30/12/2009
Dan kao košmar


Naiđe tako dan kad čini mi se da svi su ludi, izbezumljeni, da idu kao muve bez glave, bez cilja, ni sami ne znaju kuda, ali idu. Voze kola, a misli im kod kuće, ili su već stigli, pa zalete, da bi prikočili na prvom semaforu. Ne daju žmigavac kad se uključuju u saobraćaj ili kad hoće da skrenu ili da se zaustave, trube kad neko stane sa regularnom signalizacijom, a znaju da ne mogu da polete. Guraju se na šetalištu, a imaju makar dva metra za prolaz, nose naočare za sunce, a sunca ni od korova. Da li takve ignorisati, ubiti ih ravnodušnošću, ili ih negde sačekati sa bejzbol palicom? Treba li biti lud u društvu ludaka, krenuti u isti korak sa njima, ili okrenuti u suprotnom smeru, pa koliko košta da košta? Dokle više govoriti „da“, kad sve u tebi vrišti „ne“, dokle više savijati kičmu i trpeti da te kara kako ko stigne? Dok nekom ne pukne film. Jednostavno učini “puk“ i sve ode u tri lepe. I kad nisi kriv, plaćaš za nešto, a nije ti jasno za šta. Pitaš se gde je tu pouka, zbog čega je to dobro, gde je to naravoučenije koje ti ne vidiš ni u najavi. Da li su te to tvoji preci zadužili, pa ti sad okajavaš njihove grehe, ili je jednostavno loša karma, sudbina, šta već? I , smešno, padaju mi na pamet stihovi Borini: „Mene su babe vračare uklele, da mi o glavi rade džukele...“ „Nove godine zato dolaze, Nove godine, u pravi čas, za nas.“

Objavio Džo u 01:48 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Pošalji komentar
23/11/2009
Glava na znaku

Nekim ljudima svašta pada na pamet. Ponekad i morbidne ideje poput ove. Šta je "pesnik" hteo da kaže? Da su oni koji tu žive ovce? Ili da će, u najgorem slučaju , završiti ovako ako se pobune protiv "sile". Da će im stoka biti pobijena? Ili je ovo delo bekrija kojima je u dokolici cevčenja piva ispred zadruge palo na pamet da se malo provozaju, a usput i zabave. Jer, sigurno nije neko došao u nedođiju da tu okači glavu ovce, već je to uradio neko ko živi blizu. Nekad su tako indijanska plemena plašila nezvane goste i terala sve nepoznate sa svoje teritorije. Možda i neki " gazda" želi ovim da otera sve putnike namernike. Šta reći....
Objavio Džo u 19:10 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Pošalji komentar
30/10/2009
Svačije govno smrdi

Pre neki dan sam gledao Farmu, kad je Viktorija parčencetom kartona čistila tuđe govno iz  ženskog toaleta. Neka od žena ladno nije htela da sedne na dasku, već je kenjala  kao skijaš, iz stojećeg položaja, pa je usrala dobar deo daske. Ajde što je usrala, to se svakom može desiti, ali za sobom nije počistila svoje govno. Pravi nedostatak domaćeg vaspitanja. Nisu je naučili da treba  za sobom da očisti šolju. Slično iskustvo čišćenja tuđih govana, pored ostalih nebuloza, sam pod prinudom  imao u vojsci.
                                                          

                            STRUŽEM GOVNO

                                     Neko se posr`o i unakazio šolju,

                                     Odmah gubim za zivotom volju,

                                     Ćutim,a glasno bi psovno,

                                     jer moram da stružem to govno.

 

                                     Još ako pustim da se zakori,

                                     I ruka i glava ce da me zaboli.

                                     Nista tvrđe od govneta kad zapekne,

                                     A nema tople vode da odmekne.

 

                                    Neko me je na redarstvo zovn’o,

                                    Da naravno opet stružem govno.

                                    A neke mrzi da povuku vodu,

                                    I svoja govna da puste da odu.

 

                                    Prvo se oni dobro iseru,

                                    A bez da to i isperu,

                                    Zato me je neko opet zovn’o ,

                                    Da njihovo ja odstružem govno.

 

                                    Stružem govno, stružem govno,

                                    Stružem, stružem,a creva mi riču,

                                    Napolje bi ona da ispiču,

                                    Od smrada mi u stomaku kuva,

                                    Pa ja pustim promaju da duva.

