Kako je maza srela svog likvidatora

Na plakatu je pisalo "čitanje sudbine iza ugla". A iza ugla stajala tabla: jednosmjerna slijepa ulica. Pa ti sad shvati te listiće čaja. U toj ulici nije bilo izloga, osim jedne velike prodavaonice antiknih lampi. Čovjek bi pomislio da je to bio potpuno bezveze uložen novac, a u biti reklama ko iz najboljeg poduzetničkog časopisa. Ako si već zalutao u ulicu iz koje ne mozes izać onda barem iskoristi ono što u toj ulici uspiješ pronaći, pa makar i lampu, ustvari  jako dobra investicija, ako ikad zapadneš u mrak.

I kiša po narudžbi, pa smo se stisli pod neku nadstrešnicu, ionako si uvijek čekao kišu kao izliku da se stisneš uz mene da me kao zastitiš. A čarobne svjetiljke iz izloga mamile svojim žaruljama. Ne znam da li je bila greška što smo u nekakvoj kupovnoj groznici ipak gurnuli ta vrata, možda pljusak brzo prestane. Za pultom nasmiješeni prodavač. Ništa ne govori, ali mu čitamo misli, i on naše. Ispod pulta izvuče neki stari luster i pokaže nam da pritisnemo prekidač. Smiješnog li čovjeka, pa nije nigdje uključen u struju, ali, kad si u prodavaonici lampi, ponašaj se kao da si u prodavaonici lampi.

Odjednom nevjerica. Znam da se nisam drogirala, a mi smo u nekom potpunom drugom svijetu,  luster na nepostojecem noćnom ormariću (to što je luster bio na nepostojecem noćnom ormariću je čak bila najmanje čudna stvar). Jer, kako se ta mala prodavaonica na kraju ničega pretvorila u praznu sobu? Ti i ja, ko da se po prvi put srećemo, ne znam ti ni ime, odnekud mi poznat tvoj hod. Po prvi put nakon dugo vremena sami, bez suvišnih misli. Da se upoznamo iz početka, ili da se možda spoznamo do kraja. Vidim da ne bježiš, a ja bi možda pobjegla da sam mogla. Da, mislim da sam ti u toj praznoj sobi bez sjećanja vjerovatno pripala, po zadnji put prije nego je kiša prestala.

Po izlasku iz prodavaonice nije bilo više table, za leđima mi neko trošno dvorište a pod nogama put prema otpremnim lukama, u bijeli svijet na jedrenjecima.