Eh da, svet je takve koncepcije da ga svi mi na kraju moramo napustiti...
Postoji problem koji uocavam vec ko zna koji put...neke od najkvalitetnijih osoba ga uvek napuste prerano.

E sada se pitam...zasto? Mozda je kao i uvek u pitanju samo moja mashta ali ti fenomenalni ljudi koji odlaze prerano kao da beze iz njega jer je svet tako surov i sa toliko malo shvatanja za te i takve fenomenalne ljude...

Kao da mu ti mastari i tako divni ljudi nisu ni potrebni...
Pa ih nazivaju buntovnicima...ali oni mogu biti buntovnici samo u svetu u kome fali osmeha, ljubavi i mastanja...da li je to ovaj svet danas...?


Neka...neka grade svet gde cemo buntovni biti mi koji grmimo kada vidimo da je isti taj svet zasnovan na temeljima licemerja...

Shade, stay, know
but they communicate
try, fade,
the leverage of space

Star, jay,
the fall dawn aim to place
with shades on,
the leverage of...

Naravno mi grmimo bojama...naravno mi grmimo mastanjima i za njih suludim stvarima...mi smo suludi...


Postoje osobe sa kojima umem da osetim nekakvo sadushstvo...
[Ova rec je izmishljena ali ja trenutno nemam nekakvu bolju...]

Jednostavno to su osobe...

She would never know the reason
that I loved to come and see her
where she sits I'll never go
you know it's always there...

the leverage of, the leverage of...


Buntovnici i mastari prepustite se stihovima na kraju ove pesme...:)