 

                                    Necija su govna debela ko grane,

                                    Kako tako nešto u čoveka stane?!

                                    Kad taj sere ko da dete rađa,

                                    Na šolji se on porađa.

 

                                    Puca bulja, znoj mu čelo rosi,

                                    Ali on nece da i vodu nosi,

                                    I otera svoje licno sranje,

                                   Govana bi bilo mnogo manje.

 

                                   Ovako me je opet neko zovn’o,

                                   Pa ja moram sad da stružem govno,

                                   Stružem govno, stružem govno.

Objavio Džo u 16:27 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (5) | Pošalji komentar
21/10/2009
Zid u KBC Kragujevac

Odeljenje za visoko rizične trudnoće. Lekari i osoblje su dobri i izuzetno ljubazni  za razliku od Beograda gde je osoblje hronično nadrkano i neprijateljski nastrojeno (a tamo je sve nalickano),  ali, nažalost,  para za krečenje nema. Da li je bolje trpeti nadrkano osoblje, ili kragujevačke bubašvabe? Moja žena se opredelila za ovo drugo.
Objavio Džo u 18:21 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (4) | Pošalji komentar
14/10/2009
Kupanje, kakenje i piškenje

Ne znam zašto gomila ljudi ima potrebu da priča kako će da ide da se tušira, kako treba da se kupa, kako se sinoć tuširala ili kako je kupila novu kupku, pa će da je proba kad se istušira. Koga još zanima što se neko kupa? Da li to oni žele da naglase da su uredni i čisti, kako vode računa o ličnoj higijeni? Ili da se drugi kupaju manje, a smrde više? Kad počnu s takvim pričama dođe mi da idem s pričom kako sam se lepo iskenjao, kako sam sat vremena sedeo na šolji, usput pročitao pola novina i razmišljao o smislu života. Priče o fiziološkim potrebama mi stvarno idu na nerve, a naročito ova o kupanju. Gotovo uvek mogu da znam ko će je pomenuti i kada. Kao da nema ni o čemu drugom da se priča. Kao da su glavne stvari u žvotu kupanje i spremanje jela. Drugih nema i ne treba da postoje. Kupanje stoji na pijedestalu ovenčano zlatnim vencom, nepobedivo i nedodirljivo. Toliko kupanja naokolo, koža se prosto istanjila da se providi, telesna mast više ne postoji, mali dodir sa prljavštinom izaziva najgore bubuljice i infekcije nepoznate u svetu medicine, sve dlačice su počupane i uredno izbrijane ili izdepilirane, svaki dan je za kupanje, nije više samo nedelja rezervisana i nemoj slučajno da sam vas video neokupane!!!
Objavio Džo u 16:21 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (7) | Pošalji komentar
8/10/2009
Devojka opasnog momka

Volela sam te od prvog dana,
tvoj izgled, pogled i grub glas,
način na koji te gleda cela kafana
iako te pratio zao glas.

I svi te vole , svi ti se dive
i stvarno, stvarno je šteta
što takvi kao ti kratko žive
i što mi te uze sudbina kleta.

I dok ležim na intenzivnoj nezi
zbog zalutalog metka,
razmišljam o našoj kratkotrajnoj vezi
koja se završi tog crnog petka.
Objavio Džo u 22:50 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (4) | Pošalji komentar
6/10/2009
Radio vs TV

