Dođe mi da se osjetim maglovitom

i pritisak u glavi me uplaši

pa panično želim pobjeći u san

pobjeći od zbilje

podmukle glavobolje

a san mi ne dolazi

tada te dozovem

oči zatvorim

u mislima telefon zazvoni

na uho te prislonim

a ti mi šapućeš

neke nježne gluposti

kojima se smijemo zajedno

i znam da ti prija znati

da sam s druge strane

čuješ moje disanje ubrzano tvojim prisustvom

kao djeca, Bože, pa još i gori

i znaš da mi prija

tvoja priča

i da mogu tako satima šutjeti

i slušati, zatvorenih očiju

po kosi te maziti

i još s vratiju

poletjeti u tvoj zagrljaj

kako bih se smijala s tobom

na podu prosuta

pored sve svoje prtljage

poispadale u trku

od dva tri metra

samo da te zagrlim

i srušim

od sreće

i neke ljubavi, gotovo dječje

ljubavi

       Elfrida Matuč-Mahulja/Krk