Medju zapaženim knjigama objavljenim na ovu temu nalaze se dvotomno delo A. F. Pota i studije lingviste Franca Miklošica. Miklošic je stavio sebi u zadatak da dokaže istinitu verodostojnost indijskog porekla Cigana i odredi tacno vreme njihovog eksodusa. Objavljujuici rezultate svog istraživanja, on je zakljucio da je romski jezik morao nastati u severozapadnoj Indiji (Kafiristan, Dardistan, Kašmir = Iranska pogranicna oblast sa Indijom) i da pripada grupi jezika dardu. Prema tome, postojbina Cigana mora biti severozapadna Indija što se naime izmedju ostalog pokazalo tacnim, uprkos lingvistickim i drugim promenama do kojih je došlo u periodu izmedju odlaska Cigana iz Indije i vremena kad je Miklošic poceo svoje istraživanje (1872-1881).
Na osnovu analize glasovnog sistema, Miklošic je dokazao da je romski jezik mnogo blizi starijim nego savremenim indijskim jezicima. To je znacilo da su Cigani napustili ovu jezicku zajednicu mnogo ranije, u vreme kada glasovna grupa: "st" u staroindijskim jezicima još nije bila prešla u grupu: " ht &. th," na koje se nailazi kasnije tokom vekova.
Usredsredjujuci se na romski jezik, Miklošic je pokušao da rekonstruiše seobu Cigana i glavne pravce kojima su krenuli. Cigani su se kretali preko Kabulistana (danas. Avganistan = gl. grad Kabul , Irana i Jermenije, Armenija ili Jermenija (armenski: Hajastan), država na Kavkazu, glavni grad je Jerevan. Ima površinu od 29.800 km², a broj stanovnika je oko 3.911.000. Nezavisna je država od 1991 godine, a pre toga je bila republika u okviru Sovjetskog Saveza = Rusija.
Odakle su tokom vekovne seobe dospeli do Vizantijskog Carstva! Vizantijsko carstvo je termin koji se koristi da opiše prostor Grckog govornog podrucija, Rimskog carstva tokom Srednjeg veka, sa sedištem u Konstantinopolju. U posebnom smislu, obicno se odnosi na vekove koji su obeležili pad Zapadnog rimskog carstva, koristi se i termin Istocno rimsko carstvo. Ne postoji opšta saglasnost oko vremena kada pocinje Vizantijska epoha. Neki taj pocetak smeštaju u vreme vladavine Dioklecijana (284-305.) tokom koje je sproveo administrativne reforme, deleci carstvo na istocni deo (pars Orientis) i zapadni deo (pars Occidentis). Drugi ga smeštaju u period vladavine Teodosija I (379-395.) i trijumfa hrišcanstva nad rimskom paganskom religijom, ili, posle njegove smrti 395, sa podelom imperije na zapadni i istocni deo. Opet, neki misle da pocetni Vizantijski period pocinje 476, kada je poslednji zapadni car, Romul Avgustul, bio primoran da abdicira, stoga ostavljajuci vladaru Istocnog carstva jedinu carsku vlast. U svakom slucaju, promene su bile postepene i do 330, kada je Konstantin I Veliki inaugurisao svoju novu rezidenciju (koja ce sredinom 4. veka prerasti u prestonicu Carstva), proces helenizacije i hristijanizacije je vec uveliko poodmakao.
Preko Frigije i Lakonije. Neke grupe su se zadrzale u Arabiji, dok su druge, manje grupe, dospele u Egipat i Afriku, preko Sirije.
(današnja) Frigija = Mala Azija = odnosno (SSSR) Frigija i Kapadocija = Galacija. ... Pizidija i Kilikija, na severu. Bitinija, Pont, Paflagonija i Armenija, ... u unutrašnjosti Galacija i t.d.
Današnje stanovništvo se sastoji od Turaka, Kurda i pripadnika drugih turskih naroda. Pored navedenih, postoje još i brojne druge manjine, kao Caca, Arapi, Armenci, Asirci, Bugari, Gruzijci, Grci (koji su do "razmene stanovništva" 1922/23 imali ucešce vece od 10% )
Cerkezi. pokojni Radovan "cerkez" s´Milav.! Verovatno potice iz tih drevnih davnina iz tog plemena! Konkret. iz daleke Frigije!(SSSR)
Na osnovu analize romskog jezika može se pretpostaviti da su Cigani dosta dugo, možda nekoliko stotina godina, proveli u Jermeniji, a kasnije u Grckoj, pre nego što su se prebacili u Srednju Evropu.