Ne sećam se tačno koliko tad sam imao godina. Čini mi se da bejah osmi razred, ili prva godina srednje. Ne znam ni ko mi je preporučio tu emisiju, da li sam video reklamu na tv- u, ili u novinama, znam samo da sam se posle prvog slušanja žestoko navukao. Emisiju je vodila Dragana Kaucki, dama sa predivnim glasom, a išla je petkom odnegde 8 ili 9 do ponoći. Zvala se „Muzički drakstor zabavne muzike“. Privukla me je tematika, pravi mamac za tinejdžera – u emisiji je Dragana čitala pisma  tinejdžera u kojima bi oni iznosili svoje trenutno stanje uma, svoju konfuziju u prvim susretima sa ljubavlju, pozdravljali bi one u koje su zaljubljeni, a na kraju bi poželeli neku muzičku želju i ta pesma bi išla nakon čitanja nekoliko pisama. Pisama bi bilo toliko da se nikako nisu mogla sva pročitati u jednoj emisiji, pa su neka stizala na red tek posle 2 ili 3 sedmice. Uvek sam voleo da piskaram, pa sam i ja slao pisma, čini mi se da sm ih poslao 2 ili 3. Međutim, ni jedno moje pismo nije došlo na red, izgubilo se negde u tom moru i završilo verovatno u kontejneru ili negde u kotlarnici. To me nije obeshrabrilo, pa sam i dalje slušao emisiju sve do ponoći, pa čak ni u grad ne bih hteo da idem, a kad se zna da je tih godina petak bio jedan od najradosnijih dana, jer je u istom mahu bio i kraj škole i dan za izlaske, može se videti kolika je bila moja želja da ostanem kod kuće i slušam radio. Magija je bila mnogo jaka, nestvarna i nakon toga se nikad više nije javila. Posle mnogo godina, videh reči i čuh pesmu  „Video killed the radio star“. Da li je televizija stvarno ubila radio? Možda, slike su lepršavije, za njih treba manje napora, lakše se vare. Danas se radio sluša na putu od kuće do posla.
Objavio Džo u 23:02 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (7) | Pošalji komentar
28/9/2009
Lava lampe


Kad porasteš i dobiješ

dovoljan broj godina

onda te sve seća

na detinjstvo.

Dovoljan je neki

miris ili zvuk

da prizove sećanje

tebe klinca

u određenom momentu.

Dovoljno je da probaš Koktu ili Pez

pa da se setiš

mora i Diznijevih figurica.

Nisam znao šta je to

što Amere seća na detnjstvo

ali preko interneta

bolje reći preko četa

saznah da to su Lava lampe

koje su svi želeli da imaju

kao mali.

Nezaobilazan detalj u

svakoj sobi

šarene i lepe

pomalo kičaste.

Nisam znao šta su

ali net je čudo

pa odmah sliku nađoh

pa odmah razbih nevinost

te nisam više bio

lava lamp virgin.

Objavio Džo u 23:08 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (3) | Pošalji komentar
17/9/2009
Prevara uživo
Mnogo je jako. Obavezno preslušati.
Objavio Džo u 22:13 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Pošalji komentar
15/7/2009
Treba li poubijati pse lutalice?

I te kako treba. Ljubitelji pasa će me sad popljuvati, međutim, da je neka džukela uradila ovo na gornjoj slici njihovoj domaćoj životinji ili ne daj Bože detetu, i oni sami bi joj presudili na licu mesta da mogu. Džukci su sad zakonom zaštićeni, postali su pravi mali bogovi, šetaju se u čoporima po gradovima i selima i kad im na pamet padne kolju i sakate. Šteta naravno ne može da se naplati, a ako ti uzmeš pravdu u svoje ruke, onda lepo tebe ošamare po džepu. Ko će nekome da plati pretrpljeni strah i ležanje u bolnici? Samo će da ih, eventualno, kastriraju i puste na slobodu. Ranije bi lovci zašli i potamanili gamad, a sad u svakom mestu strepiš od njih. U lepoj nam zemlji Srbiji.
Objavio Džo u 01:22 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (7) | Pošalji komentar
30/4/2009
Šareno proleće (Uh, što volim maj)






Objavio Džo u 01:35 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (3) | Pošalji komentar
28/4/2009
Pozorište u Skupštini

Jadni poslanici ne mogu da koriste bolovanje, zbog jednog ili dvojice odsutnih ne mogu da se donesu novi zakoni, pa predlažu uvođenje rezervnih poslanika, a to bi naravno još više koštalo budžet koji je ionako u kolapsu. Još jedna od igrarija onih koji se poigravaju sa svima nama. Više me neće videti na glasanju, pa makar mi i neko i ukrao glas i glasao umesto mene, izbori me više niše neće videti. Sad bih sebe išibao što sam svojevremeno išao na proteste. Poslanici se tuku, govore prostote na skupštini pred milionskim auditorijumom, bukvalno se zajebavaju tamo, umesto da predstavljaju primer, ljude na koje će se drugi ugledati. Šta možemo mi, obični smrtnici da očekujemo, kad su oni tako neozbiljni. Kao da su u pozorištu, a ne u Skupštini.
Objavio Džo u 01:39 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (4) | Pošalji komentar
15/4/2009
Marva i torta

