Pocela sam ponovo da citam...
Lezim u krevetu, i molim Boga da me ostavi na miru.Telo mi je opusteno taman toliko da na prvi pokret, ne skocim iz kreveta i pobegnem, glavom bez obzira. Umirujem dah, i pustam da tama prekrije moje lice. Ulicna svetiljka i mesec, ne dodiruju moje telo ispod pokrivaca.
Citala sam ponovo...
Stiskam sake, dok me prsti, lagano poput leptira miluju po ledjima. Blag je to dodir, vise kao neka uteha dvoje koji ne znaju sta da rade sa tugom onog drugog. Trepavice su mi teske,pokusavam da prividom opustenosti odgurnem noc, mrmljam kroz omaglicu:
- je li da imam ruzna kolena?
Greska. Stisak na ledjima, ubrzao se, a moj san u momentu, kao lopov izneverio telo pod pokrivacem. Ustuknula sam, ne znam postoji li Bog? Da ga zamolim - ostavi me na miru!
Opet citanje, prokleto, glupo citanje. A rekla sam sebi, ne, necitaj! Ali ja ne slusam nikad nikog, sebe najmanje.
Rekla sam sebi:
- ma. sta onda? Kao da je to prvi put? radila si to toliko puta do sada.
- Ali, zaprepastila sam se, sama nad sobom... ali
- nema ali
Ne, nisam plakala. Jedino sam odgurnula prste, kada su dodirnuli stomak.
- Ta recenica je jedino sto imam.-
Dodiri su bili ledeni i hladni. U mojoj karijeri, tragikomicne glumice, ovo je bio samo jos jedan, jebeno los dan. Pusticu sutra Sofi, neka ona malo glumi. Ja ne zelim vise da crvenim, dok ulicna svetiljka pokusava da uhvati taj izraz moga lica. Prestara sm da crvenim.
Zato sto volim.
Tebe.