Romski jezik je jedina nepisana "knjiga" koju su Cigani poneli iz Indije! On predstavlja njihovu kolektivnu memoriju i svedocanstvo o pogledu na svet ovog naroda, na njih same i na druge nacije narode i narodnosti. Njihov jezik je "popis" materijalne i duhovne kulture kojoj su nekada pripadali, a istovremeno sadrži elemente kulture drugih naroda, sa kojima su dolazili u dodir tokom svog dugog i još nedovoljno istraženog putovanja. Svakodnevnom upotrebom, romski jezik je preživio tok vremena i postao kljuc koji otvara nevidiljiva vrata proslosti. Proucavanje jezika danas je osnova za istrazivanje kulture i prošlosti ovog naroda. Ali, ma koliko dragoceno "orudje" bio, jezik ne može sam da otkrije sve sto se dogadjalo u prošlosti. U to ime, neophodno je proucavanje i drugih istorijskih izvora.
Sami, Indijci, na žalost, kao što su to još "stari" arapski putnici tokom istorije primetili, ne poklanjaju mnogo pažnje istorijskom istraživanu doticne tematike i stvari. Džavaharlal Nehru (cuveni otac Indire Gandi i potpisnik "sporazuma iz 1961 "Tito-Nasser-Gandi") u svojoj knjizi "Otkrice Indije" istice da, za razliku od Grka, Kineza i Arapa, Indijci nisu istoriari.
U našem slucaju problem je jos teži jer Cigane ne pominje ni jedan indijski drevni istorijski ili književni izvor. Mada se neki narod po imenu Romakah ili Romasi pominje u Mahabharati i Visnapurani, medjutim nema "opipljivih" pisanih dokaza da je "on" na bilo koji nacin vezan sa Ciganima.
Cuveni istoricar-arabista Mihael Jan de Goje (1836-1909) pokušao je da bolje osvetli daleku prošlost Cigana! Izrazio je uverenje da su njihovi preci bili Džati. U savremenoj Indiji Džati, potomci Jadavaša koji se pominju u Mahabharati, predstavljaju brojnu seljacku kastu, koju nalazimo i u današnjem Pakistanu.
Ako se kao osnova za istraživanje uzme ep "Sah-nama" inace persijskog pesnika Firdusija i podaci koje nalazimo kod Hamze od Isfahana, onda bi mogli zakljuciti da su Cigani potomci naroda Lur. Oko 12000 lurskih muzicara došlo je u Persiju 420. godine naše ere, na poziv šaha Bahrama V.-tog Gura, sina Jezdegizda I. vog (Narod, Luri su se pored drevnih Kineza, medju prvima u svetu bavili ocakljivanjem posua, zlatarstvom, plesom i svirkom.)
Ako se oslonimo na legende i neke do sada utvrdjene cinjenice, cini se da je neophodno poci od Sinda, podrucja koje je nekada bilo postojbina naroda Sinti. Sind se prvi put pominje u istorijskim izvorima posle raspada Indijskog Carstva, koji je usledio nakon kraja dinastije Gupta, u VII veku. To je bio period uspona Arapa, koji su prodrli u današnji Irak, Iran i Srednju Aziju u VII i VIII veku. Njihovo napredovanje na istok zavrsilo se 712. godine padom Sinda.
Pošto je postao vladar Afganistana (Gl.grad današnji Kabul), Mahmud Gazni, veliki ratnik i sjajan vojskovodja, preduzeo je sedamnaest pohoda protiv Indije, i u periodu izmedju 1001. i 1027. godine nametnuo Pandžabu i Sindu svoju vlast. Njegovi napadi na Indiju okoncani su tek posle poraza u oblasti Radzput.
U žarkoj želji da njegova prestonica dostigne sjaj gradova Srednje Azije, Mahmud je doveo iz Indije veliki broj zanatlija i graditelja. Vrlo je verovatno da su Romi i Sinti, cija je kolektivna memorija zapamtila ime persijske pokrajine Khorasana, dosli s njima.
Mahmud iz Gora, nasednik Mahmuda Gaznija, napao je severozapadnu Indiju dva puta, 1191. i 1192. godine. Zatim je usledila najezda Džingis-kana, koju mnogi istoricari uporedjuju s tajfunom ili kataklizmom, jer su njegove horde maximalno opustošile Srednju Aziju . Mnogi naucnici smatraju da su upravo u "to" vreme (upravo pod "vojno" strateški silovitom i ne umoljivom najezdom Džingis-kana) Cigani napustili Indiju u mnogo masovnije vecoj masi nego ikada ranije do tada. Onda je nastupio Tamerlan, koji je pokušao da ponovi Džingis-kanove podvige što je usled još veceg zla, ciganskom narodu "totalno" onemugucavalo bar minimanu životnu egsistenciju te su se s´toga i uglavnom iz tih razloga tako i dali bezocno "glavom bez obzira" u panican "beg" - trbuhom za kruhom" .
- Nehru je pisao da secanje na legendarne osvajace - Aleksandra Velikog, sultana Mahmuda, Džingis-kana i Tamerlana jos uvek i dan danas veoma prisutno "živi" u Indiji. cini se sasvim izvesno da su posljednja trojica prouzrokovala masovne seobe Cigana i prisilila ih da napuste Indiju. Neka "malobrojna" plemena su, sticajem okolnosti ipak, opstala u svojoj domovni, ali pod primorano "falcifikovanim" drugim "plemenskim" imenima i nazivima.