 


Juče se otvorila nova prodavnica Inter Ex-a u gradu. Poveli smo klinca da vidi tortu dugačku deset metara. Klinac je stajao do stola sa tortom i radovao se. Onda je stigao jedan drugi dečak , duplo veći od njega i stao ispred njega, ne dozvoljavajući mu da vidi bilo šta. Okružili su ga ljudi sa svih strana, onemogućivši pristup kumi koja je stajala iza njega. Došao je čovek sa papirnim tanjirićima, a onda kao da je đavo ušao u te ljude naokolo, počeli su da se guraju kao da tortu nikad u životu nisu videli, nisu obraćali pažnju ni na jedno dete koje je stajalo ispred, pa ni na mog klinca. Svakim trenutkom sve više se gurahu kao stoka kad je zatvorena u oboru, pa joj se da da jede odjednom. U stomaku poče da mi ključa, jer sam video šta može da bude kad rulja podivlja. Rekoh kumi da izvuče mog sina iz reda, a ona mi samo bespomoćno odgovori da ne može zbog ovih ispred nje. E, tu već pobesnim, odem do nje i bukvalno počnem da razmičem ljude da bih došao do klinca, ne obazirući se ni na koga.

-         Šta se guraš?, reče mi gospođa pored.

-         Samo dete da uzmem.

-         Pa i mi imamo decu, što nisi stao na vreme, dodade veštica misleći da se ja guram zbog torte, a ne da bih izvadio malog. E, tu mi je pukao film.

-         Nemoj da ti sad udarim šamarčinu!, viknuh na nju besno, vukući malog iz mase.

-         Ma nemoj?!, nastavi ona.

-         Jeb’o ti pas mater!, proderah se i izađoh sa malim, koji je protestvovao zbog torte.

Ne volim kad ljudi izvuku ono najgore iz mene, ali mislim da je dosta bilo okretanja drugog obraza, stoka razume samo jedan jezik , jezik sile - oko za oko, zub za zub.

Objavio Džo u 14:04 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (4) | Pošalji komentar
5/4/2009
Treniraj karate










Pazi brate, cigani te prate,
ako te `uvate, će da te mlate,
treniraj karaaaateeeeee,
KA - RA - TE!
SMF
Objavio Džo u 13:56 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (3) | Pošalji komentar
28/3/2009
Život je...


Milan je stajao kod prozora, zagledan u jesenji dan. Pogled mu je bio prazan, beživotan. Nije primećivao šta se oko njega dešava. Sestre su prolazile pored njega, neka u beloj, neka u zelenoj uniformi. Svaka je išla svojim poslom, ili da obiđu brojne pacijentkinje ili u operacionu salu. Ni one nisu njega primećivale, bio im je poput inventara, poput kolica koje su gurale kad idu da isporuče terapiju.

Napolju, čovek je čistio lišće. Milan se odjednom zagleda u njega. Ni sam ne zna da li je to bilo zbog čovekovih cipela, koje su mu se učinile toliko smešne sa svojim špicastim vrhom, od čega je dobio iznenadnu želju da prsne u smeh.

„Kakve cipele gaze suvo lišće, da li moguće da mu je to deo radne uniforme?“, pomislio je Milan. Poče sa pažnjom da zagleda čoveka. Bio je ćelav, i nosio je neku staru jaknu preko koje je imao prsluk. Bio je okrugao, sa povećim stomakom. Ali, to mu nije smetalo da grabi sa snagom i entuzijazmom mladića.Lišće je šuštalo, bežalo tamo-amo, ali se on nije predavao, grabio je i grabio dok nije napravio nekoliko jednakih gomilica. Milanu se učinilo da se nije čak ni preznojio, to je za njega bio svakodnevni posao na koji je naviknut, radio je ga je sa rutinom i verovatno nije mislio ni o čemu. Za čas se bio izgubio Milanu iz vida. Onda ga Milan vide kako se vraća. U ruci je imao parče kartona i upaljač. Kresnuo je i vatra upali karton, koji prinese lišću, a ono suvo kao barut planu iz momenta. Sunuše plamičci uvis ubrzo iz svih gomilica. Dim vetar potera ka Milanu, probi se njegov opori miris kroz zatvoren prozor i zapara mu nozdrve. Milan je bio hipnotisan plamičcima, zurio je u njih netremice.

