog dana te ugledam kako na punom mjesecu pišeš moje ime. Da kad odeš bilo gdje te uvijek mjesec vrati do mene. Meni je bila dovoljna mahovina da ti pratim lutanja. I pokoji izrezbareni podsjetnik na korama borova.

Možda bi sve ovo imalo poantu da smo se stvarno i sreli na onoj točci koja spaja početak i kraj. Po staroj navici ti si je crtao od sjevera ka jugu, a ja sa istoka na zapad.

Strah kad navuče zavjese na prozore, znaš da će ti čežnja zakucati na vrata, preporučena, bez povratnice. A nespretni poštar, pod izlikom zagriženog filateliste kradomice uklonio markicu da ti ne ostavi mogućnost da prebrišeš pečate. One iste štambilje koje si kao madeže primio u nasljeđe. Kockati se uklanjanjem trenutne dvojbe kako bi si možda navukao tumor za sve vijekove koji ti predstoje. Sredstva za uklanjanje mrlja nikad nisu djelovala jedno preko drugoga.

Nemaš danas vremena, a ona se ponada da je kraj strepljenja. I niti jedna riječ ne može ispuniti one praznine između točkica. Sudbina ili tek nategnuta slučajnost, kolica već davno iz upotrebe maknutih popravljača kišobrana ti donesu konstrukcije koje odbijaju upitnike. Opet po naopakoj potrebi, jer sada ne možeš ublažiti sve one uskličnike koji odzvanjaju i kada ih malo slabije intoniraš.

Porota se nikad vjerovatno ne bi usuglasila oko dokaza koji ožive samo kada ih protrljaš dok griješ ruke nakon pranja savjesti. Šteta ključeva koji su uvijek samo znali zaključavati. Ponosno ti zveckaju u džepu, sa privjeskom vješala, pod krinkom vješalice, da skloniš košulje, pune mirisa one iste čežnje koju si bez najave poslao da joj mrsi kosu u danima bez vjetra. Da spremi kožu za prve pahulje, da navikne nečije srce na mraz koji može da potraje dugo, dugo...u rano proljeće. 

U životu sam se nagledala filmova, ali mislim da nijedan nije našao put do mog srca tako brzo, i tamo ovoliko se dugo zadržao kao "Prohujalo s vihorom". Tako opipljiv film, tako intenzivne emocije, isprepletenost propasti Juga, potpuna promjena jedne civilizacije, i ljubavne priče koja je sve osim sretna. I baš zbog toga se ponekad tako lako u njoj pronaći. Kako starim tako se i moja pažnja na film preusmjerava na različite segmente, kao djevojčici su naravno glavni fokus bile prekrasne haljine i oni prikazi bezbrižnog života sa početka filma. Haljine u kojima svaka žena postaje princeza. Ogromno imanje, prijemi, balovi...I naravno da je mama svojoj princezi morala takvu haljinu napraviti, doduše obukla sam je samo za karneval, ali to nije umanjilo njen sjaj. U srednjoj školi je već ljubavni dio tog spektala počeo mi postajat malo bliži, premda mi je naravno tad bilo nepojmljiv njen odnos sa Butlerom. I teško mi je bilo u glavi prihvatiti onakav kraj. Danas, e danas, je to za mene potpuno drugačije. Sve te niti koje ocrtavaju odnose među svim likovima.

Scarlett, lako se pronađem u njenom liku. I u onim negativnim, i u onim pozitivnim segmentima. Razmaženost ponekad, naravno uvjetovana njenin odgojem, onaj njen dječiji pogled na ljubav, tvrdoglavost, ali i odlučnost, sposobnost ostati pribran kada je to najpotrebnije. Tužna činjenica da je cijeli život mislila da voli čovjeka koji sve i da ju volio snagom kojom je to potrebno, ne bi nikad bio u stanju učiniti je sretnom. Može li ju se krivit zbog toga? Nismo li mi svi ponekad voljeli krive osobe? Premda je ona više voljela sliku koju je u svojoj glavi o tom čovjeku stvorila, no što je njega voljela. Ulazak u njen života Rhetta Butlera, čovjeka potpuno drugačijeg od svih koje je poznavala, muškarca u pravom smislu te riječi, kojeg je ona u više navrata pretpostavljam doživljavala kao zaštitnika, kao staratelja, kao nekog tko će se bezuvjetno nalaziti kraj nje. I tu dolazi do izražaja sav onaj dječiji svijet pojmljenja ljubavi kojeg je nosila u sebi. Uz njega je postala žena, nažalost prekasno shvativši da je on cijelo vrijeme čekao da ona to postane, i da ga je sve to umorilo. Ne mogu ni njemu zamjeriti, mislim da nisam ni na jednom filmu vidjela toliku ljubav muškarca prema ženi. Da, nije mu pružila ono što je trebala, ali ona to nije ni mogla. Neki procesi očito ponekad traju duže.