Pošto su napustila Indiju, plemena Rom, Sinti i Kaleš, u manjim i vecim grupama, nastavila su da idu iz zemlje u zemlju i da se u svakoj zaustavljaju izvesno vreme, duže ili krace. To je bilo inace i u samoj genetski urodjenoj prirodi njihovog nomadskog života i u skladu s umecima i poslovima koje su tradicionalno obavljali, prenoseci ih usmeno "sa kolena na koleno". Ali, ratovi i sukobi koji su ih presretali na tom "trnovitom" putu izvan Indije, primoravali su ih da stalno tragaju za novim prebivalištem i novom životnom egzistencijom . Neki su se pridružili (tadašnje-mnogobrojnim) ratnickim hordama, najpre arapskim, onda kasnije i turskim. Neki su se sticajem okolnosti primorani nemajuci kud´ asimilovali = (preobrazili) u druge narode, milom ili silom. Taj proces asimilacije proteže se nažalost jos uvek do današnjih dana iz razno-raznih razloga. Tako su se neke razlike, koje su vec u Indiji postojale, s vremenom povecale, umnožile i produbile. Medjutim, uprkos svemu, "PRAVI" (gurbeti) Cigani nikada nisu izgubili svoje zajednike odlike, koje su ocite, u prvom redu, u njihovom nacinu zivota, a zatim u njihovom jeziku i obicajima, na kojima se njihova nacionalna svest i identitet zasnivaju. (konkretno svoje pleme i seme VEKOVIMA su uvek selektivno pazljivo ciljano i izbirljivo cuvali i nerado osim kada su bivali krajnje primorani, su se mešali po pitanju krvnog srodstva sa drugim narodima nacijama t.j. takozvanim "Gadzovanima" i Ta svest je cesto podsticala njihovu viševekovnu izolaciju, odvojenost i progone.
Na temelju svega ovoga izgleda veoma verovatno da su naši
drevni praoci današnjih Roma, Sinta i Hitanosa ("H"="G" citaj "Gitanosa" ) u davnini živela u Sindu (Indija) , ali, prirodni uslovi i nomadski nacin zivota terali su ih da se stalno "krecu". Izbjegavajuci pustinje (Radzastansko-Iranska pustinja Tar), našli su utociste u plodnom Pandzabu, Dzamu i Kašmiru, a iz Radzastana su prelši u Gudzarat ili sišli južno od Delhija (današnju glavni grad Indije), sve do visoravni Dekana, i dalje.
Oni nisu obradjivali zemlju niti su gajili stoku. Najverovatnije su se bavili izmecarskim = sporednim (sluge) poslovima ili zanatima (uglavnom kovackim), ili su bili: zabavljaci-muzicari, pevaci, igraci, krotitelji životinja, akrobati. Posvetili su se i magiji, tradicionalnim zanimanjima i zanatima i kada su napustili Indiju. Cak i danas se mnogi jos bave istim poslovima ili upražnjavaju iste zanate. Ukratko receno, ostali su na istom stepenu razvoja, zadžravši tradicionalan nacin života, obicaje, kulturu i sistem vrednosti, daleko od svoje postojbine.
Proslošt Cigana podseca na jednu pricu nobelovca Ive Andrica o mladicu koji, lutajui svetom i tražeci srecu, nailazi na neki opasan put, koji vodi neznano kuda. Jedino, za razliku od ovog mladica koji je ostavljao znakove na kori drveca pored puta kojim je prolazio. Cigani nisu ostavljali nikakve vidljive tragove za sobom. Kroz veo mraka koji prekriva njihove staze i njihova kretanja, neka imena i reci dospeli su do nas, usvojene reci koje same po sebi služe kao vrsta putokaza. Godina u kojoj bi stigli u neke gradove ili oblasti bila su zabežena, ponekad i uz informaciju odakle dolaze i kuda su se uputili. Prisustvo jermenskih reci u svim dijalektima evropskih Cigana dokazuje da su u Vizantijsko Carstvo dospeli iz Jermenije. To se, najverovatnije, dogodilo u XI vieku kada su Seldžuci napali Jermeniju i time podstakli seobu stanovnistva u vizantijsku Anadoliju. Umesto datuma, kao dokaz mogu se navesti samo reci: arcic-kalaj, bov-pec, cikat-celo, humer-testo, kocak-dugme, morci-koza, pativ-postenje ... Miklošic je prvi ukazao na prisustvo jermenskih reci u romskom jeziku. Pocetkom ovog veka nemacki lingvist F. N. Fink sistematski je proucio dijalekt jermenskih Cigana.
Navedene reci vode poreklo iz istocnog jermenskog dijalekta, pošto se zna da je u periodu od XI do XIII veka grcki jezik dominirao u zapadnom delu zemlje. Daljni, dokaz da su Cigani u Jermeniju došli iz Persije jesu sledece reci: ambrol-kruška, amal-prijatelj, bezeh-greh, bužni-koza .....