„Umire staro lišće, umire i pretvara se u prah. Ali, na proleće će odatle, iz tog zgarišta, iz te posivele zemlje, da nikne mlada zelena trava“, mislio se još uvek setan. Život će pobediti opet.

„Kako je dosadan ovaj posao svake jeseni“, mislio je domar dok je privodio kraju svoju dnevnu obavezu. „ Jedva čekam da završim i da negde popijem pivo, da sperem ovu dimčinu iz grla“.

Objavio Džo u 16:42 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (1) | Pošalji komentar
21/3/2009
Ubistva, smanjenje plata i veliki brat


    Na naslovnim stranama svih novina su iste teme: ubistva, smanjenje plata i Veliki brat. Svaki dan neko nekog ubije, ili je pomahnitali vozač zgazio pešaka, ili je nepropisno preticao. Pa, onda imamo ubistva zbog kriminala - dugova, droge ili koristoljublja i na kraju porodična ubistva kad otac ubije sina, sin oca, muž ženu i slično. Silovanja da i ne pominjem. Nešto tu onda nije u redu što se tiče kaznene politike Srbije, očigledno je blaga, kad povratnici čine krivična dela . A kad bi bile drakonske kazne, tipa doživotne robije, kastriranja ili odsecanja ruke, neki bi se zapitali da li da čine to što čine.
        Druga goruća tema je nedostatak para u budžetu i pitanje hoćemo li uspeti da vratimo dug. Prvo su rekli da plate koje se finansiraju iz budžeta neće dirati, a onda su brže bolje to porekli i sad kažu da će ipak plate da idu dole. Onima koji imaju mnogo to se neće ni osetiti, ali većinu koja jedva sastavlja kraj s krajem će to i te kako da lupi po džepu. Jeftiniju hranu samo nude na prodaju u Beogradu, jer prestonica ne sme da se pobuni, a unutrašnjost ko jebe. U stvari, oni koji imaju mnogo i ne razmišljaju na isti način kako žive oni koji nemaju, oni ne žive u istom svetu, pa ih ne dotiče to kako platiti obaveze i preživeti do sledeće plate. Oni će i dalje moći da kupe šta hoće i da odu gde hoće. Nama neće trebati vize, ali pare za put svakako hoće. Kad treba da se daju pare nekom za lečenje, onda para nema, kad je trebalo dečaku da se kupi traktor, onda su tražili donaciju iz inostranstva. Bitno je da se njihov vozni park obnovi, da im se guzice ne nažuljaju.

        I kao šlag na torti dolazi zabava za mase, u odeljku hleba i igara, Veliki brat. Tu će raja da gleda VIP osobe kako su i oni u stvari normalni ljudi, kako i oni imaju svoje ljudske slabosti i mane, kako i oni idu u WC, kupaju se i prde kao i svi normalni ljudi. I onda će raja manje da misli na svoje probleme i na svoju malu, gore pomenutu platu i kako preživeti do sledeće… U lepoj nam Srbiji, međ` šljivama, o tugo jesenjaaaaaaaa…

Objavio Džo u 18:51 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (3) | Pošalji komentar
22/2/2009
Deca ubila Sneška


Juče sam sa svojim klincem napravio Sneška ispred svoje zgrade. Bio je veliki i lep. Imao je kesu umesto kape, narandžastu plastiku umesto usta, parčad cera umesto dugmića. Moj klinac je bio mnogo srećan. Negde uveče,kad sam hteo kumu da pokažem Sneška, došao sam do prozora, ali Sneška nije bilo,bio je ugažen ,utaban skroz. Neki bezobrazni klinci, deca nezadovoljnih roditelja, imbecili koji igraju video igrice i pale se na nasilje, kreteni kojima smeta sve što drugi napravi,idioti zaglupljeni televizijom su ga srušili iz besa, iz obesti jer im je bilo dosadno,pa rekoše, daj neka se to dete koje je pravilo Sneška nervira. Jer oni uživiju kad je neko drugi nesrećan,oni vole da vide da drugi pati. Ali, oni će se vratiti roditeljima, pa će sa 12 početi da puše,sa 13 da se drogiraju, a sa 14 da pljačkaju prodavnice. Bog neka im je u pomoći.

