mama i mačak

Gledam ovaj silan svekrvin kristal po policama, čaše za šampanj nepristojna oblika, bićerine za rakiju, elegantne čaše za vino, sitno izrezbarene čašice za likere, trbušaste čaše za konjak, još neke kičasto šarene za koje nemam blage veze čemu služe. Sve to mirno skuplja prašinu i skriva sitne pauke i drske češalj bube koje ih proždiru (pauke, ne čaše).

Poznata je činjenica da se to ni pod kojim izgovorom ne smije koristiti, osim u slučaju sprovoda ili vjenčanja. Za to vrijeme mi pijemo iz okrhnutih čaša za pivo, koje su se tko zna otkud pojavile u našoj kuhinji (mislim da ima neke veze sa tim što sveki šeta svoju kucu ljeti u pet ujutro po Cavtatu, ali mi je bolje da šutim).

Kod moje mame nije puno drugačija situacija, osim što su umjesto čaša za pivo u điru krigle od senfa ili Eurokrema.

Budući pijem neskafe koristim veliku šalicu, imala sam jednu sa slikom svog mačka, ali sam je dakako razbila, pa sad pijem iz neke otrovno zelene koja za inat neće da se slomije. Djeca piju iz onih nosatih, a u regalu, ušuškani u papir leže servisi za dvadeset i četiri osobe. Prvo redoviti keramički crveni. Jedan običan bijeli sa zlatnim rubom i nezaobilazan onaj češki sa oslikanim trubadurima koji sviraju lire damama raskošna poprsja, a oko njih se veselo gegaju bijele guske sa šeširićima na mašnu.

Kad sam ih pokazala djeci valjale su se od smijeha u nevjerici da su ljudi to uistinu držali elegantnim. Sve sa keksićima i kockicama šećera, čajnicima, i malim prstićima u zraku dok se drži šalica.

Osobno uživam u Twiningsovim čajevima, Lady Gray mi je najdraži, ali naše butige nude samo Earla. Šovinizam.

No, opet ga pijem iz one iste gadne otrovno zelene kikare, bez protokola i ceremonija. Sve smo sveli na prosti čin konzumacije, bez imalo užitka.

Zato volim otići u Irish pub. Tamo ga serviraju u čajniku koji sjedi na šalici, pa ima med, pa ovaj cukar, pa onaj cukar, pa stiskalica za limun, pa vrčić s vrhnjem.... mogu se igrat cijeli dan.

Bila sam nemilo prehlađena ove dane, pa sam se natankala čajeva za čitavu iduću godinu. U zdravlje!

(to ono ko žvake bez cukara kad piše na njima sugar free)

Evo me izvikaše da opet ništa ne pišem osim pjesmica na Deep inside, a pjesmice nisu zabavne, pjesmice su cmoljave, pa ajde da se mrdnem, jel'te.

Oće najljepši i najpametniji da gremo put Slavonije mi rodne da kupi sebi kombi, a to znači da se on vraća u Dalmaciju mu rodnu kombijem, a persona mua autićem audićem.
No momak izgleda zaboravlja činjenicu da je persona mua vozila više dok nije položila, nego sada kad sjednem u auto svakih petnaest dana, te da nisam kadra uparkirati auto pravocrtno, a kamoli krivocrtno i k tome unatraške.

Idemo se parkirati:

- Ljubavi što ću sad?

- Snađi se, moraš sama.

- Ali ne znam!

- Gledaj u retrovizore.

Greeeeeb.

- BEMSVEIŽIVOT, JESAM REKO GLEDAJ U RETROVIZORE!

- Pa gledala sam! Cmolj... u ovaj lijevi.

- Koji lijevi, lijevi te grom pogodio, ima ihTRI! GLEDAŠ U SVA TRI!

- A šta ja znam kad koji snima , kad sam u kadru...

- A?

- Kažem šta ja...

- BEMTITOVARAJARCA

Otvaram vrata i puna dostojanstva čupam svu svoju masu uvrijeđene matrone van u dvadeset centimetara prostora koje sam ostavila do zida. Ekipa ispred lokalnog kafića pijucka kavice i pućka dim pomno prateći predstavu. Zadihana kao da sam upravo pretrčala svih olimpijskih 42 (ili je to bilo 45?) i zdravo rumena ko jabuka što bi rekla moja pokojna baba, upiljim se u ekipu na terasi dovoljno dugo da se posvete novinama i ribarskim pričama od pretprošle godine. Naručim nes od konobarice drhtave brade, da bi mi se nakon par minuta i on pridružio s pokajničkim osmjehom.

- Šta sad tako gledaš?

- A daj, što se odma ljutiš, pa reko sam ti da će bit grešaka u početku...

Uostalom sjećaš se mene kad sam počinjao voziti...

