o, kako me je mrak tvoje sobe ubio. pretukao i dotukao. šutirao kada sam pao...
izvini što sam umro tu, na sred tvog tepiha... nisi ti kriv. ja sam.
moja greška... nisam očekivao takav mrak.
ti verovatno i ne znaš da sam tu, mrtav, verovatno se saplićeš o mene, psujući svoje demone zašto te sapliću... kada si ih nahranio.
izvini, ali znao si da pravim cirkus gde god se pojavim.
da ne može, ne može proći normalno.
i sada ležim tu, kao na pepelu klada...
kuda ću ja? ostaje mi da tumaram po tavanici, gde je mrak možda najgušći...
nema šanse da kroz ćebad zakucanu za prozore nešto prođe... to mora da su ruska vojna ćebad... sibirska... bez nade...
sreća, pa imaš dobar usisivač. usisaj me malo po malo, kako se budem pretvarao u prašinu.
i izvini još jednom.
o Bože... kakav je to mrak bio...
izvol'te jednu dekadu, još malo crne materije...
verovatno znate da se kosmos, svojim večim delom, sastoji od nje.