Ima niz rečenica i dijaloga koje bi iz toga filma izdvojila, možda mi onako nekako najjače odzvanja kada joj Butler govori: "No, I don't think I will kiss you, although you need kissing, badly. That's what's wrong with you. You should be kissed and often, and by someone who knows how." Ili pak kad joj kaže kako je njihovu kćerkicu koja je poginula razmazio onako kako je nju oduvijek htio razmaziti.

Dvoje ljudi po mnogočemu sličnih, a po toliko tih nijansi različitih. Film koji me tjera na dobrih par sati suza, svaki put iznova.

Nisu se dali nazrijeti oni proporcionalni raskoraci,

a metamorfoze su čekale neke latentne pogreške...

...da postanu netrpeljive istine...

Nekim čudom su se nakrivili zvonici u dolinama,

pa su vjetrovi promjenili smjer...

...i plima je pojela oseku (al' samo na jedan dan)...

Preskočile su sjene stepenice,

jer su odlučile da više neće pokazivati vrijeme...

...(ne treba posebno napominjati da je pijesak u klesidrama napravio pustinje)...

Sva su stabla izgubila listove, a nekom tajnom,

su se lješnjaci pretvorili u bundeve...

...možda da izbjegnu susret sa ciklamama koje su i danas negdje procvjetale...

Ako uspijem postati toliko svjesna težine stihijski neplaniranih, nepravomoćno utemeljenih bijegova neću više čvrsto stajati u praznim ulicama kada me se zaželi svjetina. I tada moj dječiji glas može poprimiti grlenost kakva je potrebna da se jasno da do znanja pouka. Posljednji izvještaj će naći neke frekvencije zaboravljenih radio stanica i u svoj toj galami bespotrebnih poruka jasno ću razabrat taktove koračnica. Prigodno opjevanih sukoba, podstreh za skidanje sa tripova.

Nijedna droga te ne može omamiti kao mješavina zbunjenih drhtaja, a drhtala sam ponekad i zbog mnogo banalnijih i bazazlenijih stvari no što sam se nadala. Bilo bi smješno da sada zaniječem da sam ponekad čistokrvna kukavica, jer bi tada porekla da sam ikada imala konflikata sa sjenama. Svakojakih lampiona sa likovima zmajeva.

Čudne poruke kultura kojima ne pripadam po geografskim mjerilima. Duhovima zalutalih mamuta, a u biti vješto prekrivenih bojazni. Kada se bojim onda sam najjača. I bojim se ponekada bojati jer me to umara. Ako se toliko premorim od straha, kada strah nestane ostanem prazna. Kao takva neću nikada napraviti ogrlicu od paučine, kako bi sada ja možda zarobila misli koje su mene dugo krivo navodile. Bila sam mlada, i bila sam stara, kratkotrajna i svevremenska. Mogu se uvući u svaki prorez za srce, nema toga oklopa koji nema grešku. Logično, svaki oklop u sebi nosi grešnika.

Taktilna sam, taktilna baš kao taj baršun kojeg nosiš pod kožom, kitica ružmarina na tvome zapešću, onaj miris mandarina s juga u kutiji sa starim razglednicama, blaga marmelada od šipka, podsjetnik na zimska jutra, maslo i kruh.

Ja sam tvoj poutpourri, mješavina komprimiranih esencija, jarkocrvena boja koja ti ostane kada ukradem svu krv trnju, ponekad čak i opori miris svih sakupljenih nektara, lepet krila pčela u mojim žilama…

Ja sam tvoj bouquet neke najfinije berbe, grozd dozorio na padinama rodnih vinograda, ja sam godina proizvodnje na tvojim flašama, onaj segment koji ti nakon puno vremena donese lovorove vjence prestiža, i zato me tako čuvaš, na svim svojim etiketama.

Od stranica moje žudnje radiš origami figurice, pa ih čuvaš u vitrinama, pored antiknih šalica, kristalnih lutkica, svega onog što bi se možda svelo pod «obiteljska tradicija».

Ja sam tvoja ikebana, aranžirana po mjeri tvojih obraza, grudi od latica da bi ti se uklopila linija vrata preko mojih uzdaha. Noću poprimam osobine damasta pa te obavijam dok u isto vrijeme postajem zadnji redak knjige koju odlažeš pred spavanje, pročitaj do kraja, neće nestati čarolije. Kućna sam prašina bez koje bi ti dnevna soba bila neobična, pa ju spremaš pod tepih kako ti ne bi pobjegla.

Na šalteru za reklamacije je pisalo da je zatvoren radi premalo posla. Pa je kačila pritužbe za brisače, možda prođe, ako nestanu nejasne poruke, nema druge nego da se slože praznine. I vrijedilo bi možda tako nešto i pokušati da je bilo naznaka bilo kakvih padalina. Proglasom je javljeno da će se sve upitne situacije rješavati kada se promjene kalendari. Bez navedene godine. Izazov dovođenja u situaciju na koju nećeš moći odaslati nikakvu riječ zamjerke, da izbjegneš opet psovanje zbog birokracije.