            Danas smo opet izašli napolje i ovaj put smo napravili 2 Sneška. Nisam bio lenj, pa sam s vremena na vreme motrio kroz prozor. I pojavila su se dvojica, otprilike četvrti ili peti razred. Sačekao sam malo, nisam hteo odmah da reagujem. Jedan je počeo da udara prvog Sneška sa plastičnom klizalicom. Otvorio sam prozor.

-         Zašto rušite Sneška?

-         Ne rušimo ga, samo popravljamo.

I otišli su, ali sam pretpostavio da će se i vratiti. U jednom momentu, kad sam pogledao kroz prozor, oba Sneška su bila srušena, ali ovaj put ih nisu izgazili, valjda je sneg bio zaledio.

Objavio Džo u 23:58 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (6) | Pošalji komentar
19/2/2009
Survivor Srbija – prevara , pohlepa ili nešto treće?


Uvek sam bio za to da se svima pruži jednaka šansa. Međutim, u ovom show-u je nije bilo. Glasovi su kupljeni, ne zna se tačna cifra, ali je očigledno, pošto se „pobednik“ vrlo neuverljivo branio. Rešio čovek da uzme lovu, ponudio cifru, i istalio se. Međutim , to nije bilo po ugovoru. A onda oponent to još iznese u javnost. Produkciji se naravno to nije svidelo, a išlo je uživo, pa nisu stigli da iseku. I šta će onda?. Ko još može da proveri glasove publike. A mnogi bi najebali, da postoje neki dokazi, pa se onda valja i osigurati za dodatni glas. Naravno, ni to se nikad ne može dokazati. Niti bilo ko tvrdi da je tako bilo. Samo je malo čudno da se iznose tvrdnje da se pobednik unapred zna, i da je unapred proslavljao pobedu. U krvi je nama neka prevara, pa ma kakva bila. Nije bitno što se možda neće imati miran san, bitno je da se uzme oko 10 -15 hiljada. Možda savest ni ne postoji. Sve je igra, taktika , kako oni kažu, ne pobeđuje najbolji, nego onaj ko se bolje snađe, podmetne, „taktizira“, igra prljavo. Baš kao u politici, koja je još prljavija, kao što reče i bivši političar. Tako je i Dario mislio kad je izbacio najjačeg oponenta. Tako je mislila i Vanja, kad je spletkarila naokolo, pa i druga Vanja, koja se za sve pitala i trovala svojim jezikom, kao i mladi član, koji, je, jebi ga, mlad, pa mu i treba i za izlaske, provod, zezanje, treniranje „prava“ i studiranje bildovanja. Survivor dokazuje da su najbitnije pare, da se njima kupuje sve i može sve. Svi kvaliteti ostali se bacaju pod noge, ništavni su. Poslednja igra, čisto pokazuje nepravednost, jer se devojke takmiče protiv muškarca u igri gde fizička snaga ima odlučujuću ulogu. Voditelj je malo ostao zatečen, kao i, verujem, jedan deo publike, bar onaj deo kod koga pravednost još uvek nešto znači.

Objavio Džo u 01:27 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (4) | Pošalji komentar
12/2/2009
Zver u Areni, Iron Maiden