Da sjećam li se... Kad bi ujutro pogledala kako je parkirao onoga nesretnoga fića, nije mi trebalo govorit kakav je doma sinoć došo. Ovisno o tome je li fićo bio na sredini prilaza ili u oleandru. A žmigavci su se kupovali skupa sa spenzom, redovno kao kruh i mlijeko. Taj je obilježio svaku među u Konavlima i na Mećajcu. Samo što je za razliku od mene i tada tvrdio da je izvrstan šofer. I najljepši i najpametniji.

Dragi djedice.

Nije beg cicicja, al ja bi rađe Agu nego bega.

Aga je ljepotan koji se može naći u boji koja vam odgovara, stalno je topao i spreman. Radi na plin, struju ili naftu.

Ima četiri pećnice, za pečenje ili čak kuhanje, te za podgrijavanje.

Njegova je najveća prednost što može biti stalno uključen uz minimalnu potrošnju energije, pa tako održava i toplinu u stanu.

Cijena – sitnica. Oko desetak tisućica funti. Ako hoćete original, a ima i manjih, jednostavnih, pa sukladno tome i jeftinijih inačica.

Dedice  molim te lijepo, bit ću jaaaaaaaaaaaako dobra, ako mi doneseš Agu.

Sve žene iz moje obitelji kao da su pod kletvom nekog maga šenulog od gladi, pa se generacijama ne možemo otresti pregače i čitav život vitlamo kuhačom. Uz najbolju volju da djecu usmjerim drugamo, najstarija zaglavi u ugostiteljstvu, doduše naginje pripremi slastica u čemu me već sada tuče do nogu, budući nisam kadra dva puta napraviti isti kolač, usprkos podrobnim uputstvima i recepturama. Ljetos kad je obznanila svoju želju na obiteljskom ručku, mlađa joj je sestra bujicom suza i kišom uvreda pozdravila tu životnu odluku, jer je slastičarstvo sama odabrala kao životni poziv.

O najmlađoj mi se kćeri već širom svijeta (bez pretjerivanja) pričaju anegdote, iz Amerike dobija pregače egzotičnih šara, lakirane kineske štapiće za jelo, ima već lijepu zbirku kuharica za početnike, a sama neumorno pretražuje internet u lovu na nove recepte.

Odavno mi kuhinja nije radno mjesto, no ne mogu joj uteći iz jednostavnog razloga što sam preko stare poslovice došla do muža. Znate onu  kuda je najbrži put do muškarčeva srca? Eto to.

No, ista ona budala koja nas je uklela tećama, nametnula nam je i prokletsvo uzane kuhinje, a širokih bokova, tako da se sve vrijeme sudaram s prečkama i ručkama, gazim u mačje zdjelice s hranom i prevrćem im vodu. Čitav sam život podstanar, pa ni sad kad kao eto nisam, nemam poštenu kuhinju. Nasljedstvo njegova očuha drsko skuplja prašinu i pruža utočište kolonijama kućnih pauka.

Šareni keramički tanjurići, vrčići, gotovo i nema mjesta više na policama, pa i na samim zidovima. Od sve sile zidnih ura koje je za života skupljao ni jedna više ne kuca, kvare se jedna za drugom kao da ih pohodi ektoplazma samog pokojnika i čupa im federe kako bi nam napakostio.

 (ovaj sam put nadahnuće dobila od Skviki, a onaj mačor gore je svekrvin, ja svome ne dopuštam da trese buhe  po kuhinjskim površinama)

Doba je gripe, prehlada, svi kašljucaju ili se useknjuju. Djete mi ima varičele, gori u febri, hriplje, kašlje, a baba joj kuha domaći pripravak od ljušture luka koji ona dakako neće ni pogledati, sam miris bi onesposobio prosječna bivola.

Sjetilo me moga djetinjstva, svih praznika provedenih u postelji. Dok su se drugi vanka igrali, vozili kariće, kolendavali, ja sam ljutito sjedila kraj špahera zamotana dekom, šireći oko sebe mirise domaćih lijekova, ovisno o trenutnom stanju.

Zanimljivo je to da nisam preboljela ni jednu dječju bolest. Moja pokora bio je bronhitis i vječito natečeni krajnici koje doktor Borović nije dao vaditi. Kad me nisu vodili na Grudu po redovnu injekciju penicilina, oko vrata sam imala krpu napunjenu ukiseljenom cveklom, što više to bolje, a ostatak iz tegle sam jasno – morala pojesti. Što više to bolje. I onu kiselu vodu popiti. Ne treba osobito naglasiti da sam na prvi pogled ostavljala dojam manijakalnog serijskog ubojice, onako sva u crvenim flekama i vječito ''dobro raspoloženja''.