Da, a onda uzmi u obzir sva naopaka pravila koja će sigurno upaliti. Spasi te stara shema ljetnog programa, pa si narihtaš ponašanje koje je već jednom upalilo, sve dok ne nestane signala. Ma sigurno je problem u novom prijemniku. Ili je samo narav dala oduška, mjenjanja mogu biti kažnjiva, ili pogubna, pa se ti drži tradicije i svaki nemogući trenutak pretvori u deja vu. Prihvatila bih čak to, beskompromisno, da spoj gena negdje možda koji x ili y ne zamjeni u toj lijepoj hibernaciji, zbog neke sada GMO jabuke. I onda oni otisci prijašnjeg nahođenja postanu baš kao red vožnje drugog kolodvora. Potpuno beskorisni ako želiš uhvatiti liniju koja te ovaj put odvede do željene stanice. Šablona koja svaki put pogriješi, i jedina konstanta je isti ishod.

Loša postavka nekog znanstvenika, ili samo savršeni teorem, o uvrštavanju raznih varijabli, a sve zatvore isti krug. Samo ih permutiraj. Na bilo koju potenciju, osim one koje stvarno želiš, jer ta uzme previše multiplikatora, iz isključive potrebe da te zbuni. Iskušala bi ja sve to u idealnim uvjetima, ali nigdje toliko velikog sterilnog staklenog zvona (osim možda ponekad u daljini za koju će trebat čekat kojih bezbroj godina, da zemlja eksplodira, pa da nestane). Ako se nađeš svaki put u istoj situaciji vjerovatnost je veća da ćeš idući put znati kako postupiti. Pa možda i posluži. Kad tako poželiš, onaj rub će uvijek možda više sjati, baš zbog nagiba glave kojeg ćeš sam odabrati. Vir ili zatišje, čvrsti naslon ili ljuljačka, na prvoj crti ili sa puno odmaka, zavrtjet ću vjerovatno opet rulet, crna ili crvena. S tim da tu crnu već jako dobro poznajem, pa ju ponekad namjerno uzmem, da ne bi izašla iz kruga.

Noćas na karti svemira zbog kozmičke greške nema naših obrisa, ukradi me. Iskoristimo anomalije sudbine da nestanemo iz vida poteškoćama. Tom našem pomalo dramskom nastupu može svjedočiti samo mjesec, a on svoje tajne ne odaje čak ni kada skriven u pomrčini odmara od svega onoga što ga prati u bezbrojnim okretanjima. Oseke i plime nam mogu vjerno i precizno otvarati mape nekih novih poteza...izvježbanog šahovskog skakača, ili možda stidljivog dečka pika.

Ne, ne, ne bih to nazvala bježanjem, ima niti koje nas drže tako čvrsto za prošlost, da ih ne bi mogli presjeći ni mačevi svih samuraja ovoga svijeta, i volim te lance koji su tu da te uvijek podsjete tko si i otkud dolaziš. Nasljeđe mojih predaka satkano u genima koji prkosno okreću glavu svim jekama da bi se oduprli inhibicijama. Pa si laskam ponekad da imam snagu Stvoritelja, kada otmem žezlo kralja vulkana da bi donijela vatru svim ljudima, i nek me zbog toga zakucaju na padine koje ljube oblake,  znam da uvijek imam snage da vidim dalje od nesreće.

Noćas negdje u dubinama oceana potopljeni gradovi stvaraju nove civilizacije, ukradi me. Veličina srca nam omogućava da zaronimo i stopimo se s azurnim prostranstvima. Želim vidjet kako nam se po leđima prelijevaju refleksije sunca. Budimo odvažni, dokažimo da zov sirena nije osuđen na propast, tako lijepi zvukovi mogu samo biti najava preporoda. Znam da nam je suđena audijencija kod Neptuna, potvrdimo mit koji mu je izrezbaren na ostima, o dolasku ljudi iz nekog drugog vremena. (Legenda koju znamo samo ti i ja). Priroda koja iznjedri bisere ne može biti prijetnja nikome tko ima snage da se odmetne i u njoj potraži zaklon.

Noćas negdje pod ledenim pokrivačem povjest skriva dokaze o nastanku svijeta, ukradi me. Jednom davno kupih na sajmu zaboravljenih tradicija isprave koje otvaraju dimenzije. Još nisam čula da je netko pobjegao iz prošlosti, a budućnosti se ne bih znala bojati. Na suhom se ne možemo nasukati, a ako se već negdje snjegovi otope da izazovu promjene, uvijek ćemo lako objasniti da je to samo trag topline naših dodira.

Ne, ne, ne bih to nazvala bježanjem, jer bijeg ne uključuje uvijek nužno mogućnost povratka, a mi, mi znamo da se možemo vratiti, ako ništa sebi, jer od toga nismo ni bježali.