Sve se fino namestilo. Prva smena, pa nisam morao da pitam za zamenu. Krenuo na vreme, u 3.10. Usput pročitao novine i pogledao pola filma. Zvao Lesu da mi objasni kako da stignem do Arene. Malo gradski, malo peške i stigoh. Svud naokolo idu fanovi sa majicama Iron Maiden. Duga kosa na svakom drugom muškarcu. Nalazim frenda sa još trojicom zemljaka. Ista ekipa kao i prošli put. Piju pivo iz flajke. Prava domaća atmosfera. Pridružujem im se i flajka ide u krug kao nekad. Devojčica koja stoji ispred nas ima zanimljiv friz, obrijana sa obe strane glave. Nailazi bus sa fanovima, Masa nema nameru da se pomeri i propusti ga. Jedan fan iz busa palaca jezikom kao kobra na devojku ispred. Prodaju se crveni svetleći rogići. U sedam počinju da puštaju. Pivo se iskapljuje i ulazi se. Prvi put u Areni, zanimljivo mi se čini, blješte reflektori , ogroman stejdž. Slika Laureen Harris, sa natpisom Calm before the rain. Pivom prekraćujemo čekanje do predgrupe. Laureen počinje da peva, a mi shvatamo da nismo trebali ići do wc – a, jer smo se posle toga jedva vratili do istog mesta, 2 metra iza ograde fan pita, jer su se fanovi već zgusnuli. Nije ni čudo, uz sve one buseve napolju, Bosna i inostranstvo i to samo oni što sam ih video, koji su se parkirali u blizini. Laureen izgleda dobro, nije ni zvuk loš, ali se ipak čekaju zvezde večeri. Predgrupa je završila u 8, a do 8.30 traju pripreme. Onda se na video bimu pojavljuje avion koji se spušta na kojem velikim slovima piše Iron Maiden. I baaaam. Počinje gurka na prvu pesmu u kojoj mi  naočare, kao na opruzi, skaču sa glave i jure ka podu (već u glavi slika million staklića, iskrivljenog okvira i krik : O, neeeeeee!), kad u poslednjem momentu uspevam da ih uhvatim i kamen mi pada sa srca. Svetla se pale. Scenografija omota  Powerslave dominira, sa zidom u fazonu Egipta, sa hijeroglifima, ulaz u veliku piramidu koji se sužava i krije mistiku na kraju. Naravno, fanovi pevaju sve vreme, znaju gotovo sve pesme napamet, ruke u vazduhu, čak su i ljudi na tribinama poustajali i svi se sabili ka ogradi. “Volite li poeziju?”, pita Brus, i ja već znam da će svirati moju omiljenu “Rime of the ancient mariner”, uzvikujem to, derem se iz sveg grla i ona počinje, dok se pojavljuje slika starog broda, a stepenicama zaraslim u morske trave. Na “Powerslave”, Brus nosi masku u stilu Faraona, na “The trooper”, je opet, kao i prošli put u uniformi Crvenog mundira i maše Britanskom zastavom, na Iron Maiden se pojavljuje Edi i uperuje pištolj u masu. 22 Accacia avenue,  Wrathchild, Fear of the dark, Aces high… Neko Brusu dobacuje neko pile. “Ah, to bi mogla biti večera”, veli on . Na bis idu Number of the Beast , pa pevajući “Living on the razor’s edge”, balansira Brus na “The evil that men do” i konačno “Sanctuary”  zatvara nastup “Zveri”. Skakanje i pevanje. Na svaku pesmu. A na sebi imam vijetnamku sa uloškom koju ne mogu nigde da ostavim. To je doprinelo da se pregrejem na samom kraju koncerta, pa sam morao da čučnem pored mix pulta. To je bilo dovoljno da se povratim. Kontam da neću stići na bus, ali šta mari, sledeći je u 4 ujutru, tako da svakako mogu stići na posao. Neverovatan osećaj koji će me dugo pratiti. Prava milina.
Objavio Džo u 19:38 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (2) | Pošalji komentar
31/1/2009
Neki su pesnici idealizovali svoje drage, ovaj nije

Zabranjeno pusenje - Ko te kara nek ti pise pjesme

U krajnjem kutu svoje dnevne sobe,
gdje ne moze doprijeti nepozvani pogled,
na dnu svojih prepunih vitrina,
krijes slatku fasciklu s natpisom "intima",
medju' slikama tebi dragih lica,
gdje cuvas svoje spomene i pisma,
sve u formi poezije, stiha,
nalazi se i moja ljubav tiha.
To su pjesme nikad objavljene,
napisane zbog voljene zene,
al datumi na njima su stari,
vec odavno nema novih stvari,
jer umjesto poetskih visina,
iz mene izlazi samo tuga i gorcina,
i misao sto se reci ne smije,
Ko te kara nek ti pise pjesme!

Htio bih da budem gospodin,
i izbjegnem reakcije bjesne,
ali rec' cu k'o pravi primitivac,
Ko te kara nek ti pise pjesme!

Znam da slusas moje nove ploce,
sa njima se branim od samoce,
i ubacim nesto da te strecne,
Ko te kara nek ti pise pjesme!
Objavio Džo u 14:11 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Pošalji komentar