daleko, daleko.
daleko i vremenom i prostorom
u jednom svemiru koji je umirao, dva inteligentna bića ćuteći gledala su horizont,
sa vrha jednog velikog grebena.
pošto je jedno nastalo od drugog možemo ih nazvati otac i sin.
ili majka i ćerka... ili... no to više nije bilo bitno.
ono što je bilo bitno jeste to da su napredni umovi te civilizacije za ovu noć predvideli kolaps njihovog univerzuma. prošle su stotine godina kako je njegovo širenje prestalo i sila gravitacije neumoljivo je vraćala stvari u poredak pre velikog praska. sažimanje je krenulo veoma sporo ali umesto da traje koliko je trajalo i širenje, po proračunima, posle zalaska i drugog sunca za samo nekoliko sati njihov svemir će biti duplo manji. potom, u sledećih nekoliko minuta ponovo duplo, da bi ga u trećoj fazi podivljala sila privlačenja smrvila u nekoliko sekundi, vraćajući ga u tačku beskonačne gustine.
mladjem biću činilo se da će ta tačka biti tačno tamo gde je centralni deo njihove kuće, tojest u centru hodnika koji vodi u dnevnu sobu.
-kako si porastao, i kako si ozbiljan- starije biće je zadivljeno gledalo mladje, kao da ga vidi prvi put posle mnogo godina. a vidjali su se svakodnevno-ne plašiš se?
-ne-odgovorilo je mladje-danas su nam u školi rekli da se neće desiti ništa što se mnogo, možda i bezbroj puta do sada već nije dešavalo. da ćemo možda promeniti oblik, ali da nas već sutra čeka veliki prasak i da je to prirodni put, nešto najnormalije.
drugo sunce je dodirnulo liniju horizonta, kada su krenuli sa velikog grebena krivudavim putem kući.
stariji ponosan na smirenost i mudrost svoga deteta,
mladji pun vere u bolje sutra.