Sjećam se i presavijenih listova Slobodne Dalmacije na golim prsima, izbušenih batočkom i natopljenih toplim maslinovim uljem. Domaćim, po mogućnosti malko i užeglim – sa bogatom aromom, da ti koža na prsima pozeleni. Dan danas sam uvjerenja kako ulje treba da klapi, da ti natjera suze na oči, a ne ovo sad što zovu djevičansko a ima okus po svježe  prožvakanoj travi.

Jednu su prijateljicu tako liječili homeopatskim pripravkom od meda i česna, koji prvo mora zreti mjesec dana da bi se konzumirao. Med i česan – zvuči tako ljekovito da ti je smjesta bolje, ne trebaš ni pojesti da ozdraviš, a o okusu je suvišno uopće i pričati. Vjerojatno su stoga sada svi sirupi okusa po voću ili žvakama, a tablete se pretvaraju u bombone za cuclanje.

Govoreći o sirupu sjetila sam se kako su pričali za staroga Rokoja kad ga je doktorica Nera uputila u apoteku po sirup. Pristojno je pričekao da mu to sve farmaceutkinja smućka, lijepo platio, odvrnuo čep i aj živjeli ,sasuo sve odjednom, vratio bočicu na šank pa preko vrata.

K vragu sve, nedostaje mi pisanje, nedostaje mi bloganje. Bjesomučno pretraživanje blogova u potrazi za nekim tekstom vrijednim naslovnice, pa nešto puknem u busted, pa mi se blogeri javljaju porukicama, ushićeni vidjevši svoje ime. Pa mi se javljaju oni drugi mrzovoljni i bijesni jer sam njih danas ispustila, pa mi neki opet posvete čitav post , tj. mojoj beskompromisnoj ljubavi prema mačkama,  o mojoj težini, gluposti, pismenosti – što da vam kažem? Zvezda si Samba.

Jebeš ti to.

Donijela mi je svekrva Skenderbeu iz Albanije. A uz činjenicu da je ta žena u stanju jesti pohovano bilo šta 300 dana u godini, da me njena škrtost i uskogrudnost iritira dok mi se oči ne zakrvave i šakom ne počnem stiskati sve što ima oštricu u kući – uopće nije loša znate.

Najljepšem i najpametnijem rikno kombi, pa mi ote moj stari izgrebani audić. Prije sam patila za VW bubom, ali sad kad JA imam volan u rukama.... Ne znam. Blaženi Švabojner u svakom pogledu.

Aj odo u krevet da obradujem muža sa svom svojom ukupnom masom.

Ovako je bilo sinoć. A kako je bilo jutros? O tome kad nađem glavu.

Pripadam nekoj nesretnoj pasmini koja će umjesto na izlog sa cipelama prilijepit nos na izlog sa knjigama. Tako sam se prošli tjedan počastila literarnim draguljčićem kineske autorice (Xinran – Dobre kineske žene) u kom govori o položaju žena u Kini. Ne o trendsetericama, kojih imamo i mi sami za izvoz, ne o poslovnim ženama koje čine možda svega 5 % ženske populacije u Kini. Piše o ženama u zabačenim selima, koje ne poznaju pojmove kao što su moda i šminka, pa čak ni osnovne higijenske potrepštine. O ženama koje su na leđima iznijele sav teret Maovog režima, krutog tradicionalizma i muškog šovinizma. Nisam feministkinja, niti tomu naginjem, neću sada trubiti o ravnopravnosti i pravima žena. Nego o apsurdu.

Isti dan sam prelistala jednu od onih ''žutih'' tiskovina, u rangu slikovnice (puno slika – malo teksta). Pola časopisa se bavilo dežurnom ''jadnicom'' Vlatkicom, a druga polovina o sirotim samohranim majkicama (mislim na one koje se svakodnevno prenemažu po kojekakvim medijima) koje kriju ime oca bebe, ali zato ne kriju marke preskupih prnja kojima se kite. Xinran je pisala o obitelji sa osam djevojčica koje dijele samo jednu gornju odjeću. Ostatak vremena provode u kući u tkanju i šivanju odjeće, te obuće za braću i oca, dok majka radi na polju. S nestrpljenjem broje dane kad će na koju doći red da nosi odjeću i pomaže majci u poslovima van kuće. Kad stasaju dovoljno, otac ili neki od braće će ih trampiti u susjedno selo za novu ženu ili grlo stoke. Ta su djeca kao i sva druga, zaigrana, puna smijeha, neopterećena spoznajom o vanjskom svijetu, i bolje za njih.

To se događa na drugom kraju zemaljske kugle dok naše drage mame i kćeri uzdišu nad sudbinama raznih Rosa, Esmeralda i Felisa. Dok se naše Vlatke bore za pravo nad svojim skupocjenim krznima, a naša se vlastita djeca namjerno izgladnjuju da bi dosegli standarde manekenskog trupla. Na kojem putu su nam poispadale prave vrijednosti? U koju su draču zarasle? Dobro ćemo se isparat dok ih ne nađemo, ako ih uopće pođemo potražiti.